Mama Mima

četvrtak, 04.10.2012.

Nedostaješ...

Pitam se ponekad...da li se mjesec s one strane isto ovako vidi? Da li vidiš mjesec kao i mi?
Znaš li da sad gledam u mjesec i zamišljam kako ga i ti gledaš, samo sa druge strane.
Da li je od tamo isto ovako velik i lijep? Ili je samo još jedna od mnogih malih zvjezdica koje sjaje na noćnom nebu?
Vidiš li Dunav?
Dunav je velik i moćan, kao i nekad. Vidiš li ga tako velikog ili ti se od tamo čini jako mali?
Vidiš li nas? Vidiš li moju djecu? Vidiš li njihov osmjeh?
Da, sretni su. Mali su...ali su veliki u mojim očima. Veliki su jer im veličinu daje važnost koju su donijeli u moj život.
Da li su tebi veliki ili mali?
Ti bi njima bio velik. I meni si bio velik. Još uvijek si mi velik. I još uvijek u mojim očima rasteš.
Možeš li me čuti? Vidiš li koliko još uvijek značiš? Vidiš li koliko si bitan? Čuješ li moje molitve?
Poželiš li mi ponekad pomoći? Poželiš li doći...vratiti se?
Kažu da je gore lijepo. Kažu da onaj tko ode više nema želju doći natrag.
Da li je to moguće? Da li je moguće da se ne želiš vratiti? Znaš...stvari su se promijenile. Nije bilo uzalud.
Ono što si ti napravio za mene i za moju djecu nije bilo uzalud. Ipak mi je žao te žrtve. Te ultimativne žrtve.
Vidiš li kako se borimo za život? Vidiš li kako nam je ponekad teško?
Teško je živjeti. Nisam ja toliko jaka. Ni hrabra.
Ti si bio i jak i hrabar. Znao si što te čeka i znao si kako će završiti. Ipak si bio hrabar. Zavidim ti na toj hrabrosti. Ja je nemam.
Vidiš li kako mali i uplašeni hodamo po ovoj zemlji? Kao male mrvice. Kao mravi.
Ono što si nam omogućio svojom žrtvom ti nikad nećemo moći vratiti.
Ono što si nam uskratio nikad nećemo zaboraviti. Uskratio si nam osmjeh. Uskratio si nam veselje.
Veselimo se mi...ali nije isto.
I pjevamo. Ali nije isto.
Uskratio si svoju dobrotu i blagost mojoj djeci. Ne zamjeram ti. Omogućio si im život.
Oni ne znaju za tebe. Znat će. Pričat ću im, bez brige. Znat će tko si bio i što si napravio.
Da li bi to volio da znaju? Ili ti je svejedno?
I kako to funkcionira? Da li ćemo se sresti? Da li ćeš me prepoznati?
Da li ću ja prepoznati tebe?
Hoću...sigurna sam. Ti si ostao isti. Ja sam se promijenila.
Dobila sam godine. Dobila sam nekoliko sijedih.
Da...znam da sam mlađa od tebe. Ali kod nas vrijeme nemilosrdno ide i bilježi svaki korak.
Imam i male bore oko očiju.
I roditelji su mi ostarili. Osijedili. Pravi su baka i djed.
Možeš li to zamisliti? Baka i djed. Ti si im to omogućio.
Gledam Dunav. Isti je, znaš...
Neki novi brodovi plove po njemu, neki novi ljudi šeću uz njegovu obalu. Neka nova djeca se kupaju.
Ali on je isti.
Još uvijek ljubi nebo. Tamo negdje...daleko...
Još uvijek šuti. Nekad je ljut i pjeni se, nekad je miran i teče. Isto kao nekad.
I mjesec ga jednako gleda. Baš kao nekad.
Sve je isto.
Samo tebe nema.
Srest ćemo se, znam.
A do tad - gledaj taj Dunav.
I gledaj mjesec. To je sve zajedničko što nam je ostalo.
I čuvaj nas.
Molim te, čuvaj nas kao nekad.
Kao onda kad si nas čuvao.
I sačuvao.
Hvala ti.


Oznake: Dunav, mjesec

04.10.2012. u 14:20 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.