Mama Mima

subota, 17.11.2012.

Vukovar - danas

Heh... Kad me netko danas pita kako sam... Kako sam danas? 17.11.2012.? Ne znam kako sam. Nisam bila ovako nikad pa ne znam kako bih to definirala.

S jedne strane – malo sam tužnjikava. Tužni su ovo dani za sve Vukovarce. Tužni i teški... Sjetim se puno dragih ljudi kojih više nema. Previše je grobova sa ovim datumima. Previše teških sjećanja. Previše suza se prolilo da bih zaboravila. Previše straha sam osjetila da bih oprostila. Previše tuge da bih mogla reći – da, bit ću
sretna.

Ali nešto je ipak drugačije ove godine... Nešto je u zraku...
Duga je bila ova 21 godina. Dugi su bili ovi studeni mjeseci... I sad je napokon gotovo. Dogodilo se ono što smo čekali, za što smo molili.
"Rat je konačno gotov, okrenimo se budućnosti"

Da... Za mene je rat definitivno završio. Za mene je gotovo svađanje po forumima. Gotovo je plakanje nad vlastitom tragedijom i tužnom sudbinom. Nema više osjećaja gorčine u ustima. Nema više boli u prsima. Nema suza. Gotovo je. Ima tu još puno toga što treba zagladiti...ali u globalu – moj rat je završio. Napokon. I počivao u miru. I u prošlosti. Tamo mu je mjesto. Ja sam danas nakon 21 godine zakoračila naprijed. I zato ne znam kako bih rekla da se osjećam. Dugo vremena nisam išla naprijed. Dugo sam okovima bila vezana za prošlost. Ma ovako se morao osjećati grof Monte Cristo kad je nakon 13 godina završio u moru ispod tvrđave If. Tako ja to zamišljam...

Jutros sam prvi put kroz maglu uočila sunce. I kad sam ga uočila – magla je nestala.
I kakav li je to samo dan bio! Kroz rijeku ljudi danas hodam kroz svoj grad. I svi su nasmijani. Zastave su na prozorima i balkonima. Cvijeće na svakom koraku. Svi se pogledavaju i iako smo jedni drugima stranci, svi se jedni drugima smiješimo. Biti ovdje danas...osjetiti Vukovar sad... nešto je posebno.

Vidjeti cijelu Hrvatsku u svom malom gradu, vidjeti automobile sa tablicama iz svih gradova, vidjeti mlade roditelje sa dječicom, djedove i bake sa unucima... Vidjeti prepune autobuse ljudi koji su došli odati počast onima koji više nisu sa nama - poseban osjećaj.

Vidjeti drage ljude koji se spremaju ili su već stigli u Vukovar, čuti stotine motora koji organizirano prolaze i bruje centrom moga grada... vidjeti obnovljeni Hotel Grand – nevjerovatno!

Popiti kavu na prepunoj terasi...sa ljudima koje vidiš prvi put u životu...a nekako su ti bliski i imaš osjećaj da ih oduvijek znaš – neprocjenjivo!

Vidjeti loknice svog djeteta kako plešu po vjetru s Dunava i skakuću oko nasmijane glavice...dijete koje trči po svom rodnom gradu... Predivno!

Ljudi moji... Lijepo je danas biti Hrvat. Lijepo je danas biti Vukovarac. Znam da će me stvarnost i život uskoro, kroz dan-dva, lupiti po nosu... Ali danas...u ovom trenutku – lijepo je biti ja. Danas je u mojim očima ovo najbogatija i najljepša zemlja na svijetu.
A sutra...kad povorka krene od bolnice prema groblju, kad nepregledna kolona ljudi prođe mojim gradom...bit ću još sretnija. Bit ću sretna i ponosna kad vidim ljude iz cijele zemlje kako tiho i dostojanstveno prolaze mojim gradom...

I hoću da svi čuju – dobro nam došli, dragi ljudi!
Dobro došli u Slavoniju, dobro došli u Vukovar!
Dođite svake godine. Jer to je onaj dan u godini kad smo svi – i zaposleni i nezaposleni i bogati i siromašni i sretni i ogorčeni i navijači i razbijači i gospoda i huligani i djeca i žene i starci i zdravi i bolesni - samo jedno – ponosni stanovnici ove napaćene i izmučene zemlje!
Njima hvala što su nam to omogućili. A svijetu hvala što je to napokon prepoznao!

Oznake: Vukovar, rat, mimohod, 1991, 18.11.

17.11.2012. u 13:47 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.