Mama Mima

četvrtak, 14.07.2016.

San

Stigla sam.
Stigla sam na tu tako poznatu stazu. Otvorila ogradu i zakoračila na stazu od cigle. Uvijek sam se ovdje osjećala kao Dorothy u Oz-u.

Nogom ispred noge prošla sam između redova kukuruza i došla sasvim blizu kući. S lijeve strane stara je česma i djed i stric su zadubljeni u nešto... Tiho raspravljaju. Ne primjećuju me. Penjem se stepenicama. Veranda je obasjana suncem. Tišina je... Dobro znam gdje je baka. Skrećem desno i kroz uska vrata ulazim u kuhinju. Tu je.

Baka ubacuje drva u peć. Proljeće je i vani je dovoljno toplo za vesticu ali unutra je još uvijek hladno. Često hladnije nego vani. Zato rano ujutro i pred noć treba naložiti. Tek toliko da ubije studen. Diže glavu. Primjećuje me. Nasmije se.

- Stigla si?
- Jesam.
- Jesi vidjela ovu dvojicu?
- Jesam. Nisu me vidjeli.
- Nema veze... Znaju da si tu. Sjedi...
Sjedam na otoman. Veliki djedov jastuk još uvijek je dovoljno velik da potpuno utonem u njega. Televizor je upaljen ali ne čuje se ton. Smeta joj dok radi u kuhinji. Nikako da se navikne na njega. Mali bor okićen je na frižideru. Navika je navika. Iako više nema djece ona još uvijek kiti bor „zbog djece“.
- Hoćeš kavu?
- Molim te.
- Kakvu piješ?
- S mlijekom.
- Dodaj molim te mlijeko iz frižidera.

Dižem se i shvaćam kako zapravo nikad nismo popile kavu skupa. Čudan osjećaj. Znamo se cijeli život. Znamo se u dušu. Toliko obroka, toliko zajedničkih dana, tjedana, vikenda, blagdana... Nikad nismo sjele i skupa popile kavu.

- E, pa vrijeme je da i to obavimo! – kaže baka, kao da mi je čula misli.
- Slušam... – kaže baka lijevajući kavu u male šalice na cvjetiće, oštećene na rubu, malo od starosti a malo od djedovog lupkanja nakon miješanja kave.
- Ne znam što bih ti rekla. Teško mi je.
- Jel? A što ti je teško?
- Sve. Ne ide mi ovo nikako.
- Što to?
- Život.
- Ne ide ti? Ozbiljno? – glasno se nasmije a zvuk smijeha probije mi se do srca i ono poskoči. Lijepo je čuti taj smijeh. Samo...je li sad baš prigoda za smijanje?
- Uvijek je prigoda za smijanje. – kaže i sad postaje čudno. Zaista se čini kao da su povezane na nekom sasvim novom i drugačijem nivou.
- Dobro. Teško je i što još?
- Ništa. Samo je teško. I ništa mi ne ide. I stalno sam živčana. I već sama sebi idem na živce koliko živčanim na sve i svašta.
- Pa onda prestani.
- Ne mogu.
- Možeš. Samo tako odluči.
- Lako je tebi pričati. Ti si svoje odradila.
- Jesam li?
- Jesi li?
Smije se.
- Nisam. Nikad neću odraditi. Uvijek sam tu i moj je zadatak biti tu kad me zatrebaš. Ne rade li to sve bake?

Osjetim toplinu oko srca. I u očima... Krenu mi suze.
- Teško mi je. Ne tražim puno. Ne tražim ništa. Tražim samo da me se pusti da živim na miru. Ni to mi ne mogu dati.
- Daju ti. Daju ti sve što želiš. Sve o čemu razmišljaš – tvoje je. Misliš da imaš problema? Imaš. Misliš da ti je teško? Je. Što misliš što trebaš napraviti?
- Ti mi reci.
- Promijeni mišljenje.
- Ali ne mogu.
- Onda nećeš ni moći. Ali ja to ne prepoznajem u tebi. Ti možeš sve. Možeš i moraš.
Suze mi teku niz obraze.
Baka se diže i grli me.
- Sve je u redu. Uvijek je sve u redu. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Nikad nisi pogriješila. Ne griješiš ni sad. Sve je kako mora biti. Moraš samo vjerovati. Vjeruj u proces. Mi znamo što radimo. Znaš li ti? Ne znaš. Znači, vjerovat ćeš nekome tko zna. Mi znamo.
Ja sam tu uvijek. Dođi kad god želiš. Dođi kad god ti je teško. Dođi svaki dan. Dođi tri puta na dan. Tu sam. Ali moraš vjerovati da će biti sve u redu. Bez tvoje vjere nema ničega. Vjeruj.
- Pokušat ću.
- Onda ćeš i uspjeti.

Ulazi djed. Nasmije se. Ne progovara. Prolazi pored stola i podraga je po glavi. Odlazi do frižidera i vadi bocu. Odlazi van.
- Još pije?
- Ne. Samo pokušava ovo učiniti što realnijim. Ti bi od njega očekivala da uđe i uzme bocu, zar ne?
- Pa mislim da se toga najbolje sjećam.
- Zato je to napravio.
- Zašto šuti?
- Ne osjeća potrebu da priča. Ja pričam za oboje. Za sve nas. I Maleni je tu.
Diže se i odlazi do prozora. Sad su oko česme sva trojica – djed, stric i Maleni. Opet suze. Okreću se prema prozoru. Mašu. Smiju se.
- Svi su tu?
- Uvijek. Sve je isto, Mila. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Ništa se ne mijenja. Samo tvoj pogled na stvari se promijenio.
- Kako je to moguće?
- Sve je moguće. Samo moraš vjerovati da je tako. Ipak...ja sam ti najbliže. Ja ću uvijek pričati s tobom.
- Zašto baš ti?
- Tu sam najduže. Najbolje se snalazim. Maleni i stric su pomalo izgubljeni. Privikavaju se. Prihvaćaju. Djed je prihvatio ali jednostavno priču prepušta meni. Kaže da je predugo on pričao u moje ime i da je sad na meni red. A meni nije problem, draga. Nikad mi nije problem pomoći. Zato sam tu.
- I uvijek ćeš biti?
- Uvijek.
- A ostali? Koje ne znam?
- Svi su tu. Prirodno je da komuniciraš s onima koje znaš. I to je u redu. Ne možeš poželjeti vidjeti nekoga koga ne poznaješ i nisi ga nikad vidjela, zar ne?
- Da. Istina.

Misli mi se roje glavom. Ova situacija je divna i strašna istovremeno. Osjetim toplinu kakvu dugo nisam osjetila i opet mi naviru suze.
- Ti znaš?
- Da sam umrla? Znam, Mila. Sve znam. Vidim i znam sve.
- A ja?
- Ti što? Ti si živa. I bit ćeš još dugo. I ti i tvoja obitelj.
- A ako to ne želim?
- Želiš to.
- Želim biti ovdje. Ovdje nema problema ni živciranja ni mučnine ni boli....
- Ovo nije mjesto gdje možeš biti. Možeš doći. Možeš biti koliko hoćeš. Ali moraš se vratiti.
- Ali ne želim.
- Želiš. Moraš. Obitelj te treba.
- Imam osjećaj kako im ponekad samo smetam.
- Nemoj to ni pomisliti. Uostalom – i tu si i tamo si. Svugdje si. Kao i ja. Kao i svi. Vrijeme i prostor su relativni. To si shvatila. Ja sam uvijek tu. Strah je najveća glupost koju ćeš ikad spoznati. Strah i briga. Ne postoje. Mi smo ih izmislili. Nepotrebni su. Njima se manipulira masama. Odbaci ih i vidjet ćeš kako će se sve promijeniti. A ja sam tu. Uvijek. Dođi kad god poželiš. Vidimo se sutra?

Oznake: san, obitelj, baka

14.07.2016. u 15:20 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 04.11.2013.

Ruža

Svatko ima nekoga tko obilježi njegov život na neki poseban način. Zapravo, više ljudi obilježilo je i još uvijek obilježava moj život. No, ima ljudi koji svojom pojavom, svojim karakterom, svojom naravi, mudrosti obilježe tvoj život i to ti se usiječe u pamćenje i u srce. Imaš osjećaj kako je sad ta osoba dio tebe i kako nikad neće nestati trag koji je napravila.

Osobna priča koju ću danas podijeliti s vama govori o jednoj takvoj osobi. O mojoj baki. Zapravo, već jako dugo pokušavam napisati nešto pametno i lijepo o njoj, jednostavno zato što ona to zaslužuje ali nikako da uhvatim vremena, saberem misli i stavim na papir sve ono što mi je u glavi, a što nikako ne smijem zaboraviti.

Kako započeti? Pa, svi se sjećamo knjige iz prvog razreda osnovne škole. Knjige u kojoj se pojavljuju likovi (čija sam imena zaboravila), njihovi roditelji, njihovi djedovi i bake, a sve u svrhu objašnjavanja sedmogodišnjacima tko je kome što, tko ti je zapravo rod i na koji način. Sjećam se bake iz te knjige. Imala je sijedu kosu, nosila je pregaču i naočale. Živjela je na selu i pravila fine kolače. Mislila sam kako su je napravili po mojoj baki i kako je baš TO baka, kakvu svi imaju.

Moja je baka živjela na selu, imala je svinje i kokoši, pravila je kolače, kuhala, spemala, “štrikala”, “heklala”…i radila ono što svaka „školska baka“ mora raditi. Za mene je ona naravno bila i puno više od toga. Ona je palila gramofon svaki put kad je odlazila u dućan kako se ja, još u krevetu, ne bih bojala i bila u tišini. Ona je uvijek kupovala ono što volimo jesti i kuhala ono što nam je fino. Ona je kuhala najbolji griz. I pravila najbolji pire. Pravila je najbolje „oblatne“. Šlag sa metlica njenog miksera uvijek je bio najfiniji. I jaja je najbolje kuhala.

Voljela je kartati. I uvijek je varala. Totalno nespretno, ali uvijek je pokušavala. Voljela je uzeti veliku limenu kutiju sa crno-bijelim slikama, jednu po jednu izvlačiti i opisivati tko je na slici i što se u tom trenutku događalo. Voljela je Jadro kekse. I majonezu, koja je uvijek bila „manojeza“. Voljela je grejp. I sladoled.

Isplela je nebrojeno pulovera, naheklala nebrojeno miljetića… Naučila me zašto se ne trebam bojati grmljavine, naučila me kako se „kalaju“ višnje, kako se čisti grašak, kako „runi“ kukuruz a kako zamotavaju kiflice. Prije spavanje usisavala je kukce po sobi, a u mraku je uvijek dugo molila…

Obiteljska okupljanja uvijek su bila najveselija i najbučnija kod bake. Stol se uvijek morao izvući, stoljnjak „nadoštuklati“, a iz prednje sobe morale su se izvući dodatne čaše i tanjuri. Bilo nas je puno, ljutila se na nas, ljubila nas, vikala na nas, smijala se s nama, valjala se po podu s nama. I voljela nas.

Imala je veliko srce, kojeg u djetinjstvu i nisam bila toliko svjesna. Uzimala sam je zdravo za gotovo, onako kako većinom i uzimamo ljude koje najviše volimo.

Moja baka bila je jednostavna osoba. Jednostavna i obična svakome tko ju je upoznao, ali svatko tko je proveo neko vrijeme s njom zna, kako je bila sve samo ne jednostavna. Imala je toliko slojeva, toliko nijansi, toliko boje… Netko u tri života ne bi uspio sve to pospremiti i nositi se sa svime. Ona je prva osoba na kojoj sam primjećivala promjenu boje očiju, ovisno o tome kako je bila raspoložena.

Teško djetinjstvo u Hercegovini, kad je kao mala curica gledala kako joj ubijaju mamu i sestru, oblikovalo je u osobu koja je postala. Ona nikad nije mrzila. Ona je plakala, ona je žalila, ona je tugovala…u sebi. Smijala se na glas i uvijek govorila „U svakom žitu ima kukolja…“ Nikad nije mrzila. I ako je mrzila nikad to na glas nije rekla.

Kukolj joj je 91. opet razorio obitelj i razbacao nas na razne krajeve. Mislila sam kako se više nikad nećemo skupiti i razvući stol u bakinoj kuhinji. To se djelomično i ostvarilo. Skupili se jesmo, ali nikad u broju i sa veseljem kao nekad.

Djed je dugo bolovao. Dugih 11 godina služila ga je, prenosila, prala, presvlačila. A onda je ostala sama. I nekako se predala. Umorna od života i od svih udaraca koje je primila… došla je do kraja svoje borbe.

Vrijeme je nemilosrdno gazilo naprijed a baka se sve više vraćala unatrag. Sa svakom godinom više, baka je išla godinu dalje. I sve rjeđe se vraćala.

Moja baka umrla je na same Sisvete, 2013. Nekako mi je laknulo. Znam kako se napokon pridružila svojoj mami i sestri. Napokon je opet susrela svog tatu i svog Dragu. I svoju braću, koji su je u ovom životu jedan po jedan napuštali. Ali sebičnost mi ne dopušta da kažem kako je tako bolje za nju. Da, sebična sam i mislim samo na sebe i na to koliko će mi zapravo nedostajati. Žalim što se moj sin neće sjećati prabake jer je premalen. I žalim što se nismo napričale. Da, pričale smo. Pričale smo puno i svašta mi je baka ispričala ali uvijek mislim kako je mogla još.

Žalim što se predala. Umorio ju je život, to razumijem. Umorili su je događaji – prošli i sadašnji. Nije više imala ni volje ni želje za borbom. Umorilo ju vrijeme… Ali nekako uvijek mislim kako je mogla još… Još barem malo, za nas koji ostajemo iza nje… No, kako bilo. Čovjek snuje, Bog određuje. I odredio je kako je došlo vrijeme za nju.

E, pa draga bako, nek’ ti je laka Hrvatska zemlja…do nekog ponovnog susreta…

Krunica je kod mene, ide tamo gdje ti je u djetinjstvu ostalo srce – obećavam ti!

Mirno spavaj, moja Ružo! Nikad te neću zaboraviti!

I hvala ti za sve…

Oznake: baka, tuga, smrt

04.11.2013. u 18:43 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 21.11.2012.

Draga moja Slađana...

Mislim da kad pročitaš – Mima, znaš o kojoj se radi i ne moram ti objašnjavati.
Dugo vremena je prošlo. Jako dugo. Pišem da istresem ono što mi je na duši.
Svjesna sam da prijateljice nećemo biti. Ali na cesti se možemo pozdraviti. Toliko dugujemo jedna drugoj.

Evo... Kako započeti? Ne mislim ti se ispričavati. Ne smatram se krivom za ništa. Isto tako tebe ne smatram krivom i zato mi ne treba tvoja isprika. Mislim da je dno dna s nekim ne razgovarati zato što je Srbin ili Hrvat... To ostavimo našim roditeljima...ako ih to veseli. A ne veseli ih, znam.

Prošla je dvadeset i jedna godina. I mislim da je vrijeme da krenem dalje. Zato i pišem ovo. Jer bez ovoga ne mogu krenuti dalje.

Što se to dogodilo? I zašto?
Zašto ste otišli? Da li vam je netko prijetio? Da li ste se bojali mog tate, kao Hrvata? Da li vas je ugrožavao? Ako ste se tako osjećali – nije bilo namjerno...
Moji roditelji su čista srca došli pomoći oko sahrane deda Pere. Ja sam voljela deda Peru. Dio je mog djetinjstva. Kao i svi vi.
Ako ste već odlučili otići – zašto nam niste rekli? Možda bismo i mi otišli da smo znali što se sprema... Ali mi smo ostali...Naivno vjerujući da će sve proći sa malo puškaranja...

Tvoja baka bila je sa nama u podrumu. Jako se bojala. Jako. Stalno je plakala. Bilo mi je žao. Govorila je da će doći ustaše i da će je ubiti. Govorili smo joj da nitko neće doći i da nitko nikoga neće ubiti. Nismo bili zločesti prema njoj, Slađana. Stvarno nismo. Ja sam imala 11 godina ali sam poštovala njezin strah. Uvijek sam razmišljala – tko zna što je prošla u onom ratu... Mojoj baki su četnici u Hercegovini ubili mamu i sestru. Tako sam mislila – tko zna što su tvojoj baki napravile ustaše...
Nisam znala da li ste je ostavili ili sama nije htjela otići ali znam da je požalila tu odluku... Bili smo kod tete Marije u podrumu. Jednu noć granata je pala na otvor podruma, do vašeg dvorišta. Sve se zaprašilo. Kad sam otvorila oči mislila sam da sam mrtva. Na sreću...kao što vidiš...nisam.
Podrum je postao nesiguran i moj tata nas je odlučio prebaciti u grad. Tvoja baka je odlučila da ne ide nikud. I molili smo je. Moj tata ju nije htio ostaviti. Mislim čak da je i došla sa nama u grad ali se predomislila. Inzistirala je da je se vrati gore. I vratili su je. Dalje ništa o njoj ne znam. Čuli smo da je poslije umrla. Vjerovatno i od straha. Bilo mi je žao... Sjećam se kako je dolazila kod nas kad sam bila skroz mala... Bilo mi je stvarno žao.

Onda smo bili u podrumu bivše Alpine. Do kraja. Bilo je sa nama još 30-ak ljudi. Bili su Šoševi, bili su Predrag, Pero i teta Olgica, teta Marija, njen Mišo, Devčići sa kraja ulice, teta Micika u kolicima...sjećaš se nje? Njena obitelj... Njena Sanja je bila trudna. Ovo na slici je njezina unuka – Emilija. A ovo sa njom je Saša – njezin pokojni zet. Kad je Sanja rodila došao je u bolnicu vidjeti kćer, poljubio je – netko ga je uslikao – i otišao. To je bilo prvi i zadnji put da su se susreli. Njega su našli na Ovčari. Imao je 21 godinu.

Ne... Ne pišem ti ovo da te ubijem u pojam. I ne želim to, ni najmanje. Želim samo iz sebe istresti sav otrov koji se skuplja već godinama. A koji me spriječava da živim na miru sa sobom i sa ostalima. Želim riješiti neke stvari koje su ostale visjeti u zraku. Želim riješiti neke nedoumice i pretpostavke koje nitko nikad nije provjerio....

Znači dalje... Susjed Vlado je poginuo. Sjećam se da je teta Olgica jako plakala. I Predrag je plakao. Pero je bio kao led ledeni. Bilo je strašno gledati ih... Moj stric je poginuo. Ubijen je na Katoličkom groblju, 16.11. Isti dan moj tata je ranjen.
Da se vratim malo u natrag... Moj tata je dobar čovjek. Stvarno. Nije nikoga mrzio. Ni sad nikoga ne mrzi. Riskirao je život svaki dan da pomogne. Prvo je dijelio hranu u Mjesnoj zajednici. Poslije je preuzeo opskrbu skloništa hranom i potrebnim namirnicama. Imao je oružje, da. Imali su ga svi tih dana. Imao ga je za slučaj da ga netko uhvati. Stalno je bio po vani...i iskreno – dugo je i izdržao bez ranjavanja.
Ranjen je kad je dovezao hranu u naše sklonište. Pred ulazom u sklonište pogodio ga je snajper. Bio je u komi. Jako dugo. Prvo nismo znali da li je živ a poslije nismo znali da li će preživjeti. Preživio je. Ima 1.5 metara kraća crijeva. I puno slabije živce. Inače je isti.

Kad je grad pao (ili kad je oslobođen, kako god želiš...) izveli su nas iz skloništa i odveli na Drvenu pijacu. Bojala sam se. Plakala sam. Prijetili su da će nas sve poubijati. Smijali su nam se... Kraj nas je prošla grupa vojnika koji su poslije prikazani na tv-u, oni što su pjevali da će klat Hrvate. Plakala sam jer sa 11 godina su mi prijetili da će me zaklati samo zato što sam Hrvatica.
Prvo su nas prebacili u vojarnu a nakon toga na Velepromet. Na Veleprometu smo sreli tvog tatu. U uniformi. Ne sjećam se kakva je bila. Došao je do nas i pitao mamu što mi tu radimo... Ja nisam znala da li bih se veselila ili plakala što ga vidim. Na trenutak sam se poveselila da će nas spasiti, odvesti nekud...a onda sam shvatila da neće i bilo mi je jako teško...
Mama mu je rekla da je baka Marija umrla. Rekao je da zna. Rekla je da vam je kuća srušena – rekao je da je da zna. Srce mi se steglo. Pomislila sam – ovo nije on. Ovo je samo netko tko mu jako liči. Pitao je gdje je tata. Mama je rekla da ne zna. To je sve čega se sjećam.
On je otišao. Mi smo ostali.
I ja sam ga u tom trenutku osudila. Bez suđenja. Priznajem ti – nepravedno sam ga osudila bez da sam se ikad potrudila saznati istinu. Moje tumačenje je bilo – pita gdje je tata jer ga želi ubiti. I to me vodilo sve ove godine. A sad mislim...možda je to pitao jer ga je želio spasiti. Ne znam. Što god da je istina – više nije bitno. Ja, zbog svog mira, nastavljam vjerovati da ga je želio spasiti. Ja ne želim mrziti tvog tatu.

Ni sama ne znam koliko je sve to skupa trajalo... Nakon Veleprometa, Rume, vožnje po Bosni...stigli smo u Đakovo a od tamo u Zagreb.
Sjećam se da sam kroz prozor hotela gledala školu preko puta i razmišljala: „Bože...pa mi smo bili u ratu...ljudi su ginuli...nisam vidjela sunce 3 mjeseca...nisam jela kruh 3 mjeseca... A ovdje djeca najnormalnije idu u školu i sve je u redu...“
Bila sam tužna... Taj me osjećaj pratio godinama. Stalno sam razmišljala – zašto baš mi? Zašto baš Vukovar??

Puno rodbine sam izgubila...Puno prijatelja, poznanika. Samo su dolazili i govorili – ovog više nema, ovaj je poginuo, onaj je poginuo... Nismo ni plakali. Već nam je bilo normalno...

Eto...19 godina sam živjela u Zagrebu. Stekla divne prijatelje, kumovi su mi tamo, Igor se tamo oženio, dobio sina... Zagreb je postao moj grad. I još uvijek je. Volim ga.
No kad sam ostala trudna niz (ne)sretnih okolnosti doveo je muža i mene u Vukovar. Ja sam se vratila, on se „udao“.
I eto nas...treća godina... Dvoje djece – Mia (2,5) i Mislav (8 mjeseci)... Živimo, radimo i preživljavamo kao i svi drugi u ovoj našoj državici...

Dobra sam i vidim se sa Ivanom. Ona ima dvije curice – Mihaelu i Liviju. Mama joj je umrla. Čujem se sa Srđanom. Hm...ako se to tako može nazvati! On je na brodu pa svakih 6 mjeseci dolazi kući. Onda razmjenimo par poruka i to je to. Dvije godine dogovarali smo kavu – odustala sam! Sad više ne dolazi u Vukovar nego u Rijeku, tamo ima stan.
Agići – niti znam niti me zanima gdje su. Prošlo je puno godina pa sad mogu to reći – Ljubiša je bio optužen za silovanje, baš pred rat. Nisam smjela nikome reći, iako mislim da su svi znali. Da li mu je žena bila Branka? Ne sjećam se... Znam da joj je bilo neugodno i da je samo gledala u pod. Moja mama poznavala je ženu čiju kćer je navodno silovao. Kažem navodno – jer nikad nije dokazano... Mama mi nije dala da idem kod njih, čak ni da bih Banetu pokazala zadaću...
Eto...ako je laž ide na dušu onih koji su je izmislili. Ali i inače, ti ljudi su mi se zamjerili i za mene ne postoje.
I Dario je izgubio brata. Zoran se oženio ali još nema djece...barem koliko sam zadnje čula! Stanko je u Zagrebu, ima sinove Filipa i Jakova. Dunja ima blizanke od 13 – 14 godina. Ne znam im imena, ali divne su! Ona je rastavljena i klinke su pripale tati. Nisam nikad pitala zašto...
Petar i Predrag su ostali u Vukovaru 91. Na ruševinama svoje kuće naišli na neeksplodiranu granatu – ranjeni su, Pero je ostao bez šake. Sad su u Puli. Teta Olgica dođe do nas kad god je u Vukovaru.
Eto...draga moja... To je to...

Nemoj molim te ovo shvatiti kao provikaciju, kao ruganje, kao uvredu....jer stvarno ti pišem otvorena srca i želim ti reći što me muči. Ne želim nikoga za ništa okrivljavati. Ne želim nikoga mrziti. Od nekih zajedničkih susjeda čuli smo i da ste vi uzeli naše stvari iz kuće. I to je jedan od razloga zašto moji šute i ne žele pričati sa tvojima. Ne želim znati da li je istina niti me zanima. Materijalno me uopće ne zanima.

Željela sam ti samo reći to što me muči. I ponavljam – svjesna sam da smo dva različita svijeta. I svjesna sam da nikad nećemo biti prijateljice. Ali ne želim te mrziti i ne želim da ti mene mrziš. Želim da se civilizirano pozdravimo na cesti i da se barem odglumljeno – nasmijemo jedna drugoj. Ja u svom životu ne želim teret prošlosti. Jer ako ga se ne riješim – prenijet ću ga na svoju djecu – a to nikako ne želim!

Na ovo ne moraš odgovarati...ne očekujem odgovor. Ovo je moja ispovijed, koju sam morala napraviti. Ma i ako ne pročitaš – u redu je. Ja ću vjerovati da si pročitala.

Pozdravi obitelj, ljubi djecu, čestitaj Daliboru na ženidbi...pozdravi mamu i pozdravi tatu. Ne moraš mu reći da ga ja pozdravljam. Reci da ga pozdravlja jedna jedanaetogodišnja curica i da ga ne mrzi. Kakve god namjere imao – ne mrzi ga.

Puno pozdrava tebi,
Mima