Mama Mima

nedjelja, 17.03.2013.

Kako je nastala moja obitelj (bez intimnih detalja!)

Dođe vrijeme u svačijem životu kad vam se učini da su svi oko vas trudni. I zaista je tako – svi su stvarno trudni. Ali to nije bitno. Bitno je što se svi čude: A što ti čekaš? E, pa čekam! Čekam zato što je to moj život i zato što ću sama odlučiti kad želim dijete. Ponešto se naravno pita i supruga.

„Da, definitivno ste trudni!“ Ovo su riječi koje mi je izgovorio ginekolog i riječi koje su zauvijek promijenile moj život.

Mjesecima smo suprug i ja vrijedno radili na potomstvu. Bili su to iznimno naporni mjeseci za mene i, vjerujem, pravo veselje za mog muža…
Nekoliko mjeseci nakon početka „maratona“ odlazimo na ljetovanje. Kasni mi, ali to pripisujem promjeni klime. Plačem svako malo. To pripisujem pms-u. Brzo ostajem bez daha. To pripisujem općem nedostatku kondicije.
Nakon prve jutarnje mučnine kupujem test. Zapravo – kupuje ga muž, jer više ne može slušati moje kukanje.
Radim test kasno popodne jer jednostavno ne mogu dočekati prvi jutarnji urin. Pozitivan.

Ujutro kod ginekologa. I da…to je to.
Znači – trudni smo.
Koja sreća! Koji adrenalin! Koje uzbuđenje! Hvatamo telefone. Kome moramo javiti? Trebamo li odmah svima javiti? Ma ne… Malo ćemo pričekati da ne bi bilo razočarenja. Ali ipak, moram još nazvati kumu… I drugu kumu… I frendicu…samo jednu. A dobro možda dvije. Ma možda još koju i to je to. Ali moram javiti i baki. I teti…i drugoj teti… Na kraju dana – znaju svi!
Avantura počinje!

Veselila sam se trudnoći i iskreno ju željela. Ipak, moram priznati, slatko iščekivanje je za mene bila prava pravcata tortura. Bila sam malo ljubomorna na trudnice koje su uživale i pjevušile…i šetale se…smijale…jele sve što stignu.
Kod mene je to bilo malo drugačije. Kada bi muž krenuo prema frižideru, ja sam kretala prema kupaonici. Svako otvaranje frižidera, za mene je bio okidač za povraćanje. Svaka hrana sa bilo kakvim mirisom – povraćanje. Svaki parfem, sapun, gel za tuširanje, prašak za veš, omekšivač…svaki miris – povraćanje. Kile su išle dolje…
„Strpi se…proći će… To ti traje samo prva tri mjeseca. Dobro…možda četiri…“ E, pa kod mene je trajalo osam dugih mjeseci!

U prvom tromjesečju još uvijek sam imala obline na koje sam navikla. Osim sa stravičnom mučninom borila sam se i sa poludjelim hormonima. „O moj Bože! Kako ću ja roditi? Ja ću imati dijete? Pa hoću li ja to znati? Kako ću ja to?“
Željna sam informacija. Ali informacije koje dobivam nisu zadovoljavajuće. Jer odgovor na pitanje „Kakav je porod?“ nikako ne smije biti „Ma proći će i sve ćeš zaboraviti!“ Tu je Internet, prepun informacija. Neumorno surfam i tražim odgovore. Moram vam reći da postoji na Youtube-u vrlo realan video poroda i preporučujem da ga svakako zaobiđete. To vam u životu nikako nije potrebno.

Drugo tromjesečje počinje. Divote koje se događaju – oticanje nogu i ruku, pomažu da se osjećam kao plutača. Iako mi svi govore da sam preslatka, ogledalo ne laže, i da…izgledam kao kit. Boli me kičma, spavanje postaje neudobni problem. Jedino pozitivno što se počelo događati je to da mi svi izlaze u susret, pomažu, ispunjavaju želje, mažena sam i pažena kako više nikad u životu neću biti. Malo sam se opustila i već sam naviknuta na „drugo“ stanje. Mučnine su još uvijek prisutne ali sad hrabro mogu napustiti kuću i krenuti u šetnju jer sam zadržavanje povraćanja dovela do savršenstva!

Treće tromjesečje nema predaha od mučnina. Razlika je u tome što me u ovoj fazi čak ni mučnine nisu sprječavale da pojedem sve što vidim! Maštala sam o kremastim kolačima i nemilosrdno ih uništavala, u kakvim god oblicima se pojavljivali!

Beba se jako ritala i moj život postao je kaotičan. Sad više ne ličim na kita nego na otok! Zato što se već jako teško mičem. Ako se uopće mičem. Tu sam se naslušala savjeta tipa – treba se puno kretati, lakše ćeš roditi. E pa, nije istina! Svi smo različiti. Ja znam primjer gdje je žena ležala tri mjeseca i rodila za 20 minuta. Znam i ženu koja je bila i aktivna do pred porod – rađala je 6 sati. Naravno, postoje i obratni primjeri. Pravilo je da nema pravila.

Neke od mojih trudnih prijateljica već su rodile. Naravno, željno iščekujem sve detalje sa poroda. One koje su to prošle imaju potrebu biti brutalne prema onima koje su još trudne. Znači – najgore i najstrašnije podatke čula sam od najdražih prijateljica i to me užasavalo. Nitko mi nije rekao: „Bit će sve u redu“ ali svi su mi zato govorili: „Joj, bojiš se s razlogom. To je grozno. Užasno boli. Ja više nikad ne želim roditi…“
Dakle, savjet svima glasi: ne slušati savjete i iskustva. Svi smo različiti. Da…boli. I prođe. I opet boli i opet prođe. Da je toliko neizdrživo, nitko ne bi imao više od jednog djeteta. Još uvijek mi nije jasno od kud potreba za tolikom zlobom i tolikim zagorčavanjem života onima koje su još trudne. Porod će se dogoditi htjele mi to ili ne. Ali svatko treba barem nekoliko riječi ohrabrenja!

U zadnjem tromjesečju naslušala sam se i savjeta poput: sad se naspavaj jer tko zna kad ćeš opet normalno spavati! Totalna glupost! Kako se naspavati dok ti stvorenje od tri kile nabija malo po rebrima malo po mjehuru? A što i ako se naspavaš? Da li se san akumulira pa će ti pomoći onda kad ne budeš mogla spavati? To još nisam čula…

Tijekom trudnoće jako puno sam čitala. Iz nekog neobjašnjivog razloga, mene – nepopravljivu romantičarku, privlačili su samo trileri. Ako je istina da majčine želje u trudnoći barem donekle utječu na karakter nerođenog djeteta, onda upravo dok ovo pišem, odgajam ili serijskog ubojicu ili savršenu detektivku!

Porod se zaboravi čim vidiš dijete. Istina. Moj porod bio je munjevit i rodila sam prvo dijete nakon tri prava truda. Što ne znači da nisam paničarila i bojala se kao nikad u životu! Ali razlika je u tome što se kompletno bolničko osoblje koje je prisustvovalo porodu od srca smijalo mojoj kuknjavi. Jer nisu ni sami mogli vjerovati da sve tako brzo ide a prvorotkinja sam.

Sjećam se da sam nakon poroda bacila pogled na trbuh… A tamo… Najljepše dijete koje sam ikad vidjela! Male crne okice, već otvorene…Crna duga kosica…Mali prstići pipkaju po mom trbuhu i škakljaju me… Ajme!
- Ma zar nije ovo najljepše dijete koje ste ikad vidjeli? – pitala sam babicu.
- Ma naravno – rekla je – najljepše na svijetu!

Moja najbolja prijateljica rodila je isti taj dan…nekih 19 sati poslije mene. Drugi grad, druga bolnica, jednako munjeviti porod. I velika sreća! Jer će eto, i naše curice biti prijateljice, baš kao što smo to nas dvije!

Tako je to bilo… Lijepo se prisjetiti…
Jedna epizoda je završila a pred nama se otvorila cijela knjiga…koju se sad trudimo ispuniti ljubavlju, srećom i lijepim uspomenama.

Nakon ravno dvije godine ponovili smo sve to. Trudnoća je bila jednako naporna, porod je bio jednako kratak, jednako dobar, s drugim sestrama, drugom babicom i drugim doktorom. I rodio se sinčić! Ali o tome drugom prilikom!

Moram dodati i ovo. Priznajem – ja sam jedna velika, velika kukavica. Stvarno ogromna kukavica! I skidam kapu svakoj ženi koja je trudnoću preležala u bolnici. Divim se iskreno svakoj koja je trpila dugotrajne trudove i višesatno ležanje, hodanje i bilo kakvo kretanje po rađaoni. Svaka vam čast! Ne mogu to ni zamisliti, ali stvarno mislim da svakoj ženi nakon poroda treba dati nekakav orden…koji će je uvijek podsjetiti koliko je hrabra bila i što je sve izdržala. Nema toga što žena ne može. Prave smo lavice, samo što prečesto to zaboravljamo!

Oznake: obitelj, trudnoća, djeca

17.03.2013. u 14:26 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 21.10.2012.

Prijateljica

Moja prijateljica i ja upoznale smo se davno.
Bila je 1986. godina i krenule smo u prvi razred osnovne škole. Kad dođeš u novu sredinu držiš se onoga što ti je poznato, sve dok ti nešto drugo ne postane blisko i poznato. Tako sam ja sjela sa dečkom, kojeg sam znala od prije. A ona je sjela sa drugim dečkom, kojeg je znala od prije. Slučaj je htio da se i jedan i drugi razbole u isto vrijeme. I tako smo nas dvije završile skupa u klupi. I ostale skupa.

Sjećam se kućica od pernica, malih lutkica, crtanja gluposti i hihotanja na gluposti. Sjećam se posjećivanja i praćenja do kraja ulice. Sjećam se i strpljivih tata koji su nas razvozili i dovozili na druženje. Sjećam se odlaska kod moje bake na selo. I odlaska kod njezine tete na vikendicu. Sjećam se puno lijepih rođendana. Sjećam se i hihotanja na wc-u. Sjećam se da je bila prva prijateljica koja mi je bez pogovora dala da se igram sa njezinim barbikama. Sjećam se voćne salate od kivija sa šlagom. I ležanja na podu ispred akvarija. I smijanja. Smijanja na silu. I još malo smijanja. Sjećam se razgovora u školi, razgovora putem iz škole i odmah po ulasku u kuću – telefonskih poziva zbog još malo razgovora. Sjećam se i Pipi Duge Čarape koju smo spontano osmislile i odigrale pred cijelim razredom. Sjećam se i sedam staklenih slonića koji su mi trebali donijeti sreću.

A onda je došao rat. Prijateljica i ja smo se razdvojile. Bilo je tu još nekakvog dopisivanja ali jako kratko. Kad je i to prestalo, bila sam sigurna da smo se rastale zauvijek. Ipak, uvijek sam znala gdje je i kako je. Uvijek sam znala da je tu negdje i da je dobro.

Jednom su moji roditelji sreli njezine roditelje u Vukovaru, na groblju, mjestu gdje se svi vukovarci susreću. Nakon kratkog razgovora, njezina mama je rekla mojoj mami: „Pa valjda će nas zvati na svadbu kad se bude udavala!“ I meni se to usjeklo u srce. Bože...pa kako sam izgubila te ljude? Kako sam dozvolila da mi odu iz života?
Došla sam do njezinog broja i nazvala je. I našle smo se na kavi. I znate što se dogodilo? Baš ništa. Dogodilo se to da smo nastavile tamo gdje smo na silu zaustavljene. Kao da nikad nismo ni bile razdvojene. To je prijateljstvo.

Bila je uz mene na najvažniji dan mog života... Kave su postale redoviti rituali. Trajale bi po 5-6 sati dok si sve ispričamo.

Onda mi je jednog dana objavila da je trudna. Bila je sretna. I ja sam bila sretna zbog nje. Nisam ni slutila da, dok se veselim zbog njezine trudnoće, jedno malo stvorenje raste i u mom trbuhu. Bila je dva tjedna ispred mene. Cijelu trudnoću provele smo on-line. Skupa smo prošle svaki pregled, pretresle svaki nepoznati detalj, mučile se sa žgaravicama, bolnim kičmama. Čak smo i pekle iste kolače u isto vrijeme i skupa ih jele – ja kod svoje kuće u Vukovaru, ona kod svoje kuće u Samoboru.

Petog dana mjeseca Ožujka ja sam završila u bolnici. U pola pet ujutro, 6.3. rodila sam svoju curicu. Moja princeza – Mia.
Moja prijateljica je bila presretna. Odmah smo pretresle sve detalje s poroda i smijale se kako smo ih Mia i ja na kraju prestigle.
A onda je i ona dobila trudove. Cijeli dan poruke su išle iz Vukovara u Samobor, iz Samobora u Vukovar. Iz Vukovara u Zagreb, iz Zagreba u Vukovar. Iz Vukovarske bolnice u Vinogradsku bolnicu, iz Vinogrdaske bolnice u Vukovarsku bolnicu.
Petnaest minuta prije ponoći moja prijateljica je rodila svoju curicu. Njezina princeza – Dunja. Skoro su zakasnile ali ipak su uspjele izaći na isti dan! Sjećam se da je komentar moje mame kroz suze bio: „Pa vi niste normalne!“

Redovito smo se čule. Prošle skupa najteže prve dane, dojenje, kašice, dude, pelene, puzanje, hodanje... Cure su se upoznale kad su imale tri mjeseca.
Onda me moja prijateljica nazvala par dana prije Božića 2010. i pitala me: „Ej, jesi trudna?“ Šokirana, rekla sam da....nisam sigurna. Smijale smo se nekoliko minuta. Ona je bila trudna. Ja ipak nisam. Bilo bi previše. Zakasnila sam par mjeseci, pa su nam druga djeca 6 mjeseci razlike.

I eto...redovito se čujemo. Viđat bi se mogli i više, ali uz tolike kilometre i takve poslove sretna sam i sa ovim što dobijem.

Samo sam vam htjela predstaviti svoje bogatstvo – svoju prijateljicu. Najdugovječniju i najdražu. Nije uvijek tu ali znam da uvijek misli na mene. Isto kao što ja uvijek mislim na nju.
Imamo svoje živote, svoje obitelji, svoje prijatelje, društva...ali u mom životu ona uvijek zauzima posebno mjesto, izvan svih kategorija. I kad se dugo ne vidimo, ne moramo ni pričati. Dovoljan je pogled i sve znamo. To je moja prijateljica. To je moja Vlasta.