Mama Mima

četvrtak, 14.07.2016.

San



Stigla sam.
Stigla sam na tu tako poznatu stazu. Otvorila ogradu i zakoračila na stazu od cigle. Uvijek sam se ovdje osjećala kao Dorothy u Oz-u.

Nogom ispred noge prošla sam između redova kukuruza i došla sasvim blizu kući. S lijeve strane stara je česma i djed i stric su zadubljeni u nešto... Tiho raspravljaju. Ne primjećuju me. Penjem se stepenicama. Veranda je obasjana suncem. Tišina je... Dobro znam gdje je baka. Skrećem desno i kroz uska vrata ulazim u kuhinju. Tu je.

Baka ubacuje drva u peć. Proljeće je i vani je dovoljno toplo za vesticu ali unutra je još uvijek hladno. Često hladnije nego vani. Zato rano ujutro i pred noć treba naložiti. Tek toliko da ubije studen. Diže glavu. Primjećuje me. Nasmije se.

- Stigla si?
- Jesam.
- Jesi vidjela ovu dvojicu?
- Jesam. Nisu me vidjeli.
- Nema veze... Znaju da si tu. Sjedi...
Sjedam na otoman. Veliki djedov jastuk još uvijek je dovoljno velik da potpuno utonem u njega. Televizor je upaljen ali ne čuje se ton. Smeta joj dok radi u kuhinji. Nikako da se navikne na njega. Mali bor okićen je na frižideru. Navika je navika. Iako više nema djece ona još uvijek kiti bor „zbog djece“.
- Hoćeš kavu?
- Molim te.
- Kakvu piješ?
- S mlijekom.
- Dodaj molim te mlijeko iz frižidera.

Dižem se i shvaćam kako zapravo nikad nismo popile kavu skupa. Čudan osjećaj. Znamo se cijeli život. Znamo se u dušu. Toliko obroka, toliko zajedničkih dana, tjedana, vikenda, blagdana... Nikad nismo sjele i skupa popile kavu.

- E, pa vrijeme je da i to obavimo! – kaže baka, kao da mi je čula misli.
- Slušam... – kaže baka lijevajući kavu u male šalice na cvjetiće, oštećene na rubu, malo od starosti a malo od djedovog lupkanja nakon miješanja kave.
- Ne znam što bih ti rekla. Teško mi je.
- Jel? A što ti je teško?
- Sve. Ne ide mi ovo nikako.
- Što to?
- Život.
- Ne ide ti? Ozbiljno? – glasno se nasmije a zvuk smijeha probije mi se do srca i ono poskoči. Lijepo je čuti taj smijeh. Samo...je li sad baš prigoda za smijanje?
- Uvijek je prigoda za smijanje. – kaže i sad postaje čudno. Zaista se čini kao da su povezane na nekom sasvim novom i drugačijem nivou.
- Dobro. Teško je i što još?
- Ništa. Samo je teško. I ništa mi ne ide. I stalno sam živčana. I već sama sebi idem na živce koliko živčanim na sve i svašta.
- Pa onda prestani.
- Ne mogu.
- Možeš. Samo tako odluči.
- Lako je tebi pričati. Ti si svoje odradila.
- Jesam li?
- Jesi li?
Smije se.
- Nisam. Nikad neću odraditi. Uvijek sam tu i moj je zadatak biti tu kad me zatrebaš. Ne rade li to sve bake?

Osjetim toplinu oko srca. I u očima... Krenu mi suze.
- Teško mi je. Ne tražim puno. Ne tražim ništa. Tražim samo da me se pusti da živim na miru. Ni to mi ne mogu dati.
- Daju ti. Daju ti sve što želiš. Sve o čemu razmišljaš – tvoje je. Misliš da imaš problema? Imaš. Misliš da ti je teško? Je. Što misliš što trebaš napraviti?
- Ti mi reci.
- Promijeni mišljenje.
- Ali ne mogu.
- Onda nećeš ni moći. Ali ja to ne prepoznajem u tebi. Ti možeš sve. Možeš i moraš.
Suze mi teku niz obraze.
Baka se diže i grli me.
- Sve je u redu. Uvijek je sve u redu. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Nikad nisi pogriješila. Ne griješiš ni sad. Sve je kako mora biti. Moraš samo vjerovati. Vjeruj u proces. Mi znamo što radimo. Znaš li ti? Ne znaš. Znači, vjerovat ćeš nekome tko zna. Mi znamo.
Ja sam tu uvijek. Dođi kad god želiš. Dođi kad god ti je teško. Dođi svaki dan. Dođi tri puta na dan. Tu sam. Ali moraš vjerovati da će biti sve u redu. Bez tvoje vjere nema ničega. Vjeruj.
- Pokušat ću.
- Onda ćeš i uspjeti.

Ulazi djed. Nasmije se. Ne progovara. Prolazi pored stola i podraga je po glavi. Odlazi do frižidera i vadi bocu. Odlazi van.
- Još pije?
- Ne. Samo pokušava ovo učiniti što realnijim. Ti bi od njega očekivala da uđe i uzme bocu, zar ne?
- Pa mislim da se toga najbolje sjećam.
- Zato je to napravio.
- Zašto šuti?
- Ne osjeća potrebu da priča. Ja pričam za oboje. Za sve nas. I Maleni je tu.
Diže se i odlazi do prozora. Sad su oko česme sva trojica – djed, stric i Maleni. Opet suze. Okreću se prema prozoru. Mašu. Smiju se.
- Svi su tu?
- Uvijek. Sve je isto, Mila. Uvijek je bilo i uvijek će biti. Ništa se ne mijenja. Samo tvoj pogled na stvari se promijenio.
- Kako je to moguće?
- Sve je moguće. Samo moraš vjerovati da je tako. Ipak...ja sam ti najbliže. Ja ću uvijek pričati s tobom.
- Zašto baš ti?
- Tu sam najduže. Najbolje se snalazim. Maleni i stric su pomalo izgubljeni. Privikavaju se. Prihvaćaju. Djed je prihvatio ali jednostavno priču prepušta meni. Kaže da je predugo on pričao u moje ime i da je sad na meni red. A meni nije problem, draga. Nikad mi nije problem pomoći. Zato sam tu.
- I uvijek ćeš biti?
- Uvijek.
- A ostali? Koje ne znam?
- Svi su tu. Prirodno je da komuniciraš s onima koje znaš. I to je u redu. Ne možeš poželjeti vidjeti nekoga koga ne poznaješ i nisi ga nikad vidjela, zar ne?
- Da. Istina.

Misli mi se roje glavom. Ova situacija je divna i strašna istovremeno. Osjetim toplinu kakvu dugo nisam osjetila i opet mi naviru suze.
- Ti znaš?
- Da sam umrla? Znam, Mila. Sve znam. Vidim i znam sve.
- A ja?
- Ti što? Ti si živa. I bit ćeš još dugo. I ti i tvoja obitelj.
- A ako to ne želim?
- Želiš to.
- Želim biti ovdje. Ovdje nema problema ni živciranja ni mučnine ni boli....
- Ovo nije mjesto gdje možeš biti. Možeš doći. Možeš biti koliko hoćeš. Ali moraš se vratiti.
- Ali ne želim.
- Želiš. Moraš. Obitelj te treba.
- Imam osjećaj kako im ponekad samo smetam.
- Nemoj to ni pomisliti. Uostalom – i tu si i tamo si. Svugdje si. Kao i ja. Kao i svi. Vrijeme i prostor su relativni. To si shvatila. Ja sam uvijek tu. Strah je najveća glupost koju ćeš ikad spoznati. Strah i briga. Ne postoje. Mi smo ih izmislili. Nepotrebni su. Njima se manipulira masama. Odbaci ih i vidjet ćeš kako će se sve promijeniti. A ja sam tu. Uvijek. Dođi kad god poželiš. Vidimo se sutra?

Oznake: san, obitelj, baka

14.07.2016. u 15:20 • 1 Komentara • Print • # • ^

petak, 17.10.2014.

Strah



Ona vrišti. Krv mi se ledi u žilama od tog vriska. Ona vrišti po noći. U bilo koje doba. Ona se boji. Kad uđem u sobu pokrivena je do ušiju dekom. Igračke su joj natrpane na onaj mali nepokriveni dio glave i trese se. Kad pitam je li se uplašila, viče da nije. Kad je pitam čega se toliko uplašila viče: “Ničega!!!” Užasava me to… Kao da ne smije reći… Ili misli kako bih se ja ljutila? Možda misli kako ja ne bih shvatila? Ja? Ja jako dobro znam kako je to. Drhtati. Preznojavati se. Slušati otkucaje svog srca. Bojati se. Strah je nešto što jako dobro razumijem.

Preživjela sam rat. Ultimativni strah. Strah koji možeš opipati. Strah kad shvatiš kako je svaka bajka na ovom svijetu, koja obećava sretan završetak – laž. Strah da ćeš ostati bez jedine stvari koju zaista uzimaš zdravo za gotovo – golog života.
Strah.

Sanjam bijeli prostoriju sa bijelim ormarićima. Bijela klupa i bijeli stol. Hodnik. Beskrajan hodnik sa stotinama vrata. Dolazi nešto crno. Ja znam što je, iako je još daleko i ne vidi se dobro. Budim se.
Glupi strah.

Ležim u mraku i slušam kako škripi laminat. Nema nikoga. Znam da nema. Ali on škripi. Škripi kao kad hodamo po njemu. Odrasla sam i razumna osoba. Znam kako nema ničega. I nikoga. Ipak, strah je tu.
Totalno neracionalan i bezvezan strah

Sjedim u čekaonici kod zubara. Zvuk iz ordinacije ne obećava ništa dobro. Čekaonica je puna ljudi s grčem na licu. Boli me. Boli tako jako da mi se na trenutke čini kako ću se dignuti I lupati glavom u zid. I unatoč toj boli, grozničavo pokušavam smisliti razlog da odem iz čekaonice I dogovorim neki drugi termin.
Strah, kojeg više, hvala Bogu – nema.

6:30 ujutro. Trud. Prvi trud prije drugog poroda. Znam što me čeka. I znam kako je vrijeme da krenem u bolnicu. Moram ići. Ovo je tek početak. Postajat će sve gore i gore. Znam. Sjećam se. Mislila sam kako sam sve zaboravila, ali upravo sad se prisjećam kako je bilo prvi put.
Užasan strah. Strah od boli koju nitko ne može spriječiti.

Izlazim iz stana. Na stepeništu je golub. Paralizirana sam. Vraćam se u stan. Pulsira mi u glavi. Budim muža, istovremeno znajući kako će ga on potjerati I kako će na hodniku biti užasnog lepršanja perja… Želim li baš to? Ne… idem liftom – s prvog kata u prizemlje. Trčim. Čujem muža kako nešto govori ali ne mogu odgovoriti. Usta mi trnu. Istrčavam iz zgrade kao katapultirana. Koljenma mi klecaju… Olakšanje…
Fobija. Koja svima izgleda smiješno ali meni je vrlo ozbiljna i stvarna.

Da li je moguće da dijete naslijedi sklonost strahovanju od svega i svačega? Jer za nju – ja sam neustrašiva mama, koja se lako hvata u koštac sa svim problemima – prljavi veš, poderane čarape, prljavo suđe, kuhanje ručka, razbijene noge i glave, temperature… Tjeram čudovišta iz sobe sa 100%-nom učinkovitošću, pripitomljavam svakog psa bolje od Cesara Milana, prelazim cestu između jurećih automobila kao Superman. Kako je moguće da se u sebi još uvijek borim sa tolikim strahovima? I, budući da sam ih svjesna cijeli život – mogu li napraviti bilo što…bilo što kako bih pomogla svom djetetu da se ne boji?

Vodimo relaksiran i ugodan razgovor. Navlačim je na priču o spavanju. Želim da mi priča o snu. Što si sanjala? Iste sekunde diže se s kreveta i razgovor je gotov. Ne želi pričati o tome. Na rubu suza je. Zagrlim je i privučem. Tako bih voljela to riješiti. Tako bih voljela izbrisati taj strah iz njene glave. Iz njenih očiju. Tako bih voljela da joj mogu pokazati koliko je to iracionalno i nestvarno. San.
Glupi strah.

Pokušala sam sve načine kojih sam se mogla sjetiti da nekako dobijemo ovu bitku. Razgovor, grljenje, smijeh, pjesma, priča, još razgovora… Strpljivo dizanje u sred noći i objašnjavanje, objašnjavanje, objašnjavanje… Čini mi se kako ništa ne dopire do nje. Samo je dovedem na rub suza, postane nervozna i, čini mi se, još više uplašena.

“Mama jesi se ti ikad bojala? Jel tebe ikad ičega bilo strah?”

Dok grlim njeno drhtavo tijelo u sred noći dolaze mi moji strahovi. Čine mi se tako bezvezni i jadni… Zašto se bojim? Postajem ljuta.
Za Boga miloga, nemoj biti kao mama. Nemoj biti kao ja. Budi jača. Budi čvršća. Budi hrabrija.

Gleda u mene i ja odjednom vidim sebe. Svi moji strahovi i nesigurnosti gledaju me iz njenih tamnih očiju.

Itekako te razumijem, zlato.

“Ja se ne mogu boriti sa tvojim strahovima. Ja ne znam tvoje strahove. Moraš se boriti sama. Moraš razmisliti i pokušati shvatiti kako je to samo san. Kako u sobi nema nikoga i kako je to samo sjena. Kako nitko ne kuca na prozor – to je samo kiša. Moraš si to govoriti i moraš si vjerovati dok to govoriš. I to moraš sama. Ti to možeš. Ti imaš moć da to napraviš.”

“Ne mogu…bojim se…”

“Možeš. I hoćeš. Nema druge. I znaš što? Jača si nego što misliš! Ja jednostavno znam kako ti to možeš.”

Osmijeh.

Oznake: strah, ker, fobija, san

17.10.2014. u 14:29 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.