Mama Mima

petak, 13.06.2014.

A koji si ti tip mame?

Nisam sigurna da li je itko shvatio, ali ja sam apsolutno najbolja mama na svijetu. U povijesti majčinstva. Sarkazam. Vidljiv iz aviona. Možda i komedija. A možda i tragedija. Htjela sam to biti ali nisam uspjela. Kao i sve ostale. Sve. Ostale. Umjesto savršenih mama, postale smo jedan od sljedećih tipova mama:

1. Mama iz jezične policije

Trudim se najviše što mogu ne govoriti ‘ružne riječi’ pred djecom. Ali ih govorim. Ne često i ne puno, ali govorim. A oni pamte. I ponavljaju. Onda ja ponavljam kako je to ružno i kako se to ne smije govoriti. Ali što to znači kad i sama to radim? Ali trudim se (jako, jako) popraviti! Cijenim ljude koji uče svoju djecu lijepom i pristojnom ponašanju. Cijenim kad netko čim dobije dijete izbaci svaku i najmanju psovku i ružnu riječ iz svog rječnika. Ne volim kad se djeci u zafrkanciji govore psovke, pa će oni to ponoviti, pa će se svi nasmijati. Jer to nije smiješno. Nikad nije ni bilo.
Da, ružno je kad na cesti netko skida sve svece sa nebeskog svoda dok moja nevina dječica tu prolaze i širom otvorenih usta u nevjerici slušaju sav taj otrov. Ali znate što? To je život. Predivno mjesto, prepuno odvratnih stvari. I onog trenutka kad zagazimo u taj svijet gdje se kreću i postoje druga živa bića, treba shvatiti kako nismo svima mame. I ne možemo upravljati svime i popravljati cijeli svijet. Ljudi psuju. Ja mogu svoje dijete učiti da to ne radi, ali doći će u vrtić, školu, park, kino, gdje god. I čut će psovke. Kad tad. I kad tad će ih ponoviti. Znači, jezična policija ne postoji a ti nisi policajka. Osim ako si stvarno policajka! :D Odahni.

Evo ideja kako se nositi sa psovkama: Draga/i (umetni ime), psovanje se čini zabavno. Nekome i jest zabavno. Nekome je to čitava jedna umjtnost izražavanja. Ali, kao i mnoge zabavne stvari u životu – ni psovati ne smiješ. Odnosno, moraš doći u neke određene godine kad ćeš smjeti koristiti neke od tih ‘ružnih riječi’. Ali to se neće dogoditi dok si pod mojim krovom. Ako se dogodi, osobno ću se potruditi i osramotiti te prvom prilikom pred tvojim društvom.

2. Mama ‘kupujem i pravim samo organsku hranu’

Bravo. Svaka čast. Ali saberi se! I makni tu zgroženu facu kad vidiš kako moje dijete jede sladoled, dok tvoje gricka mrkvu, koju si prije 5 minuta iščupala iz svog vrta. Već sam nekoliko puta naglasila – moja djeca jedu sve. Moja djeca jedu hrenovke. I pomfit. Smrznuti. I to zajedno. I odbijam se loše osjećati zbog toga. Ako se ti osjećaš – zadrži za sebe. Pričamo o djetinjstvu. Moja djeca će uživati u čokoladi, čipsu i sladoledu, jednako kako uživaju u lubenici, trešnjama i jagodama. I na kraju, nemam baš puno vremena da im upropastim život i zdravlje, kao što su moji i tvoji roditelji upropastili naše živote. I zato me pusti na miru!

3. ‘Ne radiš to kako treba’ mama

Lista koju nadopunjujem na dnevnoj bazi pokazuje mi kako sam očajan roditelj. Upijam sve dostupne informacije, pokušavam držati korak i učiti usput, kao i svi. I znaš što? Snalazim se nekako. Baš kao i ti. I zato molim te, sjaši sa tom predivnom torbom za djecu, opremljenom čudima kakvih nema ni u budućnosti. Znam, tvoje dijete je najbolje. I najljepše. Ali uništavaš svaku šansu da to bilo tko primjeti, jer neprestano to ponavljaš i uvjeravaš druge mame kako njihova djeca ne valjaju. Prestani. Odmah. Pričaj o vremenu, za Boga miloga!

4. ‘Moje dijete ima 18 i pol mjeseci’ mama

Tvoje dijete nema 18 mjeseci, nego ima godinu i pol. Tvoje dijete nema 23 mjeseca, nego će za mjesec dana napuniti dvije godine. Znači, uvela bih zakon, koji bi zabranjivao da se starost djeteta nakon godinu dana računa i izgovara u mjesecima. Ne prisiljavaj me da koristim matematiku ako mi za život nije bitna.

5. Mama higijeničarka

Ja perem ruke. Moja djeca peru ruke. Kupamo se. Čistimo. Sve radimo kako Bog zapovijeda. Zato prestani mikoroskopski promatrati moje ruke prije nego što ti podragam dijete po glavi. Ne gledaj me s prijezirom kad poližem rastopljenu čokoladu s prstiju ili kad kažem djetetu da to slobodno napravi. Daj, molim te…prije nekoliko godina bila si tinejđerica i u najprljavijem wc-u na svijetu držala si kosu drugoj curi dok je povraćala.
Nemoj molim te započinjati o higijeni! Ti si preživjela, prijateljica je preživjela – i tvoja djeca će preživjeti! Osim toga, dijete ti upravo stavlja kovanicu u usta. Znači, imaš veći problem od mojih polizanih prstiju!

6. Tip – top mama

Mrzim te. :) Stvarno te mrzim. Nije dosta što ti kuća blista nego i ti blistaš. Uvijek si sređena, našminkana i predivna. A ja imam trenirku, u kojoj sam jučer išla na trening. Koga briga? Ne, molim te ne obraćaj mi se i ne prilazi. Ne želim u svojoj blizini žene koje su prodale dušu Marthi Stewart!

7. ‘Izgubila sam sve kile čim sam rodila’ mama

Svakodnevno pokušavam izgubiti još ovih par kila, koje nikako da odu još od prve trudnoće. Prva trudnoća je bila prije 51 mjeseci (Aha! Jesam vas! :D ) Ali to uopće nije bitno. Za sve ostalo vratite se na broj 6.

8. Profesionalna mama

Ovo je sigurno mjesto gdje te nitko neće osuditi zato što si poslala dijete u krevet pola sata ranije (jer moje zlato još ne zna na sat, a to moramo nekako iskoristiti!) samo kako bi dobila pola sata više za odmaranje/tuširanje/čitanje/što god. Neću nikome reći, bez brige! Svi tvoji snovi, nade, želje, hobiji ne moraju izaći iz tvoje glave one sekunde kad dijete izađe iz tebe. U redu je ponekad biti sebičan i sve to jesmo. Da, i ti jesi. I ti isto. Nemoj glumiti da je mama sve što jesi. Jer znaš u sebi kako imaš više od toga. I nije sramota to reći na glas.

9. ‘Ne prisiljavam djecu na ništa’ mama

Drugim riječima – djeca nemaju navike, obveze, raspored, bilo kakav red. Jer rade što žele i kad žele. Molim te objasni mi – kako će ih to točno pripremiti za život? Nisam sigurna da razumijem taj dio gdje nema ni malo discipline. Na 80% pitanja koja sam do sad čula od svoje djece odgovor je bio ‘Ne’. Da nije tako do sad bismo imali lava, krokodila, kamion, avion, puno dvorište djece, bazen od čokolade i nikad ne bismo otvarali prozore. Naravno da karikiram. Ali nije daleko od istine. Ono što želim reći je kako mi je draže da saznaju od mene kako ne mogu dobiti sve što požele, kako život nije roza lizalica, duga, šećerna vuna, rasplesani jednorozi i violine… Jer će izaći u svijet, bit će nespremni na ono što ih čeka i mislit će kako uvijek sve mora biti onako kako su oni zamislili.
Da. Srcedrapajuće. Ali realno.

10. Mama ‘Pišem sarkastične članke o mamama i užasno sam dvolična’

Dobro došli na Internet! Drago mi je, ja sam isto mama! Luda kao i vi! :) I divne smo u svojim različitostima! :)
Fotografije su ovdje i tu možete pogledati i cijelu fantastičnu galeriju! I uživajte!

Oznake: mama, djeca, odgoj

13.06.2014. u 20:04 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 16.11.2013.

Nešto za tebe

Draga nepoznata mama,

Vidjela sam te jučer. I prekjučer. I prošli tjedan. Čula sam kako dižeš glas na svoju djecu u javnosti. Vidjela sam i kako ih na trenutke ignoriraš u parku. Znam i kako se ponekad navečer ne otuširaš i kako cijeli dan provedeš u staroj, poderanoj pidžami. Vidjela sam kako svoju djecu moliš, preklinješ, prijetiš im. Vidjela sam i kako vičeš na muža. I kako vičeš na svoju mamu. I na službenicu na šalteru. I na prometnog policajca.

Vidjela sam kako trčiš za djecom, kako se zaprljaš i kako opsuješ kad ti koljena otkažu poslušnost. Vidjela sam i kako završavaš sladoled koji je ostavilo dvogodišnje dijete. Vidjela sam i kako prstom skidaš šmrkljiće a onda ih obrišeš u istu onu pidžamu.

Vidjela sam i kako stiskaš zube da ne pukneš, kad nešto govoriš po stoti put, a djeca te ne slušaju. I kako zatvoriš oči i duboko dišeš, kad vidiš kakao na svježe opranim plahtama. I kako tiho plačeš dok pokušavaš hladnom vodom skinuti fleku od višnje sa omiljenih hlača.

Viđala sam te i u bolnici, u čekaonici. I u ljekarni. Vidjela sam da si umorna i uplašena.

Često te viđam. Vidim te svaki dan.

Ne znam jesi li planirala biti loš roditelj. Ne znam jesi li od malih nogu znala kako želiš biti majka ili te majčinstvo zateklo nespremnu. Ne znam koja su tvoja očekivanja i jesi li provela prve dane majčinstva u strahu kako nikad nećeš osjetiti „onu“ ljubav o kojoj svi pričaju.

Ali znam sve o tebi.

Znam kako nisi dobila sve što si htjela. Znam kako si dobila puno stvari koje nisi htjela. Znam kako ne vjeruješ da radiš najbolje što možeš i kako misliš da uvijek može bolje. Znam i kako ti ide bolje nego što misliš.

Znam kako ponekad poželiš baciti nešto u zid. I znam kako ponekad poželiš baciti trogodišnje dijete kroz prozor. I kako ponekad i sama poželiš iskočiti.

Znam kako ponekad, noću, kad sve utihne, ležiš u krevetu i plačeš. Isto tako, znam da nekad ne plačeš iako te srce boli i umorna si od svega, najviše od neispunjenih očekivanja.

Znam kako ima teških dana, za koje samo čekaš da završe. Onda dođe vrijeme za spavanje a djeca te zagrle i kažu kako te vole. I kako žele biti baš tako savršeni kao ti kad odrastu. Pa poželiš da taj trenutak traje vječno i žao ti je što je došlo vrijeme za spavanje.

Nijedan dan ne traje vječno. Dan uvijek završi a sljedeći dan dolazi sa novim izazovima. Bolesti, razočarenja, posao, obitelj, prijatelji, obveze, svađe…suze i smijeh…

Svaki dan napravi ono što misliš da moraš napraviti. Pobrini se za sve, jer to je tvoj zadatak. Isto tako, sjeti se ostaviti što god da radiš kako bi pogledala crtež ili dodala autić. Ili kako bi složila drvo od kockica. Prekini sve poslove kako bi „poljubila da prođe“.

Znam kako se ponekad igraš u dvorcu od kartona. I znam da znaš sve one slikovnice na pamet. Znam da ponekad i plešeš sa djecom kao na najluđem tulumu. Znam kako pred njima obavljaš nuždu i podriguješ.

Znam da, kad već odavno prođe vrijeme za spavanje, ulaziš u sobu odrezati zanokticu zbog koje tvoje dijete ne može spavati. Znam kako prekidaš kuhanje ručka kako bi probala kavu ili čaj koji su upravo posluženi u plastičnim šalicama. Znam i kako su tvoja djeca jela samo puding od čokolade kad su bili bolesni, jer ništa drugo nisu htjeli ili mogli jesti.

Znam i kako većinu ovoga nisi očekivala. Nisi očekivala kako ćeš nekoga toliko voljeti. I nisi bila svjesna kako ćeš se vremenom pomiriti sa svojim novim tijelom. Nisi znala ni da se može biti toliko umoran. Nisi postala mama o kakvoj si maštala.

Nisi savršena mama. Što god radila i kako god se ponašala – nikad nećeš biti savršena. Možda te to proganja. Možda si se pomirila s tim. Možda ti to nikada i nije bio problem.

Koliko god ti se čini da ne radiš dovoljno, tvoja djeca se ipak osjećaju voljeno. Još uvijek ti se smiju i vjeruju kako možeš popraviti i izlječiti baš sve. Bez obzira što se danas dogodilo na poslu, u vrtiću, u školi, u parku – ti si osigurala da prođe i da svane novi dan, sa novim mogućnostima. Dan u kojem će tvoja djeca biti sretna.

Poslovica kaže: „Postoji samo jedno savršeno dijete na svijetu, i svaka majka ga ima.“ Na žalost, ne postoje savršeni roditelji. Nisi savršena. U to ne sumnjaj. I ako misliš da jesi – nisi.

Ipak…bez obzira na to što nisi savršena, bolja si nego što misliš.

Ni tvoja djeca nisu savršena. Što znači da se nitko ne može brinuti za njih bolje od tebe – nesavršene. Jer kao takva imaš sve potrebno znanje i iskustvo. Nitko drugi ne razumije mrmljanje tvog jednogodišnjaka. Nitko ne razumije njihove šale i ne zna zbog čega plaču. To znaš samo ti.

Budući da ni jedna mama nije savršena još uvijek ima šanse da postaneš najbolja mama na svijetu.

E, pa stavi si lentu. Jer to si upravo ti. Najbolja Mama na svijetu!

Oznake: žene, mama, djeca, odgoj, Osobno

16.11.2013. u 18:11 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 21.03.2013.

Ista mama

Kad god se negdje pojavi kakav članak, pjesma, priča, bilo što o majkama svi se raznježe. I reakcije su nepodijeljene – samo je jedna mama, mama najdraža, ne znate koliko vam fali dok ne ode, mamica, mama jedina i tako dalje.

Kad god se negdje pojavi članak o odgoju djece postoji tisuću i jedno mišljenje što je ispravno a što nije. Brzo se razvije rasprava jer svi su najpametniji. Svi se slažu samo u jednoj stvari – a to je da ne žele biti poput svojih majki.
Ma u čemu je zapravo naš problem?

Volimo ih, cijenimo, plačemo kad ih netko spomene, ljutimo se kad ih netko uvrijedi ili opsuje, ali istovremeno najveća nam je uvreda kad nam netko kaže da smo ista Ona.

Ja sam rodila dvoje djece. Trudim se najviše što mogu i dajem sve od sebe da budu sretni, zdravi, siti i da im svojim ponašanjem ne napravim neku štetu, koja će ih proganjati dok su živi. Bojim se da ih „psihički“ ne oštetim. Kao što je moja mama mene.
Ili nije? Ne znam.

Zapravo ne znam po čemu sam ja to psihički oštećena i što je zapravo to, za što je moja mama kriva. Ali znam da ne želim ponoviti njezine greške. Za koje ne znam točno koje su.

Međutim, uz svu pomoć pedijatara, psihologa, Interneta, priručnika, stručnih skupova, grupa podrške…ja shvaćam da se ipak pretvaram u svoju mamu. Ispočetka me užasavalo, pa sam grozničavo počela tražiti razloge zbog kojih je to tako. Počela sam brzo mijenjati raspoloženja, navike i sve stvari po kojima sam samu sebe smatrala sve sličnijoj njoj. Tu se počelo događati da sam kategorički odbijala svaki njezin savjet, jer sam smatrala da to radi namjerno! Namjerno želi da budem poput nje! Ona i ne zna u čemu je griješila.
A istina je da ne znam ni ja.
Možda bi trebala malo analizirati…

Dojila me do devet mjeseci starosti. Isključivo me dojila. Tu je znači prva greška! Trebala je početi nadohranu u šestom mjesecu! Znači, zbog nje sam anemična. Zapravo, nisam. Ali malo slabokrvna jesam.
Nije me dala na čuvanje baki i djedu. Išla sam u vrtić. A mrzila sam ići u vrtić.
Šišala me na kratko, a ja sam voljela dugu kosu.
Većinom mi je oblačila ono što ona hoće, a mene nikad nije pitala što bih ja.
Morali smo jesti sve i nije bilo biranja.
Morali smo ići u krevet u devet navečer.
Kad sam bila u višim razredima osnovne škole, počela je gubiti razum.
Kad sam krenula u srednju školu totalno je poludjela. Nije bilo normalno koliko je ta žena bila stroga. Nisam smjela apsolutno ništa. Za svaku sitnicu bila sam u kazni.
I zato sam danas takva kakva jesam.
Zapravo…ništa mi ne fali.

Ako pitate nju – ona je uživala s nama dok smo bili djeca! Njoj je baš bilo lijepo. I bili smo baš dobri. I ona meni želi takvu djecu, da i ja uživam. To mi namjerno govori da mi digne tlak.
Sve to od mene je napravilo osobu kakva sam danas.
Ona je za sve kriva. Ili zaslužna..? Hm…
Školovana sam, nisam se nikad drogirala, nisam bila problematična više od bilo kojeg drugog tinejđera. Udala sam se, imam djecu, uredna sam, zaposlena…

U čemu je zapravo problem?
Reći ću vam u čemu je problem! Problem je u interpretaciji! Moja mama cijelo vrijeme vidi malo širu sliku!

Dojila me do devetog mjeseca jer nisam htjela usta otvoriti na ništa drugo.
Nisu me čuvali baka i djed jer nisam htjela ići kod njih i kad bi me ostavili vrištala bih bez prestanka. Nisam voljela ni vrtić, ali između dva zla – sama sam izabrala manje i obećala da neću plakati i da ću biti dobra i čekati da mama dođe po mene.
Šišala me na kratko, zato što sam, kao i dan danas, imala grivetinu, od koje sam stalno bila znojna i mokra. Na kraju smo se dogovorile da ću biti ošišana do brade, ali na frizuru kakvu si sama izaberem.
Nije mi dala da biram odjeću jer sam uvijek izabrala žutu suknju i bijelo žutu majicu! Uvijek!
Da, morali smo jesti sve ali ja stvarno ne mogu reći da nešto nisam voljela. Pa i danas jedem sve. Kao i moje starije dijete. (Za ovog malog ćemo još vidjeti – sumnjiv mi je skroz! To mu je na tatu!)
Da, morali smo u krevet u devet. Ali zato što smo se dizali u sedam ujutro! I uvijek smo bili naspavani i odmorni. Dok su neka djeca spavala na prva tri sata u školi.
U višim razredima osnovne i u srednjoj – nije ona ta koja je poludjela! Mislim…je. Ali zbog mene. Ja sam ta koja je markirala, ja sam ta koja je bježala od kuće, ja sam ta koja se svađala i nikad nisam poštivala kaznu koju sam dobila, nego sam uvijek opet bježala.

Na kraju – ona je zbog mene pila tablete za smirenje, a ne ja zbog nje.

A kad mi želi djecu kakvi smo bili brat i ja – ne misli na te godine. Nego na godine kad smo bili mali i slušali je. To sam saznala jer mi je nedavno rekla: „Tebe u pubertetu ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju!“ Eto.

To mi je sve nekako sjelo prije par dana, kad je moje dijete imalo živčani ispad. Kod kuće, hvala Bogu! Muž i ja totalno smo izgubili i živce i strpljenje. Čak je, teška srca vam priznajem, par puta dobila po guzi. Ne, ne tučemo je inače. Ali ovo je bilo strašno. I tu sam pomislila – evo ga! Ista sam kao ona! Stroga i nepopustljiva!
A zapravo nije tako.

Zapravo sam ista kao ona, da. Stroga – da. Ali i pravedna. Igram se s djecom, pričamo jako puno, zezamo se…U stvari, radimo stvari koje je moja mama isto tako radila sa mnom. Ali isto tako – postavljam joj granice. Isto kako je moja mama postavila meni. I zato sam danas normalna osoba koja se zna ponašati među ljudima. A nisam psihički bolesnik, sociopat, koji misli da sve mora biti po njegovom inače…ne znam…treba nekoga ubiti.

Zanima me u čemu su, dakle, naše mame toliko griješile?

Ok, nije bilo Interneta i neke informacije nisu im bile dostupne. Neke stvari nisu imale priliku od nikoga čuti. Neka kasnija istraživanja pokazala su da su neke stvari koje su mame prakticirale nisu baš najbolja za dijete.
I što? Da li je netko umro od prženog brašna? Da li je netko hrom zato što je jeo žitarice sa glutenom prije 8. mjeseca? Da li je netko glup zato što je jeo juhicu i meso prije 6. mjeseca života? Ne. Ljudi su glupi iz drugih razloga, naravno…
Ja nisam nikad bila u hodalici, ali da li su sva ona djeca koja su bila u hodalici danas bolesna?
Ili još banalnije, jesu li sve te mame krive što nije bilo ultrazvuka pa nisu mogle vidjeti kukove djeteta?
Ne želim biti krivo shvaćena, iako znam da ću biti.

Ja imam sina od godinu dana i kćer od 3 godine. Prvih mjeseci života i jednom i drugom djetetu kuhala sam u nakuhavala kašica i kašica. Ubila sam se od kuhanja kašica! Sve domaće, sve provjereno… Zato što sam ja tako odlučila.
Ne zamjeram onima koji kupuju kašice, još manje onima koji su ih preskočili i već su sa 6 mjeseci bili na piletini i kruhu.
Ja ne koristim hodalicu niti sam je ikad kupila za svoju djecu. Ali ne zamjeram onima koji je imaju. Da, doktori je ne preporučuju, ali što ćete raditi sa svojom djecom samo je vaša stvar.

Jučer sam pročitala izjavu jedne poznate glumice:
„Bez obzira što ste prošli u prošlosti, na vama je da izaberete što ćete biti u budućnosti. Možete oblikovati svoju sudbinu. Možete biti jači od najteže teškoće iz prošlosti i prerasti je.“
Znači, ovo je primjenjvo čak i na one koji nemaju tu sreću da imaju majku ili je imaju, ali ona ne zaslužuje taj naziv.
Sve se može promijeniti i sve se može popraviti. Isto tako – ako nije potrgano, nemojte popravljati!
Poanta je – svi se trudimo najviše što možemo i svejedno će nam za 20-ak godina netko reći da ne želi biti poput nas. Neće li to biti hladna pljuska nakon ovolikog učenja i znanja? Neće li to biti pravi šok nakon toliko teorije i prakse koju odrađujemo sa svojom djecom?

Olabavimo malo svi skupa…
Mama je mama. Bila je mama kad smo bili mali i radila je najbolje što je mogla i znala. Mama je sad i savjetuje najbolje što zna. I bit će mama dok ne izdahne. Ostavimo na trenutak knjige i Internet. Vratimo se malo instinktu i vjeri da radimo najbolje za svoju djecu. Ugledajmo se malo na naše mame.

Ako sam ja pod paskom svoje mame ispala tako genijalna i pametna, zamislite kakvo će tek moja djeca biti pod mojom paskom?

Oznake: mama, djeca

21.03.2013. u 18:42 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 03.11.2012.

Moja bajka

Volim što si rođena prije samog proljeća
Odmah sam znala – bit ćeš dijete stoljeća.
Volim što si imala svoju volju
i što si nam često zadavala glavobolju.

Volim što nisi hodala kad se nama hodalo,
nego si prohodala kad ti je nešto trebalo.
Volim kad kažeš da je „voće zdlavo“
i kad moju grešku nagradiš sa „Mama, blavo!“

Volim kad tražiš da te pustim samu,
volim što me svi znaju kao tvoju mamu.
Volim što nosiš kanticu na glavi
a nije te briga tko kakve face pravi.

Volim što ne voliš narančaste majice,
volim tvoje nogice kad obučeš tajice.
Volim što se stalno u ogledalo gledaš
i što nikome da te gura ne daš.

Volim kad se praviš da spavaš popodne,
volim kad pjevaš pjesmice zgodne.
Volim kad nosiš torbu-pudlicu
i kad kao motor voziš kahlicu.

Volim kad mi kažeš: „Pličaš gluposti“,
i kad pokažeš da imaš hrabrosti.
Volim tu tvoju slatku facu,
i volim te gledati dok maziš bracu.

Volim kad se čudiš kucanju u satu
i volim što imaš najboljeg tatu.
Volim što nosiš medu kad ti se spava,
volim što ti je loknica puna glava.

Volim kad čitamo priču o zeki
volim kad zagrliš jastuk meki.
Volim kad mi nešto objašnjavaš
volim te gledati kako spavaš.

Volim što na maline mirišeš
i volim što tu blizu mene dišeš.
Jednom mi je netko rekao da si prava bajka.
A ja najviše volim što si izabrala baš mene – da budem tvoja majka.

Oznake: dijete, mama, tata, volim, ljubav

03.11.2012. u 23:03 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 25.08.2012.

Noć - 25.8.2012.

Na današnji dan prije 21 godine došli smo s mora. Nikad neću zaboraviti...
Kad smo došli pred grad, rekli su nam da navučemo zastore na autobusu i da nikako ne gledamo van. A mi smo virili.
Nepregledne kolone tenkova i onih svakakvih vozila, dostojnih "treće armije na svijetu". I puno, puno vojnika. Sa tri prsta u zraku.

Vozač nas je ispustio na kolodvoru. Nitko nas nije dočekao. Moj brat je vukao torbe do kuće. Grad pust. Došli smo kući. Mame i tate nema. Miriši cijela kuća. Mama je sve izribala dok nas nije bilo. Sjećam se mirisa opranih zavjesa.

Mama i tata su došli brzo. Bili su kod bake u Lovasu. Kad su došli na vrata, poletjela sam mami u zagrljaj i rasplakala sam se. Ni sama ne znam zašto. I ona se rasplakala. Ona je znala zašto.
Putem iz Lovasa preletio ih je avion i raketirao nešto. Oni su bili sakriveni drvećem i nije ih vidio. Da ih je vidio...ova pričica bi drugačije zvučala.

Sjećam se još da nam je mama rekla da bi bilo dobro da spavamo obučeni. Nisam je pitala zašto. Znala sam. Sjećam se da je bilo vruće i nisam se ni pokrila. Ne sjećam se da li je to bilo zbog vrućine ili da se mogu što prije dignuti iz kreveta.

I sjećam se...pa baš negdje u ovo vrijeme...probudila sam se. Čula sam mamin glas. Pričala je s nekim na telefonu. I plakala je. Sjela sam u krevetu. Ona je jecala tiho da je ne čujemo. I šaptala je: "Pa djeca mi spavaju obučena...nije više pitanje da li će se dogoditi nego KAD će se dogoditi... Ne spavam noćima...što ću sa djecom? Što će biti sa nama? Što će biti sa Josipom??" Nisam znala s kim priča. Danas znam s kim je pričala. Ali nije bitno.

Sjećam se mraka, tjeskobe, straha, mučnine i jecaja iz dnevnog boravka.

Mislila sam...pa neće se ništa dogoditi. Ne može se dogoditi. Na kraju 20.-og stoljeća? U Europi? Nemoguće! Takve stvari su se događale samo davnih godina. Kad je baka bila mala. Te noći više nisam spavala.

Večeras je u Vukovaru koncert Urbana. Veselo je. I jako, jako glasno. Voljela bih da je ta noć, prije 21 godine bila tako vesela i glasna. Ali nije bila. Bila je tiha...pretiha.

Mislim da ni noćas neću spavati. A vi, sretnici, koji nemate demone prošlosti u sobi - laka vam noć. I lijepo sanjajte!

Oznake: mama, Vukovar, rat

25.08.2012. u 23:52 • 0 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 30.07.2012.

Mama

Ja sam Mama.
Nisam savršena. Daleko od toga. Ne čitam priručnike i ne tražim odgovore na Internetu... Tražim odgovore među mamama koje
nemaju pojma baš kao i ja pa skupa improviziramo.

Ja sam mama koja uči djecu da je baš lijepo spavati i da nema potrebe dizati se prije devet ujutro. Ja sam mama koja djetetu, odmah nakon jutarnje puse, pusti crtić jer tako dobijem "besplatnih" pola sata za kavu. Ja sam mama koja pusti da dijete samo pere zube i onda šokirano gleda
četkicom za zube opranu kadu i veš mašinu. Školjka je na svu sreću na
drugoj strani kupaonice.

Ja sam mama koja pusti mlađe dijete da plače da bi neometano, uz doručak sa starijim djetetom istračala baku i djeda. Ja sam mama koja ima hrpu suđa i veša koji čeka peglanje a nikad ga ne dočeka i na kraju ga samo posložim i poguram u ormar. I mama koja skupa sa svojom curicom na koljenima briše pod u kuhinji. Ja sam mama koja je odustala od opominjanja da se mrvice kruha, smokići, čokolada i ostalo ne jedu s poda. Ja sam mama kojoj su se vrata od frižidera potrgala i teško se otvaraju a ja ne želim priznati da je to možda od 118 magnetića, papirića, blokića i ostalih krasota koje na njima vise.

Ja sam mama kojoj je dijete palo sa kreveta jer je očito bilo mobilnije nego što sam se nadala.
Ja sam mama koja od Lego kockica može napraviti sve pa čak i Crvenkapicu i vuka. I gljivu. I drvo. I čekić. Sa kojim onda sve to razbijemo... I mama sam koja zna sve epizode Dore na pamet i koja zna
točno gdje su nestali Teletubiesi! I mama sam koja pojede onu zadnju
kockicu čokolade a onda kaže djetetu da nema više jer je ona sve pojela!

I mama koja u spavaćoj sobi napravi šator i tunel a onda do prozora ide preko kreveta jer je soba apsolutno zakrčena. I mama koja u svakom
trenutku zna gdje je žuti auto.

Ja sam isto tako mama koja ponekad zaboravi djetetu dati večeru, pa ne može od muke spavati jer se boji da je poslala gladno dijete u krevet. I mama koja ponekad navečer namjerno preskoči kupanje djeteta jer mi se jednostavno ne da...
Ali sam i mama koja nikad ne preskače priču prije spavanja.

Ja sam ta koja ujutro pusti da beba malo duže stenje i cvili jer takav izlazak Sunca se naprosto mora uslikati! Ja sam mama koja stalno zaboravlja djetetu dati D3 kapi i zaboravi dijete namazati s nečim protiv komaraca i zaboravi kremu za sunčanje... Mama sam koja nekad djetetu za večeru da sladoled.
Da, i za to sam kriva.

Mama sam koja u parku pusti dijete da se bori za svoja prava i da se svađa sa drugom djecom a najradije bih skočila i nekome glavu otkinula. I mama koja pusti dijete na veliki tobogan i onda šokirano gleda kako se dijete kao metak, šokiranog lica spušta...a onda je dočekam ogromnim "Bravooooo!!!" i gledam taj ponosni smješak jer smo eto, i to uspjeli preživjeti.

Mama sam koja svaku praznu ambalažu daje djetetu za igru i tako polako gledam kako se stan pretvara u deponij. Ali sve nam treba...
I mama koja si sa 32 godine kupi plavi lak za nokte sa šljokicama samo zato što zna kakvo će oduševljenje izazvati mamini plavi nokti!

Isto tako sam mama koja može ne spavati 4 dana i 4 noći i sjediti na krevetu gledajući svoje bolesno dijete i držeći mu ruku na čelu dok spava. I mama koja će i kad je najumornija i najpospanija ustati iz kreveta da bi uzela u krilo svoje uplašeno dijete koje je sanjalo krokodila.

Ja sam mama koja neće za 20 godina uzeti knjigu i reći djeci: "Ovo vas je odgojilo!" Ja sam mama koja će stati pred njih i reći: "Da, ja sam vas odgojila. I griješila sam. I mučila sam se. I mučila sam vas. Ali zato ste sad pošteni ljudi koje obožavam i koji mene obožavaju. A sad se gubite i
izvolite bit sretni!"