Mama Mima

subota, 16.11.2013.

Nešto za tebe

Draga nepoznata mama,

Vidjela sam te jučer. I prekjučer. I prošli tjedan. Čula sam kako dižeš glas na svoju djecu u javnosti. Vidjela sam i kako ih na trenutke ignoriraš u parku. Znam i kako se ponekad navečer ne otuširaš i kako cijeli dan provedeš u staroj, poderanoj pidžami. Vidjela sam kako svoju djecu moliš, preklinješ, prijetiš im. Vidjela sam i kako vičeš na muža. I kako vičeš na svoju mamu. I na službenicu na šalteru. I na prometnog policajca.

Vidjela sam kako trčiš za djecom, kako se zaprljaš i kako opsuješ kad ti koljena otkažu poslušnost. Vidjela sam i kako završavaš sladoled koji je ostavilo dvogodišnje dijete. Vidjela sam i kako prstom skidaš šmrkljiće a onda ih obrišeš u istu onu pidžamu.

Vidjela sam i kako stiskaš zube da ne pukneš, kad nešto govoriš po stoti put, a djeca te ne slušaju. I kako zatvoriš oči i duboko dišeš, kad vidiš kakao na svježe opranim plahtama. I kako tiho plačeš dok pokušavaš hladnom vodom skinuti fleku od višnje sa omiljenih hlača.

Viđala sam te i u bolnici, u čekaonici. I u ljekarni. Vidjela sam da si umorna i uplašena.

Često te viđam. Vidim te svaki dan.

Ne znam jesi li planirala biti loš roditelj. Ne znam jesi li od malih nogu znala kako želiš biti majka ili te majčinstvo zateklo nespremnu. Ne znam koja su tvoja očekivanja i jesi li provela prve dane majčinstva u strahu kako nikad nećeš osjetiti „onu“ ljubav o kojoj svi pričaju.

Ali znam sve o tebi.

Znam kako nisi dobila sve što si htjela. Znam kako si dobila puno stvari koje nisi htjela. Znam kako ne vjeruješ da radiš najbolje što možeš i kako misliš da uvijek može bolje. Znam i kako ti ide bolje nego što misliš.

Znam kako ponekad poželiš baciti nešto u zid. I znam kako ponekad poželiš baciti trogodišnje dijete kroz prozor. I kako ponekad i sama poželiš iskočiti.

Znam kako ponekad, noću, kad sve utihne, ležiš u krevetu i plačeš. Isto tako, znam da nekad ne plačeš iako te srce boli i umorna si od svega, najviše od neispunjenih očekivanja.

Znam kako ima teških dana, za koje samo čekaš da završe. Onda dođe vrijeme za spavanje a djeca te zagrle i kažu kako te vole. I kako žele biti baš tako savršeni kao ti kad odrastu. Pa poželiš da taj trenutak traje vječno i žao ti je što je došlo vrijeme za spavanje.

Nijedan dan ne traje vječno. Dan uvijek završi a sljedeći dan dolazi sa novim izazovima. Bolesti, razočarenja, posao, obitelj, prijatelji, obveze, svađe…suze i smijeh…

Svaki dan napravi ono što misliš da moraš napraviti. Pobrini se za sve, jer to je tvoj zadatak. Isto tako, sjeti se ostaviti što god da radiš kako bi pogledala crtež ili dodala autić. Ili kako bi složila drvo od kockica. Prekini sve poslove kako bi „poljubila da prođe“.

Znam kako se ponekad igraš u dvorcu od kartona. I znam da znaš sve one slikovnice na pamet. Znam da ponekad i plešeš sa djecom kao na najluđem tulumu. Znam kako pred njima obavljaš nuždu i podriguješ.

Znam da, kad već odavno prođe vrijeme za spavanje, ulaziš u sobu odrezati zanokticu zbog koje tvoje dijete ne može spavati. Znam kako prekidaš kuhanje ručka kako bi probala kavu ili čaj koji su upravo posluženi u plastičnim šalicama. Znam i kako su tvoja djeca jela samo puding od čokolade kad su bili bolesni, jer ništa drugo nisu htjeli ili mogli jesti.

Znam i kako većinu ovoga nisi očekivala. Nisi očekivala kako ćeš nekoga toliko voljeti. I nisi bila svjesna kako ćeš se vremenom pomiriti sa svojim novim tijelom. Nisi znala ni da se može biti toliko umoran. Nisi postala mama o kakvoj si maštala.

Nisi savršena mama. Što god radila i kako god se ponašala – nikad nećeš biti savršena. Možda te to proganja. Možda si se pomirila s tim. Možda ti to nikada i nije bio problem.

Koliko god ti se čini da ne radiš dovoljno, tvoja djeca se ipak osjećaju voljeno. Još uvijek ti se smiju i vjeruju kako možeš popraviti i izlječiti baš sve. Bez obzira što se danas dogodilo na poslu, u vrtiću, u školi, u parku – ti si osigurala da prođe i da svane novi dan, sa novim mogućnostima. Dan u kojem će tvoja djeca biti sretna.

Poslovica kaže: „Postoji samo jedno savršeno dijete na svijetu, i svaka majka ga ima.“ Na žalost, ne postoje savršeni roditelji. Nisi savršena. U to ne sumnjaj. I ako misliš da jesi – nisi.

Ipak…bez obzira na to što nisi savršena, bolja si nego što misliš.

Ni tvoja djeca nisu savršena. Što znači da se nitko ne može brinuti za njih bolje od tebe – nesavršene. Jer kao takva imaš sve potrebno znanje i iskustvo. Nitko drugi ne razumije mrmljanje tvog jednogodišnjaka. Nitko ne razumije njihove šale i ne zna zbog čega plaču. To znaš samo ti.

Budući da ni jedna mama nije savršena još uvijek ima šanse da postaneš najbolja mama na svijetu.

E, pa stavi si lentu. Jer to si upravo ti. Najbolja Mama na svijetu!

Oznake: žene, mama, djeca, odgoj, Osobno

16.11.2013. u 18:11 • 0 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 04.11.2013.

Ruža

Svatko ima nekoga tko obilježi njegov život na neki poseban način. Zapravo, više ljudi obilježilo je i još uvijek obilježava moj život. No, ima ljudi koji svojom pojavom, svojim karakterom, svojom naravi, mudrosti obilježe tvoj život i to ti se usiječe u pamćenje i u srce. Imaš osjećaj kako je sad ta osoba dio tebe i kako nikad neće nestati trag koji je napravila.

Osobna priča koju ću danas podijeliti s vama govori o jednoj takvoj osobi. O mojoj baki. Zapravo, već jako dugo pokušavam napisati nešto pametno i lijepo o njoj, jednostavno zato što ona to zaslužuje ali nikako da uhvatim vremena, saberem misli i stavim na papir sve ono što mi je u glavi, a što nikako ne smijem zaboraviti.

Kako započeti? Pa, svi se sjećamo knjige iz prvog razreda osnovne škole. Knjige u kojoj se pojavljuju likovi (čija sam imena zaboravila), njihovi roditelji, njihovi djedovi i bake, a sve u svrhu objašnjavanja sedmogodišnjacima tko je kome što, tko ti je zapravo rod i na koji način. Sjećam se bake iz te knjige. Imala je sijedu kosu, nosila je pregaču i naočale. Živjela je na selu i pravila fine kolače. Mislila sam kako su je napravili po mojoj baki i kako je baš TO baka, kakvu svi imaju.

Moja je baka živjela na selu, imala je svinje i kokoši, pravila je kolače, kuhala, spemala, “štrikala”, “heklala”…i radila ono što svaka „školska baka“ mora raditi. Za mene je ona naravno bila i puno više od toga. Ona je palila gramofon svaki put kad je odlazila u dućan kako se ja, još u krevetu, ne bih bojala i bila u tišini. Ona je uvijek kupovala ono što volimo jesti i kuhala ono što nam je fino. Ona je kuhala najbolji griz. I pravila najbolji pire. Pravila je najbolje „oblatne“. Šlag sa metlica njenog miksera uvijek je bio najfiniji. I jaja je najbolje kuhala.

Voljela je kartati. I uvijek je varala. Totalno nespretno, ali uvijek je pokušavala. Voljela je uzeti veliku limenu kutiju sa crno-bijelim slikama, jednu po jednu izvlačiti i opisivati tko je na slici i što se u tom trenutku događalo. Voljela je Jadro kekse. I majonezu, koja je uvijek bila „manojeza“. Voljela je grejp. I sladoled.

Isplela je nebrojeno pulovera, naheklala nebrojeno miljetića… Naučila me zašto se ne trebam bojati grmljavine, naučila me kako se „kalaju“ višnje, kako se čisti grašak, kako „runi“ kukuruz a kako zamotavaju kiflice. Prije spavanje usisavala je kukce po sobi, a u mraku je uvijek dugo molila…

Obiteljska okupljanja uvijek su bila najveselija i najbučnija kod bake. Stol se uvijek morao izvući, stoljnjak „nadoštuklati“, a iz prednje sobe morale su se izvući dodatne čaše i tanjuri. Bilo nas je puno, ljutila se na nas, ljubila nas, vikala na nas, smijala se s nama, valjala se po podu s nama. I voljela nas.

Imala je veliko srce, kojeg u djetinjstvu i nisam bila toliko svjesna. Uzimala sam je zdravo za gotovo, onako kako većinom i uzimamo ljude koje najviše volimo.

Moja baka bila je jednostavna osoba. Jednostavna i obična svakome tko ju je upoznao, ali svatko tko je proveo neko vrijeme s njom zna, kako je bila sve samo ne jednostavna. Imala je toliko slojeva, toliko nijansi, toliko boje… Netko u tri života ne bi uspio sve to pospremiti i nositi se sa svime. Ona je prva osoba na kojoj sam primjećivala promjenu boje očiju, ovisno o tome kako je bila raspoložena.

Teško djetinjstvo u Hercegovini, kad je kao mala curica gledala kako joj ubijaju mamu i sestru, oblikovalo je u osobu koja je postala. Ona nikad nije mrzila. Ona je plakala, ona je žalila, ona je tugovala…u sebi. Smijala se na glas i uvijek govorila „U svakom žitu ima kukolja…“ Nikad nije mrzila. I ako je mrzila nikad to na glas nije rekla.

Kukolj joj je 91. opet razorio obitelj i razbacao nas na razne krajeve. Mislila sam kako se više nikad nećemo skupiti i razvući stol u bakinoj kuhinji. To se djelomično i ostvarilo. Skupili se jesmo, ali nikad u broju i sa veseljem kao nekad.

Djed je dugo bolovao. Dugih 11 godina služila ga je, prenosila, prala, presvlačila. A onda je ostala sama. I nekako se predala. Umorna od života i od svih udaraca koje je primila… došla je do kraja svoje borbe.

Vrijeme je nemilosrdno gazilo naprijed a baka se sve više vraćala unatrag. Sa svakom godinom više, baka je išla godinu dalje. I sve rjeđe se vraćala.

Moja baka umrla je na same Sisvete, 2013. Nekako mi je laknulo. Znam kako se napokon pridružila svojoj mami i sestri. Napokon je opet susrela svog tatu i svog Dragu. I svoju braću, koji su je u ovom životu jedan po jedan napuštali. Ali sebičnost mi ne dopušta da kažem kako je tako bolje za nju. Da, sebična sam i mislim samo na sebe i na to koliko će mi zapravo nedostajati. Žalim što se moj sin neće sjećati prabake jer je premalen. I žalim što se nismo napričale. Da, pričale smo. Pričale smo puno i svašta mi je baka ispričala ali uvijek mislim kako je mogla još.

Žalim što se predala. Umorio ju je život, to razumijem. Umorili su je događaji – prošli i sadašnji. Nije više imala ni volje ni želje za borbom. Umorilo ju vrijeme… Ali nekako uvijek mislim kako je mogla još… Još barem malo, za nas koji ostajemo iza nje… No, kako bilo. Čovjek snuje, Bog određuje. I odredio je kako je došlo vrijeme za nju.

E, pa draga bako, nek’ ti je laka Hrvatska zemlja…do nekog ponovnog susreta…

Krunica je kod mene, ide tamo gdje ti je u djetinjstvu ostalo srce – obećavam ti!

Mirno spavaj, moja Ružo! Nikad te neću zaboraviti!

I hvala ti za sve…