Mama Mima

srijeda, 21.11.2012.

Draga moja Slađana...

Mislim da kad pročitaš – Mima, znaš o kojoj se radi i ne moram ti objašnjavati.
Dugo vremena je prošlo. Jako dugo. Pišem da istresem ono što mi je na duši.
Svjesna sam da prijateljice nećemo biti. Ali na cesti se možemo pozdraviti. Toliko dugujemo jedna drugoj.

Evo... Kako započeti? Ne mislim ti se ispričavati. Ne smatram se krivom za ništa. Isto tako tebe ne smatram krivom i zato mi ne treba tvoja isprika. Mislim da je dno dna s nekim ne razgovarati zato što je Srbin ili Hrvat... To ostavimo našim roditeljima...ako ih to veseli. A ne veseli ih, znam.

Prošla je dvadeset i jedna godina. I mislim da je vrijeme da krenem dalje. Zato i pišem ovo. Jer bez ovoga ne mogu krenuti dalje.

Što se to dogodilo? I zašto?
Zašto ste otišli? Da li vam je netko prijetio? Da li ste se bojali mog tate, kao Hrvata? Da li vas je ugrožavao? Ako ste se tako osjećali – nije bilo namjerno...
Moji roditelji su čista srca došli pomoći oko sahrane deda Pere. Ja sam voljela deda Peru. Dio je mog djetinjstva. Kao i svi vi.
Ako ste već odlučili otići – zašto nam niste rekli? Možda bismo i mi otišli da smo znali što se sprema... Ali mi smo ostali...Naivno vjerujući da će sve proći sa malo puškaranja...

Tvoja baka bila je sa nama u podrumu. Jako se bojala. Jako. Stalno je plakala. Bilo mi je žao. Govorila je da će doći ustaše i da će je ubiti. Govorili smo joj da nitko neće doći i da nitko nikoga neće ubiti. Nismo bili zločesti prema njoj, Slađana. Stvarno nismo. Ja sam imala 11 godina ali sam poštovala njezin strah. Uvijek sam razmišljala – tko zna što je prošla u onom ratu... Mojoj baki su četnici u Hercegovini ubili mamu i sestru. Tako sam mislila – tko zna što su tvojoj baki napravile ustaše...
Nisam znala da li ste je ostavili ili sama nije htjela otići ali znam da je požalila tu odluku... Bili smo kod tete Marije u podrumu. Jednu noć granata je pala na otvor podruma, do vašeg dvorišta. Sve se zaprašilo. Kad sam otvorila oči mislila sam da sam mrtva. Na sreću...kao što vidiš...nisam.
Podrum je postao nesiguran i moj tata nas je odlučio prebaciti u grad. Tvoja baka je odlučila da ne ide nikud. I molili smo je. Moj tata ju nije htio ostaviti. Mislim čak da je i došla sa nama u grad ali se predomislila. Inzistirala je da je se vrati gore. I vratili su je. Dalje ništa o njoj ne znam. Čuli smo da je poslije umrla. Vjerovatno i od straha. Bilo mi je žao... Sjećam se kako je dolazila kod nas kad sam bila skroz mala... Bilo mi je stvarno žao.

Onda smo bili u podrumu bivše Alpine. Do kraja. Bilo je sa nama još 30-ak ljudi. Bili su Šoševi, bili su Predrag, Pero i teta Olgica, teta Marija, njen Mišo, Devčići sa kraja ulice, teta Micika u kolicima...sjećaš se nje? Njena obitelj... Njena Sanja je bila trudna. Ovo na slici je njezina unuka – Emilija. A ovo sa njom je Saša – njezin pokojni zet. Kad je Sanja rodila došao je u bolnicu vidjeti kćer, poljubio je – netko ga je uslikao – i otišao. To je bilo prvi i zadnji put da su se susreli. Njega su našli na Ovčari. Imao je 21 godinu.

Ne... Ne pišem ti ovo da te ubijem u pojam. I ne želim to, ni najmanje. Želim samo iz sebe istresti sav otrov koji se skuplja već godinama. A koji me spriječava da živim na miru sa sobom i sa ostalima. Želim riješiti neke stvari koje su ostale visjeti u zraku. Želim riješiti neke nedoumice i pretpostavke koje nitko nikad nije provjerio....

Znači dalje... Susjed Vlado je poginuo. Sjećam se da je teta Olgica jako plakala. I Predrag je plakao. Pero je bio kao led ledeni. Bilo je strašno gledati ih... Moj stric je poginuo. Ubijen je na Katoličkom groblju, 16.11. Isti dan moj tata je ranjen.
Da se vratim malo u natrag... Moj tata je dobar čovjek. Stvarno. Nije nikoga mrzio. Ni sad nikoga ne mrzi. Riskirao je život svaki dan da pomogne. Prvo je dijelio hranu u Mjesnoj zajednici. Poslije je preuzeo opskrbu skloništa hranom i potrebnim namirnicama. Imao je oružje, da. Imali su ga svi tih dana. Imao ga je za slučaj da ga netko uhvati. Stalno je bio po vani...i iskreno – dugo je i izdržao bez ranjavanja.
Ranjen je kad je dovezao hranu u naše sklonište. Pred ulazom u sklonište pogodio ga je snajper. Bio je u komi. Jako dugo. Prvo nismo znali da li je živ a poslije nismo znali da li će preživjeti. Preživio je. Ima 1.5 metara kraća crijeva. I puno slabije živce. Inače je isti.

Kad je grad pao (ili kad je oslobođen, kako god želiš...) izveli su nas iz skloništa i odveli na Drvenu pijacu. Bojala sam se. Plakala sam. Prijetili su da će nas sve poubijati. Smijali su nam se... Kraj nas je prošla grupa vojnika koji su poslije prikazani na tv-u, oni što su pjevali da će klat Hrvate. Plakala sam jer sa 11 godina su mi prijetili da će me zaklati samo zato što sam Hrvatica.
Prvo su nas prebacili u vojarnu a nakon toga na Velepromet. Na Veleprometu smo sreli tvog tatu. U uniformi. Ne sjećam se kakva je bila. Došao je do nas i pitao mamu što mi tu radimo... Ja nisam znala da li bih se veselila ili plakala što ga vidim. Na trenutak sam se poveselila da će nas spasiti, odvesti nekud...a onda sam shvatila da neće i bilo mi je jako teško...
Mama mu je rekla da je baka Marija umrla. Rekao je da zna. Rekla je da vam je kuća srušena – rekao je da je da zna. Srce mi se steglo. Pomislila sam – ovo nije on. Ovo je samo netko tko mu jako liči. Pitao je gdje je tata. Mama je rekla da ne zna. To je sve čega se sjećam.
On je otišao. Mi smo ostali.
I ja sam ga u tom trenutku osudila. Bez suđenja. Priznajem ti – nepravedno sam ga osudila bez da sam se ikad potrudila saznati istinu. Moje tumačenje je bilo – pita gdje je tata jer ga želi ubiti. I to me vodilo sve ove godine. A sad mislim...možda je to pitao jer ga je želio spasiti. Ne znam. Što god da je istina – više nije bitno. Ja, zbog svog mira, nastavljam vjerovati da ga je želio spasiti. Ja ne želim mrziti tvog tatu.

Ni sama ne znam koliko je sve to skupa trajalo... Nakon Veleprometa, Rume, vožnje po Bosni...stigli smo u Đakovo a od tamo u Zagreb.
Sjećam se da sam kroz prozor hotela gledala školu preko puta i razmišljala: „Bože...pa mi smo bili u ratu...ljudi su ginuli...nisam vidjela sunce 3 mjeseca...nisam jela kruh 3 mjeseca... A ovdje djeca najnormalnije idu u školu i sve je u redu...“
Bila sam tužna... Taj me osjećaj pratio godinama. Stalno sam razmišljala – zašto baš mi? Zašto baš Vukovar??

Puno rodbine sam izgubila...Puno prijatelja, poznanika. Samo su dolazili i govorili – ovog više nema, ovaj je poginuo, onaj je poginuo... Nismo ni plakali. Već nam je bilo normalno...

Eto...19 godina sam živjela u Zagrebu. Stekla divne prijatelje, kumovi su mi tamo, Igor se tamo oženio, dobio sina... Zagreb je postao moj grad. I još uvijek je. Volim ga.
No kad sam ostala trudna niz (ne)sretnih okolnosti doveo je muža i mene u Vukovar. Ja sam se vratila, on se „udao“.
I eto nas...treća godina... Dvoje djece – Mia (2,5) i Mislav (8 mjeseci)... Živimo, radimo i preživljavamo kao i svi drugi u ovoj našoj državici...

Dobra sam i vidim se sa Ivanom. Ona ima dvije curice – Mihaelu i Liviju. Mama joj je umrla. Čujem se sa Srđanom. Hm...ako se to tako može nazvati! On je na brodu pa svakih 6 mjeseci dolazi kući. Onda razmjenimo par poruka i to je to. Dvije godine dogovarali smo kavu – odustala sam! Sad više ne dolazi u Vukovar nego u Rijeku, tamo ima stan.
Agići – niti znam niti me zanima gdje su. Prošlo je puno godina pa sad mogu to reći – Ljubiša je bio optužen za silovanje, baš pred rat. Nisam smjela nikome reći, iako mislim da su svi znali. Da li mu je žena bila Branka? Ne sjećam se... Znam da joj je bilo neugodno i da je samo gledala u pod. Moja mama poznavala je ženu čiju kćer je navodno silovao. Kažem navodno – jer nikad nije dokazano... Mama mi nije dala da idem kod njih, čak ni da bih Banetu pokazala zadaću...
Eto...ako je laž ide na dušu onih koji su je izmislili. Ali i inače, ti ljudi su mi se zamjerili i za mene ne postoje.
I Dario je izgubio brata. Zoran se oženio ali još nema djece...barem koliko sam zadnje čula! Stanko je u Zagrebu, ima sinove Filipa i Jakova. Dunja ima blizanke od 13 – 14 godina. Ne znam im imena, ali divne su! Ona je rastavljena i klinke su pripale tati. Nisam nikad pitala zašto...
Petar i Predrag su ostali u Vukovaru 91. Na ruševinama svoje kuće naišli na neeksplodiranu granatu – ranjeni su, Pero je ostao bez šake. Sad su u Puli. Teta Olgica dođe do nas kad god je u Vukovaru.
Eto...draga moja... To je to...

Nemoj molim te ovo shvatiti kao provikaciju, kao ruganje, kao uvredu....jer stvarno ti pišem otvorena srca i želim ti reći što me muči. Ne želim nikoga za ništa okrivljavati. Ne želim nikoga mrziti. Od nekih zajedničkih susjeda čuli smo i da ste vi uzeli naše stvari iz kuće. I to je jedan od razloga zašto moji šute i ne žele pričati sa tvojima. Ne želim znati da li je istina niti me zanima. Materijalno me uopće ne zanima.

Željela sam ti samo reći to što me muči. I ponavljam – svjesna sam da smo dva različita svijeta. I svjesna sam da nikad nećemo biti prijateljice. Ali ne želim te mrziti i ne želim da ti mene mrziš. Želim da se civilizirano pozdravimo na cesti i da se barem odglumljeno – nasmijemo jedna drugoj. Ja u svom životu ne želim teret prošlosti. Jer ako ga se ne riješim – prenijet ću ga na svoju djecu – a to nikako ne želim!

Na ovo ne moraš odgovarati...ne očekujem odgovor. Ovo je moja ispovijed, koju sam morala napraviti. Ma i ako ne pročitaš – u redu je. Ja ću vjerovati da si pročitala.

Pozdravi obitelj, ljubi djecu, čestitaj Daliboru na ženidbi...pozdravi mamu i pozdravi tatu. Ne moraš mu reći da ga ja pozdravljam. Reci da ga pozdravlja jedna jedanaetogodišnja curica i da ga ne mrzi. Kakve god namjere imao – ne mrzi ga.

Puno pozdrava tebi,
Mima

Oznake: prijateljica, Vukovar, rat, baka, Velepromet, Ovčara, 1991, tata

21.11.2012. u 16:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 17.11.2012.

Vukovar - danas

Heh... Kad me netko danas pita kako sam... Kako sam danas? 17.11.2012.? Ne znam kako sam. Nisam bila ovako nikad pa ne znam kako bih to definirala.

S jedne strane – malo sam tužnjikava. Tužni su ovo dani za sve Vukovarce. Tužni i teški... Sjetim se puno dragih ljudi kojih više nema. Previše je grobova sa ovim datumima. Previše teških sjećanja. Previše suza se prolilo da bih zaboravila. Previše straha sam osjetila da bih oprostila. Previše tuge da bih mogla reći – da, bit ću
sretna.

Ali nešto je ipak drugačije ove godine... Nešto je u zraku...
Duga je bila ova 21 godina. Dugi su bili ovi studeni mjeseci... I sad je napokon gotovo. Dogodilo se ono što smo čekali, za što smo molili.
"Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti"

Da... Za mene je rat definitivno završio. Za mene je gotovo svađanje po forumima. Gotovo je plakanje nad vlastitom tragedijom i tužnom sudbinom. Nema više osjećaja gorčine u ustima. Nema više boli u prsima. Nema suza. Gotovo je. Ima tu još puno toga što treba zagladiti...ali u globalu – moj rat je završio. Napokon. I počivao u miru. I u prošlosti. Tamo mu je mjesto. Ja sam danas nakon 21 godine zakoračila naprijed. I zato ne znam kako bih rekla da se osjećam. Dugo vremena nisam išla naprijed. Dugo sam okovima bila vezana za prošlost. Ma ovako se morao osjećati grof Monte Cristo kad je nakon 13 godina završio u moru ispod tvrđave If. Tako ja to zamišljam...

Jutros sam prvi put kroz maglu uočila sunce. I kad sam ga uočila – magla je nestala.
I kakav li je to samo dan bio! Kroz rijeku ljudi danas hodam kroz svoj grad. I svi su nasmijani. Zastave su na prozorima i balkonima. Cvijeće na svakom koraku. Svi se pogledavaju i iako smo jedni drugima stranci, svi se jedni drugima smiješimo. Biti ovdje danas...osjetiti Vukovar sad... nešto je posebno.

Vidjeti cijelu Hrvatsku u svom malom gradu, vidjeti automobile sa tablicama iz svih gradova, vidjeti mlade roditelje sa dječicom, djedove i bake sa unucima... Vidjeti prepune autobuse ljudi koji su došli odati počast onima koji više nisu sa nama - poseban osjećaj.

Vidjeti drage ljude koji se spremaju ili su već stigli u Vukovar, čuti stotine motora koji organizirano prolaze i bruje centrom moga grada... vidjeti obnovljeni Hotel Grand – nevjerovatno!

Popiti kavu na prepunoj terasi...sa ljudima koje vidiš prvi put u životu...a nekako su ti bliski i imaš osjećaj da ih oduvijek znaš – neprocjenjivo!

Vidjeti loknice svog djeteta kako plešu po vjetru s Dunava i skakuću oko nasmijane glavice...dijete koje trči po svom rodnom gradu... Predivno!

Ljudi moji... Lijepo je danas biti Hrvat. Lijepo je danas biti Vukovarac. Znam da će me stvarnost i život uskoro, kroz dan-dva, lupiti po nosu... Ali danas...u ovom trenutku – lijepo je biti ja. Danas je u mojim očima ovo najbogatija i najljepša zemlja na svijetu.
A sutra...kad povorka krene od bolnice prema groblju, kad nepregledna kolona ljudi prođe mojim gradom...bit ću još sretnija. Bit ću sretna i ponosna kad vidim ljude iz cijele zemlje kako tiho i dostojanstveno prolaze mojim gradom...

I hoću da svi čuju – dobro nam došli, dragi ljudi!
Dobro došli u Slavoniju, dobro došli u Vukovar!
Dođite svake godine. Jer to je onaj dan u godini kad smo svi – i zaposleni i nezaposleni i bogati i siromašni i sretni i ogorčeni i navijači i razbijači i gospoda i huligani i djeca i žene i starci i zdravi i bolesni - samo jedno – ponosni stanovnici ove napaćene i izmučene zemlje!
Njima hvala što su nam to omogućili. A svijetu hvala što je to napokon prepoznao!