Mama Mima

subota, 16.11.2013.

Nešto za tebe

Draga nepoznata mama,

Vidjela sam te jučer. I prekjučer. I prošli tjedan. Čula sam kako dižeš glas na svoju djecu u javnosti. Vidjela sam i kako ih na trenutke ignoriraš u parku. Znam i kako se ponekad navečer ne otuširaš i kako cijeli dan provedeš u staroj, poderanoj pidžami. Vidjela sam kako svoju djecu moliš, preklinješ, prijetiš im. Vidjela sam i kako vičeš na muža. I kako vičeš na svoju mamu. I na službenicu na šalteru. I na prometnog policajca.

Vidjela sam kako trčiš za djecom, kako se zaprljaš i kako opsuješ kad ti koljena otkažu poslušnost. Vidjela sam i kako završavaš sladoled koji je ostavilo dvogodišnje dijete. Vidjela sam i kako prstom skidaš šmrkljiće a onda ih obrišeš u istu onu pidžamu.

Vidjela sam i kako stiskaš zube da ne pukneš, kad nešto govoriš po stoti put, a djeca te ne slušaju. I kako zatvoriš oči i duboko dišeš, kad vidiš kakao na svježe opranim plahtama. I kako tiho plačeš dok pokušavaš hladnom vodom skinuti fleku od višnje sa omiljenih hlača.

Viđala sam te i u bolnici, u čekaonici. I u ljekarni. Vidjela sam da si umorna i uplašena.

Često te viđam. Vidim te svaki dan.

Ne znam jesi li planirala biti loš roditelj. Ne znam jesi li od malih nogu znala kako želiš biti majka ili te majčinstvo zateklo nespremnu. Ne znam koja su tvoja očekivanja i jesi li provela prve dane majčinstva u strahu kako nikad nećeš osjetiti „onu“ ljubav o kojoj svi pričaju.

Ali znam sve o tebi.

Znam kako nisi dobila sve što si htjela. Znam kako si dobila puno stvari koje nisi htjela. Znam kako ne vjeruješ da radiš najbolje što možeš i kako misliš da uvijek može bolje. Znam i kako ti ide bolje nego što misliš.

Znam kako ponekad poželiš baciti nešto u zid. I znam kako ponekad poželiš baciti trogodišnje dijete kroz prozor. I kako ponekad i sama poželiš iskočiti.

Znam kako ponekad, noću, kad sve utihne, ležiš u krevetu i plačeš. Isto tako, znam da nekad ne plačeš iako te srce boli i umorna si od svega, najviše od neispunjenih očekivanja.

Znam kako ima teških dana, za koje samo čekaš da završe. Onda dođe vrijeme za spavanje a djeca te zagrle i kažu kako te vole. I kako žele biti baš tako savršeni kao ti kad odrastu. Pa poželiš da taj trenutak traje vječno i žao ti je što je došlo vrijeme za spavanje.

Nijedan dan ne traje vječno. Dan uvijek završi a sljedeći dan dolazi sa novim izazovima. Bolesti, razočarenja, posao, obitelj, prijatelji, obveze, svađe…suze i smijeh…

Svaki dan napravi ono što misliš da moraš napraviti. Pobrini se za sve, jer to je tvoj zadatak. Isto tako, sjeti se ostaviti što god da radiš kako bi pogledala crtež ili dodala autić. Ili kako bi složila drvo od kockica. Prekini sve poslove kako bi „poljubila da prođe“.

Znam kako se ponekad igraš u dvorcu od kartona. I znam da znaš sve one slikovnice na pamet. Znam da ponekad i plešeš sa djecom kao na najluđem tulumu. Znam kako pred njima obavljaš nuždu i podriguješ.

Znam da, kad već odavno prođe vrijeme za spavanje, ulaziš u sobu odrezati zanokticu zbog koje tvoje dijete ne može spavati. Znam kako prekidaš kuhanje ručka kako bi probala kavu ili čaj koji su upravo posluženi u plastičnim šalicama. Znam i kako su tvoja djeca jela samo puding od čokolade kad su bili bolesni, jer ništa drugo nisu htjeli ili mogli jesti.

Znam i kako većinu ovoga nisi očekivala. Nisi očekivala kako ćeš nekoga toliko voljeti. I nisi bila svjesna kako ćeš se vremenom pomiriti sa svojim novim tijelom. Nisi znala ni da se može biti toliko umoran. Nisi postala mama o kakvoj si maštala.

Nisi savršena mama. Što god radila i kako god se ponašala – nikad nećeš biti savršena. Možda te to proganja. Možda si se pomirila s tim. Možda ti to nikada i nije bio problem.

Koliko god ti se čini da ne radiš dovoljno, tvoja djeca se ipak osjećaju voljeno. Još uvijek ti se smiju i vjeruju kako možeš popraviti i izlječiti baš sve. Bez obzira što se danas dogodilo na poslu, u vrtiću, u školi, u parku – ti si osigurala da prođe i da svane novi dan, sa novim mogućnostima. Dan u kojem će tvoja djeca biti sretna.

Poslovica kaže: „Postoji samo jedno savršeno dijete na svijetu, i svaka majka ga ima.“ Na žalost, ne postoje savršeni roditelji. Nisi savršena. U to ne sumnjaj. I ako misliš da jesi – nisi.

Ipak…bez obzira na to što nisi savršena, bolja si nego što misliš.

Ni tvoja djeca nisu savršena. Što znači da se nitko ne može brinuti za njih bolje od tebe – nesavršene. Jer kao takva imaš sve potrebno znanje i iskustvo. Nitko drugi ne razumije mrmljanje tvog jednogodišnjaka. Nitko ne razumije njihove šale i ne zna zbog čega plaču. To znaš samo ti.

Budući da ni jedna mama nije savršena još uvijek ima šanse da postaneš najbolja mama na svijetu.

E, pa stavi si lentu. Jer to si upravo ti. Najbolja Mama na svijetu!



Oznake: žene, mama, djeca, odgoj, Osobno

16.11.2013. u 18:11 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 21.07.2013.

Elaine i Roger



Jeste li ikad čuli priču o Elaine i Rogeru?

Prepričat ću vam. Elaine i Roger su se upoznali, svidjeli se jedno drugome i počeli su izlaziti. Jedne večeri, vozili su se u autu i Elaine progovori:

- Znaš li kako je danas točno 6 mjeseci od kad smo počeli izlaziti?
I nastane muk.
Elaine pomisli: „Sigurno mu smeta što sam to rekla. Misli da ga gušim i namećem obaveze. Nije siguran u ovo sve.“
Roger pomisli: „6 mjeseci…“
Elaine dalje razmišlja: „Ma u stvari…nisam ni ja sigurna u ovo… Trebam, više prostora. Prebrzo idemo. Kuda sve to vodi? Hoćemo li izlaziti vječno? Ima li ovo budućnost? Vodi li nečemu? Braku? Djeci? Jesam li spremna na to? Ma, poznajemo li se uopće dovoljno? Tko je on?“
Roger dalje razmišlja: „To znači…da vidimo… Bio je drugi mjesec kad smo počeli izlaziti. To je bilo odmah nakon tehničkog. Znači… Uh…trebao bih promijeniti ulje…“
Elaine nastavlja: „Evo ga…uzrujan je… Vidim mu na licu. On želi više, sigurno. Uopće ne priča o svojim osjećajima. Boji se da će biti odbijen. Ne mogu ga više mučiti. Jednostavno nisam sigurna u ovo.“
A Roger razmišlja: „Pitam se imam li još garanciju? Bilo je…90 dana? Ma i ako je više sigurno će me pokušati prevariti!“

Ona napokon progovori:
- Roger…
- Molim?
- Nemoj se više mučiti – krenu joj suze – Nisam trebala… Osjećam se…
- Molim? – ponovi Roger
- Mislim… Ja znam kako nema princa. Prinčevi ne postoje. Ma nema ni konja…
- Nema konja? – zbunjeno će Roger.
- Ja sam takva budala! Misliš li ti da sam ja budala?
- Ne! – odgovori Roger, sretan što napokon zna odgovor na neko pitanje.
- Samo što… Stvar je u tome… Potrebno mi je neko vrijeme…
Nastane tišina na 15-ak sekundi. Roger grozničavo razmišlja i pokušava smisliti što točniji odgovor. Konačno se odluči na onaj koji mu se čini najbezbolniji.
- Da – odgovori.
Elaine, ganuta, dodirne njegovu ruku.
- O, Roger, zbilja tako misliš?
- Kako?
- Pa o vremenu?
- Da!
Elaine se okrene prema njemu, uhvati ga za lice i zagleda se u njegove oči. On postane vrlo nervozan i ne može ni pretpostaviti što će biti sljedeće što će ona izgovoriti.
- Hvala ti, Roger.
- Hvala tebi!

Kod kuće Elaine leži u krevetu, zbunjena, izmučena, ne može spavati i suze joj klize niz obraze. I tako sve do jutra. Roger otvara čips, pali tv i odmah se zabulji u teniski meč između dvije Čehinje, za koje do tad nikad nije čuo. Neki mali glasić u glavi govori mu kako se maloprije u autu odigralo nešto zaista važno, ali on nije siguran što je to točno bilo. Zaključuje kako je bolje ne razmišljati o tome.

Sljedeći dan, Elaine okuplja prijateljice i raspravljaju o Rogeru. Cjepkaju večer prije na najsitnije dijelove i svaki analiziraju do besvijesti. Tko je što rekao, tko je kud pogledao, gdje su kome bile ruke u tom trenutku. Nastavljaju raspravljati o tome tjednima, možda i mjesecima… Nikad im ne dosadi, a sve bez nekog konkretnog zaključka.
Roger nakon nekog vremena na nogometu sretne njihovog zajedničkog prijatelja i u poluvremenu ga pita: – Norm, jel’ Elaine ikad imala konja?

* * *
Eto, tako je to otprilike i kod nas.
- Djeca trebaju večerati.
- Mhm… – diže se i otvara frižider. – Nema margarina.
- Ima. Kupila sam novi.
- Nema.
- Ima. U drugoj polici.
- Gledam drugu policu i nema ga.
Bijesno dolazim do frižidera, sa druge police izvlačim krastavce, jaja, mrkvu, ajvar i dohvatim margarin.
- Jel to bio takav problem??
- Pa nisam ga vidio!
- Pa nisi ni gledao!!! Makni se! Ja ću sama sve napraviti.
On se makne. Ja kipim. Mažem djeci margarin i pekmez na kruh. Kao munja odlazim u sobu i nalazim ga kako leži na trosjedu.
- Pa baš lijepo! Ti samo odmaraj! Ja ću sve sama napraviti!
- Pa da… To si i rekla. Zato sam se maknuo. U čemu je sad problem?
- Znaš ti dobro u čemu je problem!!!
- Jel to zato što sam ostavio žlicu u sudoperu?

Oznake: odnosi, muškarci, žene

21.07.2013. u 18:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.