Mama Mima

petak, 29.03.2013.

Uskrs

Evo me u predblagdanskom raspoloženju. Zapravo kaotičnom ludilu. Ali mu se iz nekog razloga uvijek veselim.

Ja nisam od onih koji „spajaju“. Znači nisam spojila neki tamo ponedjeljak sa uskrsnim ponedjeljkom. Nisam spojila čak ni petak. Jer ja ne radim u firmi u kojoj se spaja. I nisam nikad radila u takvoj. Zapravo, ja uopće ne znam kakav je osjećaj „spojiti“ nešto pred blagdane. Najviše spajanja što sam doživjela, je kad sam za Božić napravila breskvice, pa kad sam ih onako napunjene spajala u oblik prave breskvice. Ali to, naravno, nije isto.

E, pošto ne spajam jasno vam je da nikud i ne putujem. Možda otputujem do roditelja. Ali pošto do njih mogu pješke – i nije neko putovanje. Ne, mi zaista nikad ne putujemo za blagdane. Rijetko putujemo i inače. Ne mogu reći da mi je žao, jer sa dvoje male djece i spremanje u šetnju je stresno. Neki duži put značio bi stres na stotu.
Pošto ne putujemo i nemamo neke aranžmane, gdje će netko drugi obaviti sve pripreme za blagdan umjesto nas (čitaj: mene), sve radimo sami.
Nda…

Znači, dolazi nam Uskrs, blagdan koji uvijek pada nedjeljom (i opet će netko spajati! Ne znam s čim, ali sigurno hoće!). I tu je sva njegova ljepota. Znači, čak i oni koji inače rade nedjeljom imaju veliku šansu da budu kod kuće.

I tako dva dana prije Uskrsa sve što u kući imam, a moglo bi mi zatrebati za Uskrs, su šećer, sol i brašno. Čeka me kupovina. S djecom. S malom djecom, dva dana prije Uskrsa.
Pošto znamo da svi čekaju zadnji dan, možda još danas imamo šanse izbjeći predapokaliptične gužve. Nekad mi se čini da je to zadnji dan da itko igdje radi, i da, ako nešto sad ne kupimo, nećemo više nikad imati priliku. Jer više nikad nijedan dućan neće biti otvoren.

Znam da se zavaravam, jer do popodne će se sigurno dogoditi nešto što će nas onemogućiti da odemo u kupovinu. Znači – ići ćemo sutra. Ili to ili popodne šaljem muža i sa sobom imam mobitel da budemo on-line, dok on trči između polica. Zašto? Ako neka sretnica mora postaviti ovo pitanje, onda je stvarno sretnica. Ja svog muža jako volim i jako mi bude žao kad ga pošaljem po jabuke, a on ustanovi da u dućanu ima 7 vrsta jabuka. I zna da sam rekla da je svejedno koje, ali ipak mora provjeriti. I žao mi je što baš kad on ide sam, nema brokule, a on nije siguran treba li kupiti nešto umjesto brokule. Nikad mi nisu jasna ovakva pitanja… Kao na primjer – što se može kupiti umjesto brokule? No dobro… Nismo svi jednaki – da jesmo bilo bi dosadno… Osim toga, moram ga pohvaliti da je vrlo brz i precizan. Tako da sam gotovo ljubomorna što tjednu kupovinu obavi za 20 minuta… Dok meni za wc papir treba minimalno sat vremena.

Da, ja sam definitivno kampanjac. Sve što mogu odgoditi za zadnji dan – odgodim za zadnji dan.
O da…znam i ja domaćice koje su pripreme za Uskrs počele čim su oprale zadnji tanjur od Božićnog ručka.
Kreće se sa temeljnim, sistematskim, detaljnim, proljetnim ili „ne-znam-kako-bih-ga-sve-nazvala“ čišćenjem. Znači, čisti se sve. Zašto se sve čisti? Pa zato što se mora očistiti! Dolazi Uskrs i ne daj Bože da u nekom kutku ostane neka mrvica. Isus nam to nikad ne bi oprostio!
Ribaju se podovi, namještaj, prozori, zidovi. U međuvremenu se peru zavjese. Tepisi su već oprani i suše se. Pomiče se namještaj, jer se moraju ulaštiti svi oni kutevi koji inače ostanu zakinuti. Toplom vodom treba oprati sve – od karniše do lajsne laminata. Bolje organizirane domaćice znaju da se svaki dan čisti po jedna prostorija. I to detaljno. Tako barem tjedan dana prije Uskrsa imamo blistav i mirisan dom. I molimo Boga da nitko ne dođe u goste prije Uskrsa, a djecu je poželjno poslati baki i djedu. Za svaki slučaj.

Onda se kreće u nabavku. Treba kupiti jaja. Naravno. Barem pedeset (50). Između ostalog, u uskršnjoj potrošačkoj košarici mora se naći šunka, mladi luk i rotkvice, koje nitko ne jede, ali lijepo izgledaju,čokoladni zečići, čokoladna jaja, čokoladno ostalo…i ostalo. Sa prepunjenim kolicima juri se na blagajnu. Valja minus na računu još malo povećati. Ali o tome se ne razmišlja jer Uskrs je samo jednom godišnje! Nakon tri kilometra i sat vremena čekanja u redu, plaćate (da, imate čak i karticu za nagradne bodove!) i jurite kući. Jer ima još toliko posla.

Prvo ćemo se baciti na kolače. Ove godine samo dvije vrste.
Prvo suhi keksi. Ispada ih nekim čudom oko 400 komada. Pojest će se.
Nešto s oblatnama. Za popunjavanje pladnja s kolačima. Ali uvijek su potrebne 4 oblatne, a u paketu ih je 5.
S ovom jednom napravit će se još onaj jedan kolač za koji treba samo jedna oblatna.
Možda treba napraviti i neku tortu? Naravno! Voćna torta! Mažete ju šlagom kojeg ste napravili previše, pa na brzinu pravite još jedan kolač da potrošite šlag.
Ali u njega idu samo žumnanjci. Treba napraviti još jedan da se potroše bjelanjci.
Ali od njega ostaje malo kreme, pa će tu biti još samo jedan kolač, da se potroši krema.
I gotovo.

Šunka i jaja kuhaju se dan ranije. Kuha se cca 30 jaja. Ne, ne treba ih toliko, ali nekoliko će sigurno puknuti u kuhanju. Od njih ćemo napraviti francusku salatu. Ostala farbamo. Ove godine, kao i svake, na tržištu postoji barem 15 novih načina za farbanje jaja. Naravno da ćemo probati nešto novo. Ali, nakon tri ofarbana jaja, shvatimo da to baš i nije nešto. Traži se farba od prošle godine. Nema je baš previše, pa će se ostatak jaja ofarbati ljuskom od luka. To je najjednostavnije.

Na sami Uskrs najvažniji je doručak. Tu se odmah ubijamo svim onim stvarima kojih smo se odrekli u korizmi. Tako doručak često traje i po nekoliko sati, a ostaje na stolu sve dok se ne počne postavljati stol za ručak.
Juha se kuha od jutra. Peče se meso. Krumpir. Pravi se salata. Imamo i one posebne, prigodne salvetice sa uzorkom uskršnjeg zeke ili u blažoj verziji, sa proljetnim cvijećem.
Nitko od gostiju ne vidi vašu izglancanu kuću, ali vi znate da se isplatilo. Jer kad se maknete iz prostorije, sigurno zaviruju iza ormara da vide da li ste sve očistili!

Poslije ručka možda će još netko doći čestittati Uskrs. Stavljate na stol kolače, koje nitko ne jede jer su svi natrpani da ne mogu ni disati. Još kavica… I gotovo. Dobro da se sutra ne radi, pa možemo u miru pojesti ostatke, odmoriti se, povratiti…što već tko treba napraviti. I eto… Nije li to bio još jedan krasan Uskrs?

E, pa nije!
Ove godine kod mene ništa slično ovome!

Evo me… Veliki petak, sjedim pred kompjuterom i pišem blog. Pijem kavicu i slušam radio. Djeca spavaju, soba izgleda kao da je bomba pala. Kuhinja je puna suđa, kupaonica i ne znam u kakvom je stanju jer je previše robe svuda nabacano.
Ma da… pospremit ću, nisam životinja!
Ali jednostavno se ne želim ubijati. Odbijam se ubijati ove godine, da bih poslije mrtva umorna zaključila kako je bio lijep Uskrs, ali se pola hrane nije pojelo, a i kolače ćemo žvakati još dva dana a onda ih baciti. Odbijam.

Ove godine farbam 10 jaja i to samo zato da dijete može ponijeti prijateljima u vrtić. Pravim samo jedan čokoladni kolač koji je gotov za pola sata (recept dajem na upit!). Spremam i čistim samo ono što se vidi. Imat ćemo i goste, već su se najavili. I baš se veselim. Kupila sam i dvije pive, jer se točno toliko popije od cijele gajbe, koju inače kupimo. Imam Cedevitu i sok od borovnice. Djeci ne kupujem poklone, jer to nije ni svrha ni smisao Uskrsa. Ove godine samo uživam i odmaram. A kad uhvatim malo vremena razmišljat ću i o pravom smislu Uskrsa, obećavam. Ma ako poludim i djecu odvedem baki, možda se zaletim i na misu! Zašto ne! Dat će Bog i malo sunca pa ćemo se prošetati i uživati.

Uživajte ljudi. Nemojte se ubijati jer vam nitko neće reći hvala, a nakon dugog vikenda bit ćete umorniji nego na kraju radnog tjedna.
Ma evo…u naletu mazohizma (ili lijenosti – kako hoćete!) ove godine čak neću kupiti ni rotkvice!

A vama (svima koji ga slave) od srca želim sretan Uskrs i uskršnje blagdane. Vama koji ga ne slavite želim ugodan i relaksirajući produženi vikend! Uživajte! I dobar tek!

Oznake: Uskrs, blagdan, kolači, gosti

29.03.2013. u 16:11 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 21.03.2013.

Ista mama

Kad god se negdje pojavi kakav članak, pjesma, priča, bilo što o majkama svi se raznježe. I reakcije su nepodijeljene – samo je jedna mama, mama najdraža, ne znate koliko vam fali dok ne ode, mamica, mama jedina i tako dalje.

Kad god se negdje pojavi članak o odgoju djece postoji tisuću i jedno mišljenje što je ispravno a što nije. Brzo se razvije rasprava jer svi su najpametniji. Svi se slažu samo u jednoj stvari – a to je da ne žele biti poput svojih majki.
Ma u čemu je zapravo naš problem?

Volimo ih, cijenimo, plačemo kad ih netko spomene, ljutimo se kad ih netko uvrijedi ili opsuje, ali istovremeno najveća nam je uvreda kad nam netko kaže da smo ista Ona.

Ja sam rodila dvoje djece. Trudim se najviše što mogu i dajem sve od sebe da budu sretni, zdravi, siti i da im svojim ponašanjem ne napravim neku štetu, koja će ih proganjati dok su živi. Bojim se da ih „psihički“ ne oštetim. Kao što je moja mama mene.
Ili nije? Ne znam.

Zapravo ne znam po čemu sam ja to psihički oštećena i što je zapravo to, za što je moja mama kriva. Ali znam da ne želim ponoviti njezine greške. Za koje ne znam točno koje su.

Međutim, uz svu pomoć pedijatara, psihologa, Interneta, priručnika, stručnih skupova, grupa podrške…ja shvaćam da se ipak pretvaram u svoju mamu. Ispočetka me užasavalo, pa sam grozničavo počela tražiti razloge zbog kojih je to tako. Počela sam brzo mijenjati raspoloženja, navike i sve stvari po kojima sam samu sebe smatrala sve sličnijoj njoj. Tu se počelo događati da sam kategorički odbijala svaki njezin savjet, jer sam smatrala da to radi namjerno! Namjerno želi da budem poput nje! Ona i ne zna u čemu je griješila.
A istina je da ne znam ni ja.
Možda bi trebala malo analizirati…

Dojila me do devet mjeseci starosti. Isključivo me dojila. Tu je znači prva greška! Trebala je početi nadohranu u šestom mjesecu! Znači, zbog nje sam anemična. Zapravo, nisam. Ali malo slabokrvna jesam.
Nije me dala na čuvanje baki i djedu. Išla sam u vrtić. A mrzila sam ići u vrtić.
Šišala me na kratko, a ja sam voljela dugu kosu.
Većinom mi je oblačila ono što ona hoće, a mene nikad nije pitala što bih ja.
Morali smo jesti sve i nije bilo biranja.
Morali smo ići u krevet u devet navečer.
Kad sam bila u višim razredima osnovne škole, počela je gubiti razum.
Kad sam krenula u srednju školu totalno je poludjela. Nije bilo normalno koliko je ta žena bila stroga. Nisam smjela apsolutno ništa. Za svaku sitnicu bila sam u kazni.
I zato sam danas takva kakva jesam.
Zapravo…ništa mi ne fali.

Ako pitate nju – ona je uživala s nama dok smo bili djeca! Njoj je baš bilo lijepo. I bili smo baš dobri. I ona meni želi takvu djecu, da i ja uživam. To mi namjerno govori da mi digne tlak.
Sve to od mene je napravilo osobu kakva sam danas.
Ona je za sve kriva. Ili zaslužna..? Hm…
Školovana sam, nisam se nikad drogirala, nisam bila problematična više od bilo kojeg drugog tinejđera. Udala sam se, imam djecu, uredna sam, zaposlena…

U čemu je zapravo problem?
Reći ću vam u čemu je problem! Problem je u interpretaciji! Moja mama cijelo vrijeme vidi malo širu sliku!

Dojila me do devetog mjeseca jer nisam htjela usta otvoriti na ništa drugo.
Nisu me čuvali baka i djed jer nisam htjela ići kod njih i kad bi me ostavili vrištala bih bez prestanka. Nisam voljela ni vrtić, ali između dva zla – sama sam izabrala manje i obećala da neću plakati i da ću biti dobra i čekati da mama dođe po mene.
Šišala me na kratko, zato što sam, kao i dan danas, imala grivetinu, od koje sam stalno bila znojna i mokra. Na kraju smo se dogovorile da ću biti ošišana do brade, ali na frizuru kakvu si sama izaberem.
Nije mi dala da biram odjeću jer sam uvijek izabrala žutu suknju i bijelo žutu majicu! Uvijek!
Da, morali smo jesti sve ali ja stvarno ne mogu reći da nešto nisam voljela. Pa i danas jedem sve. Kao i moje starije dijete. (Za ovog malog ćemo još vidjeti – sumnjiv mi je skroz! To mu je na tatu!)
Da, morali smo u krevet u devet. Ali zato što smo se dizali u sedam ujutro! I uvijek smo bili naspavani i odmorni. Dok su neka djeca spavala na prva tri sata u školi.
U višim razredima osnovne i u srednjoj – nije ona ta koja je poludjela! Mislim…je. Ali zbog mene. Ja sam ta koja je markirala, ja sam ta koja je bježala od kuće, ja sam ta koja se svađala i nikad nisam poštivala kaznu koju sam dobila, nego sam uvijek opet bježala.

Na kraju – ona je zbog mene pila tablete za smirenje, a ne ja zbog nje.

A kad mi želi djecu kakvi smo bili brat i ja – ne misli na te godine. Nego na godine kad smo bili mali i slušali je. To sam saznala jer mi je nedavno rekla: „Tebe u pubertetu ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju!“ Eto.

To mi je sve nekako sjelo prije par dana, kad je moje dijete imalo živčani ispad. Kod kuće, hvala Bogu! Muž i ja totalno smo izgubili i živce i strpljenje. Čak je, teška srca vam priznajem, par puta dobila po guzi. Ne, ne tučemo je inače. Ali ovo je bilo strašno. I tu sam pomislila – evo ga! Ista sam kao ona! Stroga i nepopustljiva!
A zapravo nije tako.

Zapravo sam ista kao ona, da. Stroga – da. Ali i pravedna. Igram se s djecom, pričamo jako puno, zezamo se…U stvari, radimo stvari koje je moja mama isto tako radila sa mnom. Ali isto tako – postavljam joj granice. Isto kako je moja mama postavila meni. I zato sam danas normalna osoba koja se zna ponašati među ljudima. A nisam psihički bolesnik, sociopat, koji misli da sve mora biti po njegovom inače…ne znam…treba nekoga ubiti.

Zanima me u čemu su, dakle, naše mame toliko griješile?

Ok, nije bilo Interneta i neke informacije nisu im bile dostupne. Neke stvari nisu imale priliku od nikoga čuti. Neka kasnija istraživanja pokazala su da su neke stvari koje su mame prakticirale nisu baš najbolja za dijete.
I što? Da li je netko umro od prženog brašna? Da li je netko hrom zato što je jeo žitarice sa glutenom prije 8. mjeseca? Da li je netko glup zato što je jeo juhicu i meso prije 6. mjeseca života? Ne. Ljudi su glupi iz drugih razloga, naravno…
Ja nisam nikad bila u hodalici, ali da li su sva ona djeca koja su bila u hodalici danas bolesna?
Ili još banalnije, jesu li sve te mame krive što nije bilo ultrazvuka pa nisu mogle vidjeti kukove djeteta?
Ne želim biti krivo shvaćena, iako znam da ću biti.

Ja imam sina od godinu dana i kćer od 3 godine. Prvih mjeseci života i jednom i drugom djetetu kuhala sam u nakuhavala kašica i kašica. Ubila sam se od kuhanja kašica! Sve domaće, sve provjereno… Zato što sam ja tako odlučila.
Ne zamjeram onima koji kupuju kašice, još manje onima koji su ih preskočili i već su sa 6 mjeseci bili na piletini i kruhu.
Ja ne koristim hodalicu niti sam je ikad kupila za svoju djecu. Ali ne zamjeram onima koji je imaju. Da, doktori je ne preporučuju, ali što ćete raditi sa svojom djecom samo je vaša stvar.

Jučer sam pročitala izjavu jedne poznate glumice:
„Bez obzira što ste prošli u prošlosti, na vama je da izaberete što ćete biti u budućnosti. Možete oblikovati svoju sudbinu. Možete biti jači od najteže teškoće iz prošlosti i prerasti je.“
Znači, ovo je primjenjvo čak i na one koji nemaju tu sreću da imaju majku ili je imaju, ali ona ne zaslužuje taj naziv.
Sve se može promijeniti i sve se može popraviti. Isto tako – ako nije potrgano, nemojte popravljati!
Poanta je – svi se trudimo najviše što možemo i svejedno će nam za 20-ak godina netko reći da ne želi biti poput nas. Neće li to biti hladna pljuska nakon ovolikog učenja i znanja? Neće li to biti pravi šok nakon toliko teorije i prakse koju odrađujemo sa svojom djecom?

Olabavimo malo svi skupa…
Mama je mama. Bila je mama kad smo bili mali i radila je najbolje što je mogla i znala. Mama je sad i savjetuje najbolje što zna. I bit će mama dok ne izdahne. Ostavimo na trenutak knjige i Internet. Vratimo se malo instinktu i vjeri da radimo najbolje za svoju djecu. Ugledajmo se malo na naše mame.

Ako sam ja pod paskom svoje mame ispala tako genijalna i pametna, zamislite kakvo će tek moja djeca biti pod mojom paskom?

Oznake: mama, djeca

21.03.2013. u 18:42 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 17.03.2013.

Kako je nastala moja obitelj (bez intimnih detalja!)

Dođe vrijeme u svačijem životu kad vam se učini da su svi oko vas trudni. I zaista je tako – svi su stvarno trudni. Ali to nije bitno. Bitno je što se svi čude: A što ti čekaš? E, pa čekam! Čekam zato što je to moj život i zato što ću sama odlučiti kad želim dijete. Ponešto se naravno pita i supruga.

„Da, definitivno ste trudni!“ Ovo su riječi koje mi je izgovorio ginekolog i riječi koje su zauvijek promijenile moj život.

Mjesecima smo suprug i ja vrijedno radili na potomstvu. Bili su to iznimno naporni mjeseci za mene i, vjerujem, pravo veselje za mog muža…
Nekoliko mjeseci nakon početka „maratona“ odlazimo na ljetovanje. Kasni mi, ali to pripisujem promjeni klime. Plačem svako malo. To pripisujem pms-u. Brzo ostajem bez daha. To pripisujem općem nedostatku kondicije.
Nakon prve jutarnje mučnine kupujem test. Zapravo – kupuje ga muž, jer više ne može slušati moje kukanje.
Radim test kasno popodne jer jednostavno ne mogu dočekati prvi jutarnji urin. Pozitivan.

Ujutro kod ginekologa. I da…to je to.
Znači – trudni smo.
Koja sreća! Koji adrenalin! Koje uzbuđenje! Hvatamo telefone. Kome moramo javiti? Trebamo li odmah svima javiti? Ma ne… Malo ćemo pričekati da ne bi bilo razočarenja. Ali ipak, moram još nazvati kumu… I drugu kumu… I frendicu…samo jednu. A dobro možda dvije. Ma možda još koju i to je to. Ali moram javiti i baki. I teti…i drugoj teti… Na kraju dana – znaju svi!
Avantura počinje!

Veselila sam se trudnoći i iskreno ju željela. Ipak, moram priznati, slatko iščekivanje je za mene bila prava pravcata tortura. Bila sam malo ljubomorna na trudnice koje su uživale i pjevušile…i šetale se…smijale…jele sve što stignu.
Kod mene je to bilo malo drugačije. Kada bi muž krenuo prema frižideru, ja sam kretala prema kupaonici. Svako otvaranje frižidera, za mene je bio okidač za povraćanje. Svaka hrana sa bilo kakvim mirisom – povraćanje. Svaki parfem, sapun, gel za tuširanje, prašak za veš, omekšivač…svaki miris – povraćanje. Kile su išle dolje…
„Strpi se…proći će… To ti traje samo prva tri mjeseca. Dobro…možda četiri…“ E, pa kod mene je trajalo osam dugih mjeseci!

U prvom tromjesečju još uvijek sam imala obline na koje sam navikla. Osim sa stravičnom mučninom borila sam se i sa poludjelim hormonima. „O moj Bože! Kako ću ja roditi? Ja ću imati dijete? Pa hoću li ja to znati? Kako ću ja to?“
Željna sam informacija. Ali informacije koje dobivam nisu zadovoljavajuće. Jer odgovor na pitanje „Kakav je porod?“ nikako ne smije biti „Ma proći će i sve ćeš zaboraviti!“ Tu je Internet, prepun informacija. Neumorno surfam i tražim odgovore. Moram vam reći da postoji na Youtube-u vrlo realan video poroda i preporučujem da ga svakako zaobiđete. To vam u životu nikako nije potrebno.

Drugo tromjesečje počinje. Divote koje se događaju – oticanje nogu i ruku, pomažu da se osjećam kao plutača. Iako mi svi govore da sam preslatka, ogledalo ne laže, i da…izgledam kao kit. Boli me kičma, spavanje postaje neudobni problem. Jedino pozitivno što se počelo događati je to da mi svi izlaze u susret, pomažu, ispunjavaju želje, mažena sam i pažena kako više nikad u životu neću biti. Malo sam se opustila i već sam naviknuta na „drugo“ stanje. Mučnine su još uvijek prisutne ali sad hrabro mogu napustiti kuću i krenuti u šetnju jer sam zadržavanje povraćanja dovela do savršenstva!

Treće tromjesečje nema predaha od mučnina. Razlika je u tome što me u ovoj fazi čak ni mučnine nisu sprječavale da pojedem sve što vidim! Maštala sam o kremastim kolačima i nemilosrdno ih uništavala, u kakvim god oblicima se pojavljivali!

Beba se jako ritala i moj život postao je kaotičan. Sad više ne ličim na kita nego na otok! Zato što se već jako teško mičem. Ako se uopće mičem. Tu sam se naslušala savjeta tipa – treba se puno kretati, lakše ćeš roditi. E pa, nije istina! Svi smo različiti. Ja znam primjer gdje je žena ležala tri mjeseca i rodila za 20 minuta. Znam i ženu koja je bila i aktivna do pred porod – rađala je 6 sati. Naravno, postoje i obratni primjeri. Pravilo je da nema pravila.

Neke od mojih trudnih prijateljica već su rodile. Naravno, željno iščekujem sve detalje sa poroda. One koje su to prošle imaju potrebu biti brutalne prema onima koje su još trudne. Znači – najgore i najstrašnije podatke čula sam od najdražih prijateljica i to me užasavalo. Nitko mi nije rekao: „Bit će sve u redu“ ali svi su mi zato govorili: „Joj, bojiš se s razlogom. To je grozno. Užasno boli. Ja više nikad ne želim roditi…“
Dakle, savjet svima glasi: ne slušati savjete i iskustva. Svi smo različiti. Da…boli. I prođe. I opet boli i opet prođe. Da je toliko neizdrživo, nitko ne bi imao više od jednog djeteta. Još uvijek mi nije jasno od kud potreba za tolikom zlobom i tolikim zagorčavanjem života onima koje su još trudne. Porod će se dogoditi htjele mi to ili ne. Ali svatko treba barem nekoliko riječi ohrabrenja!

U zadnjem tromjesečju naslušala sam se i savjeta poput: sad se naspavaj jer tko zna kad ćeš opet normalno spavati! Totalna glupost! Kako se naspavati dok ti stvorenje od tri kile nabija malo po rebrima malo po mjehuru? A što i ako se naspavaš? Da li se san akumulira pa će ti pomoći onda kad ne budeš mogla spavati? To još nisam čula…

Tijekom trudnoće jako puno sam čitala. Iz nekog neobjašnjivog razloga, mene – nepopravljivu romantičarku, privlačili su samo trileri. Ako je istina da majčine želje u trudnoći barem donekle utječu na karakter nerođenog djeteta, onda upravo dok ovo pišem, odgajam ili serijskog ubojicu ili savršenu detektivku!

Porod se zaboravi čim vidiš dijete. Istina. Moj porod bio je munjevit i rodila sam prvo dijete nakon tri prava truda. Što ne znači da nisam paničarila i bojala se kao nikad u životu! Ali razlika je u tome što se kompletno bolničko osoblje koje je prisustvovalo porodu od srca smijalo mojoj kuknjavi. Jer nisu ni sami mogli vjerovati da sve tako brzo ide a prvorotkinja sam.

Sjećam se da sam nakon poroda bacila pogled na trbuh… A tamo… Najljepše dijete koje sam ikad vidjela! Male crne okice, već otvorene…Crna duga kosica…Mali prstići pipkaju po mom trbuhu i škakljaju me… Ajme!
- Ma zar nije ovo najljepše dijete koje ste ikad vidjeli? – pitala sam babicu.
- Ma naravno – rekla je – najljepše na svijetu!

Moja najbolja prijateljica rodila je isti taj dan…nekih 19 sati poslije mene. Drugi grad, druga bolnica, jednako munjeviti porod. I velika sreća! Jer će eto, i naše curice biti prijateljice, baš kao što smo to nas dvije!

Tako je to bilo… Lijepo se prisjetiti…
Jedna epizoda je završila a pred nama se otvorila cijela knjiga…koju se sad trudimo ispuniti ljubavlju, srećom i lijepim uspomenama.

Nakon ravno dvije godine ponovili smo sve to. Trudnoća je bila jednako naporna, porod je bio jednako kratak, jednako dobar, s drugim sestrama, drugom babicom i drugim doktorom. I rodio se sinčić! Ali o tome drugom prilikom!

Moram dodati i ovo. Priznajem – ja sam jedna velika, velika kukavica. Stvarno ogromna kukavica! I skidam kapu svakoj ženi koja je trudnoću preležala u bolnici. Divim se iskreno svakoj koja je trpila dugotrajne trudove i višesatno ležanje, hodanje i bilo kakvo kretanje po rađaoni. Svaka vam čast! Ne mogu to ni zamisliti, ali stvarno mislim da svakoj ženi nakon poroda treba dati nekakav orden…koji će je uvijek podsjetiti koliko je hrabra bila i što je sve izdržala. Nema toga što žena ne može. Prave smo lavice, samo što prečesto to zaboravljamo!