Kad god se negdje pojavi kakav članak, pjesma, priča, bilo što o majkama svi se raznježe. I reakcije su nepodijeljene – samo je jedna mama, mama najdraža, ne znate koliko vam fali dok ne ode, mamica, mama jedina i tako dalje.
Kad god se negdje pojavi članak o odgoju djece postoji tisuću i jedno mišljenje što je ispravno a što nije. Brzo se razvije rasprava jer svi su najpametniji. Svi se slažu samo u jednoj stvari – a to je da ne žele biti poput svojih majki.
Ma u čemu je zapravo naš problem?
Volimo ih, cijenimo, plačemo kad ih netko spomene, ljutimo se kad ih netko uvrijedi ili opsuje, ali istovremeno najveća nam je uvreda kad nam netko kaže da smo ista Ona.
Ja sam rodila dvoje djece. Trudim se najviše što mogu i dajem sve od sebe da budu sretni, zdravi, siti i da im svojim ponašanjem ne napravim neku štetu, koja će ih proganjati dok su živi. Bojim se da ih „psihički“ ne oštetim. Kao što je moja mama mene.
Ili nije? Ne znam.
Zapravo ne znam po čemu sam ja to psihički oštećena i što je zapravo to, za što je moja mama kriva. Ali znam da ne želim ponoviti njezine greške. Za koje ne znam točno koje su.
Međutim, uz svu pomoć pedijatara, psihologa, Interneta, priručnika, stručnih skupova, grupa podrške…ja shvaćam da se ipak pretvaram u svoju mamu. Ispočetka me užasavalo, pa sam grozničavo počela tražiti razloge zbog kojih je to tako. Počela sam brzo mijenjati raspoloženja, navike i sve stvari po kojima sam samu sebe smatrala sve sličnijoj njoj. Tu se počelo događati da sam kategorički odbijala svaki njezin savjet, jer sam smatrala da to radi namjerno! Namjerno želi da budem poput nje! Ona i ne zna u čemu je griješila.
A istina je da ne znam ni ja.
Možda bi trebala malo analizirati…
Dojila me do devet mjeseci starosti. Isključivo me dojila. Tu je znači prva greška! Trebala je početi nadohranu u šestom mjesecu! Znači, zbog nje sam anemična. Zapravo, nisam. Ali malo slabokrvna jesam.
Nije me dala na čuvanje baki i djedu. Išla sam u vrtić. A mrzila sam ići u vrtić.
Šišala me na kratko, a ja sam voljela dugu kosu.
Većinom mi je oblačila ono što ona hoće, a mene nikad nije pitala što bih ja.
Morali smo jesti sve i nije bilo biranja.
Morali smo ići u krevet u devet navečer.
Kad sam bila u višim razredima osnovne škole, počela je gubiti razum.
Kad sam krenula u srednju školu totalno je poludjela. Nije bilo normalno koliko je ta žena bila stroga. Nisam smjela apsolutno ništa. Za svaku sitnicu bila sam u kazni.
I zato sam danas takva kakva jesam.
Zapravo…ništa mi ne fali.
Ako pitate nju – ona je uživala s nama dok smo bili djeca! Njoj je baš bilo lijepo. I bili smo baš dobri. I ona meni želi takvu djecu, da i ja uživam. To mi namjerno govori da mi digne tlak.
Sve to od mene je napravilo osobu kakva sam danas.
Ona je za sve kriva. Ili zaslužna..? Hm…
Školovana sam, nisam se nikad drogirala, nisam bila problematična više od bilo kojeg drugog tinejđera. Udala sam se, imam djecu, uredna sam, zaposlena…
U čemu je zapravo problem?
Reći ću vam u čemu je problem! Problem je u interpretaciji! Moja mama cijelo vrijeme vidi malo širu sliku!
Dojila me do devetog mjeseca jer nisam htjela usta otvoriti na ništa drugo.
Nisu me čuvali baka i djed jer nisam htjela ići kod njih i kad bi me ostavili vrištala bih bez prestanka. Nisam voljela ni vrtić, ali između dva zla – sama sam izabrala manje i obećala da neću plakati i da ću biti dobra i čekati da mama dođe po mene.
Šišala me na kratko, zato što sam, kao i dan danas, imala grivetinu, od koje sam stalno bila znojna i mokra. Na kraju smo se dogovorile da ću biti ošišana do brade, ali na frizuru kakvu si sama izaberem.
Nije mi dala da biram odjeću jer sam uvijek izabrala žutu suknju i bijelo žutu majicu! Uvijek!
Da, morali smo jesti sve ali ja stvarno ne mogu reći da nešto nisam voljela. Pa i danas jedem sve. Kao i moje starije dijete. (Za ovog malog ćemo još vidjeti – sumnjiv mi je skroz! To mu je na tatu!)
Da, morali smo u krevet u devet. Ali zato što smo se dizali u sedam ujutro! I uvijek smo bili naspavani i odmorni. Dok su neka djeca spavala na prva tri sata u školi.
U višim razredima osnovne i u srednjoj – nije ona ta koja je poludjela! Mislim…je. Ali zbog mene. Ja sam ta koja je markirala, ja sam ta koja je bježala od kuće, ja sam ta koja se svađala i nikad nisam poštivala kaznu koju sam dobila, nego sam uvijek opet bježala.
Na kraju – ona je zbog mene pila tablete za smirenje, a ne ja zbog nje.
A kad mi želi djecu kakvi smo bili brat i ja – ne misli na te godine. Nego na godine kad smo bili mali i slušali je. To sam saznala jer mi je nedavno rekla: „Tebe u pubertetu ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju!“ Eto.
To mi je sve nekako sjelo prije par dana, kad je moje dijete imalo živčani ispad. Kod kuće, hvala Bogu! Muž i ja totalno smo izgubili i živce i strpljenje. Čak je, teška srca vam priznajem, par puta dobila po guzi. Ne, ne tučemo je inače. Ali ovo je bilo strašno. I tu sam pomislila – evo ga! Ista sam kao ona! Stroga i nepopustljiva!
A zapravo nije tako.
Zapravo sam ista kao ona, da. Stroga – da. Ali i pravedna. Igram se s djecom, pričamo jako puno, zezamo se…U stvari, radimo stvari koje je moja mama isto tako radila sa mnom. Ali isto tako – postavljam joj granice. Isto kako je moja mama postavila meni. I zato sam danas normalna osoba koja se zna ponašati među ljudima. A nisam psihički bolesnik, sociopat, koji misli da sve mora biti po njegovom inače…ne znam…treba nekoga ubiti.
Zanima me u čemu su, dakle, naše mame toliko griješile?
Ok, nije bilo Interneta i neke informacije nisu im bile dostupne. Neke stvari nisu imale priliku od nikoga čuti. Neka kasnija istraživanja pokazala su da su neke stvari koje su mame prakticirale nisu baš najbolja za dijete.
I što? Da li je netko umro od prženog brašna? Da li je netko hrom zato što je jeo žitarice sa glutenom prije 8. mjeseca? Da li je netko glup zato što je jeo juhicu i meso prije 6. mjeseca života? Ne. Ljudi su glupi iz drugih razloga, naravno…
Ja nisam nikad bila u hodalici, ali da li su sva ona djeca koja su bila u hodalici danas bolesna?
Ili još banalnije, jesu li sve te mame krive što nije bilo ultrazvuka pa nisu mogle vidjeti kukove djeteta?
Ne želim biti krivo shvaćena, iako znam da ću biti.
Ja imam sina od godinu dana i kćer od 3 godine. Prvih mjeseci života i jednom i drugom djetetu kuhala sam u nakuhavala kašica i kašica. Ubila sam se od kuhanja kašica! Sve domaće, sve provjereno… Zato što sam ja tako odlučila.
Ne zamjeram onima koji kupuju kašice, još manje onima koji su ih preskočili i već su sa 6 mjeseci bili na piletini i kruhu.
Ja ne koristim hodalicu niti sam je ikad kupila za svoju djecu. Ali ne zamjeram onima koji je imaju. Da, doktori je ne preporučuju, ali što ćete raditi sa svojom djecom samo je vaša stvar.
Jučer sam pročitala izjavu jedne poznate glumice:
„Bez obzira što ste prošli u prošlosti, na vama je da izaberete što ćete biti u budućnosti. Možete oblikovati svoju sudbinu. Možete biti jači od najteže teškoće iz prošlosti i prerasti je.“
Znači, ovo je primjenjvo čak i na one koji nemaju tu sreću da imaju majku ili je imaju, ali ona ne zaslužuje taj naziv.
Sve se može promijeniti i sve se može popraviti. Isto tako – ako nije potrgano, nemojte popravljati!
Poanta je – svi se trudimo najviše što možemo i svejedno će nam za 20-ak godina netko reći da ne želi biti poput nas. Neće li to biti hladna pljuska nakon ovolikog učenja i znanja? Neće li to biti pravi šok nakon toliko teorije i prakse koju odrađujemo sa svojom djecom?
Olabavimo malo svi skupa…
Mama je mama. Bila je mama kad smo bili mali i radila je najbolje što je mogla i znala. Mama je sad i savjetuje najbolje što zna. I bit će mama dok ne izdahne. Ostavimo na trenutak knjige i Internet. Vratimo se malo instinktu i vjeri da radimo najbolje za svoju djecu. Ugledajmo se malo na naše mame.
Ako sam ja pod paskom svoje mame ispala tako genijalna i pametna, zamislite kakvo će tek moja djeca biti pod mojom paskom?
Post je objavljen 21.03.2013. u 18:42 sati.