Mama Mima

petak, 17.10.2014.

Strah

Ona vrišti. Krv mi se ledi u žilama od tog vriska. Ona vrišti po noći. U bilo koje doba. Ona se boji. Kad uđem u sobu pokrivena je do ušiju dekom. Igračke su joj natrpane na onaj mali nepokriveni dio glave i trese se. Kad pitam je li se uplašila, viče da nije. Kad je pitam čega se toliko uplašila viče: “Ničega!!!” Užasava me to… Kao da ne smije reći… Ili misli kako bih se ja ljutila? Možda misli kako ja ne bih shvatila? Ja? Ja jako dobro znam kako je to. Drhtati. Preznojavati se. Slušati otkucaje svog srca. Bojati se. Strah je nešto što jako dobro razumijem.

Preživjela sam rat. Ultimativni strah. Strah koji možeš opipati. Strah kad shvatiš kako je svaka bajka na ovom svijetu, koja obećava sretan završetak – laž. Strah da ćeš ostati bez jedine stvari koju zaista uzimaš zdravo za gotovo – golog života.
Strah.

Sanjam bijeli prostoriju sa bijelim ormarićima. Bijela klupa i bijeli stol. Hodnik. Beskrajan hodnik sa stotinama vrata. Dolazi nešto crno. Ja znam što je, iako je još daleko i ne vidi se dobro. Budim se.
Glupi strah.

Ležim u mraku i slušam kako škripi laminat. Nema nikoga. Znam da nema. Ali on škripi. Škripi kao kad hodamo po njemu. Odrasla sam i razumna osoba. Znam kako nema ničega. I nikoga. Ipak, strah je tu.
Totalno neracionalan i bezvezan strah

Sjedim u čekaonici kod zubara. Zvuk iz ordinacije ne obećava ništa dobro. Čekaonica je puna ljudi s grčem na licu. Boli me. Boli tako jako da mi se na trenutke čini kako ću se dignuti I lupati glavom u zid. I unatoč toj boli, grozničavo pokušavam smisliti razlog da odem iz čekaonice I dogovorim neki drugi termin.
Strah, kojeg više, hvala Bogu – nema.

6:30 ujutro. Trud. Prvi trud prije drugog poroda. Znam što me čeka. I znam kako je vrijeme da krenem u bolnicu. Moram ići. Ovo je tek početak. Postajat će sve gore i gore. Znam. Sjećam se. Mislila sam kako sam sve zaboravila, ali upravo sad se prisjećam kako je bilo prvi put.
Užasan strah. Strah od boli koju nitko ne može spriječiti.

Izlazim iz stana. Na stepeništu je golub. Paralizirana sam. Vraćam se u stan. Pulsira mi u glavi. Budim muža, istovremeno znajući kako će ga on potjerati I kako će na hodniku biti užasnog lepršanja perja… Želim li baš to? Ne… idem liftom – s prvog kata u prizemlje. Trčim. Čujem muža kako nešto govori ali ne mogu odgovoriti. Usta mi trnu. Istrčavam iz zgrade kao katapultirana. Koljenma mi klecaju… Olakšanje…
Fobija. Koja svima izgleda smiješno ali meni je vrlo ozbiljna i stvarna.

Da li je moguće da dijete naslijedi sklonost strahovanju od svega i svačega? Jer za nju – ja sam neustrašiva mama, koja se lako hvata u koštac sa svim problemima – prljavi veš, poderane čarape, prljavo suđe, kuhanje ručka, razbijene noge i glave, temperature… Tjeram čudovišta iz sobe sa 100%-nom učinkovitošću, pripitomljavam svakog psa bolje od Cesara Milana, prelazim cestu između jurećih automobila kao Superman. Kako je moguće da se u sebi još uvijek borim sa tolikim strahovima? I, budući da sam ih svjesna cijeli život – mogu li napraviti bilo što…bilo što kako bih pomogla svom djetetu da se ne boji?

Vodimo relaksiran i ugodan razgovor. Navlačim je na priču o spavanju. Želim da mi priča o snu. Što si sanjala? Iste sekunde diže se s kreveta i razgovor je gotov. Ne želi pričati o tome. Na rubu suza je. Zagrlim je i privučem. Tako bih voljela to riješiti. Tako bih voljela izbrisati taj strah iz njene glave. Iz njenih očiju. Tako bih voljela da joj mogu pokazati koliko je to iracionalno i nestvarno. San.
Glupi strah.

Pokušala sam sve načine kojih sam se mogla sjetiti da nekako dobijemo ovu bitku. Razgovor, grljenje, smijeh, pjesma, priča, još razgovora… Strpljivo dizanje u sred noći i objašnjavanje, objašnjavanje, objašnjavanje… Čini mi se kako ništa ne dopire do nje. Samo je dovedem na rub suza, postane nervozna i, čini mi se, još više uplašena.

“Mama jesi se ti ikad bojala? Jel tebe ikad ičega bilo strah?”

Dok grlim njeno drhtavo tijelo u sred noći dolaze mi moji strahovi. Čine mi se tako bezvezni i jadni… Zašto se bojim? Postajem ljuta.
Za Boga miloga, nemoj biti kao mama. Nemoj biti kao ja. Budi jača. Budi čvršća. Budi hrabrija.

Gleda u mene i ja odjednom vidim sebe. Svi moji strahovi i nesigurnosti gledaju me iz njenih tamnih očiju.

Itekako te razumijem, zlato.

“Ja se ne mogu boriti sa tvojim strahovima. Ja ne znam tvoje strahove. Moraš se boriti sama. Moraš razmisliti i pokušati shvatiti kako je to samo san. Kako u sobi nema nikoga i kako je to samo sjena. Kako nitko ne kuca na prozor – to je samo kiša. Moraš si to govoriti i moraš si vjerovati dok to govoriš. I to moraš sama. Ti to možeš. Ti imaš moć da to napraviš.”

“Ne mogu…bojim se…”

“Možeš. I hoćeš. Nema druge. I znaš što? Jača si nego što misliš! Ja jednostavno znam kako ti to možeš.”

Osmijeh.

Oznake: strah, ker, fobija, san

17.10.2014. u 14:29 • 0 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 16.05.2013.

Prvo dijete (i ovo drugo što se rodilo u međuvremenu)

Rođenje

Ona: Prvo dijete smo planirali, očekivali, iščekivali…i mi i cijela obitelj. Kad se rodila Mia, imala sam osjećaj da je prvo dijete ikad rođeno. Dobivali smo telegrame, čestitke, ljudi su dolazili mjesecima. Dobivali smo poklone – odjeću, pića, bombonijere, novce, sve i svašta. Svi su je nosili, mazili, pazili, slikali se s njom, zahtijevali njezine slike. Na društvenim mrežama bila je pravi hit. Svaka fotka se iščekivala i hvalila do neba.
On: Kad se rodio Mislav…hm…čekaj… Gdje su svi nestali?

Foto-dokumentacija

Ona: Slikanje je započelo još u trudnoći. Pratili smo rast trbuha i dokumentirali pažljivo svaki centimetar proširenja (nisu to bili najsretniji dani za mamu!). Kad se rodila, slikali smo je na dnevnoj bazi. Svaki osmijeh, pokret, svaku majicu, haljinicu, svaku šetnju, izlazak, reakciju…
On: U drugoj trudnoći uslikana sam samo slučajno. Skoro sam zaboravila poslati onaj prvi MMS iz rađaone. Ali ipak sam se sjetila. Podsjetila me babica. A sad se slikamo tu i tamo. Da možemo dokazati da je tu i da zaista živi s nama.

Bolesti

Ona: Nikad nije bila bolesna. Sjećam se trodnevne groznice (Rozeole), koja nas je dovela na rub živčanog sloma. Temperatura do 38 punila mi je oči suzama. Noćima nismo spavali od muke. To je ujedno i najgore što smo prošli s njom. Prvi antibiotik popila je mjesec dana nakon trećeg rođendana.
On: Atopijski dermatitis od prvog dana. Nakon što sam isprobala 101 kremu, napokon sam pitala pedijatra za savjet. Upala uha sa oko godinu dana. Tri ture antibiotika. Ako mu je temperatura dozvolila da se smiri i spava – spavali smo i mi. Više se ne sjećam kako izgleda kad nije prehlađen.

Organizacija

Ona: Nismo imali vremena za ništa. Stalno smo se brinuli za dijete. Postojao je strogi raspored. Jede se ujutro, pa mali obrok oko 11, ručak oko 13:00, međuobrok oko 16:00 i večera u 20:00. Točno se znalo kad su dnevni odmori, a kad se navečer ide spavati. Puno toga smo propustili i na puno toga nismo išli zbog rasporeda, od kojeg tvrdoglavo nismo odstupali ni milimetra.
On: Pa recimo kako se svijet nije prestao okretati ako smo preskočili poneki međuobrok ili ako ga je dobio u autu/kolicima/na klupi u parku. Dnevni odmori uvelike ovise o starijoj seki. Ako se njoj ne spava – ne spava se ni njemu. Zato on spava kad god uhvati priliku – bilo gdje, bilo kako i koliko god mu treba. Uglavnom – spava.

Hranjenje

Ona: Jela je sve. Svaku novu namirnicu s oduševljenjem je prihvaćala. I moje oduševljenje je bilo ogromno. Kuhala sam i nakuhavala kašice – i voćne i povrtne…sve je jela i uživala. Bila sam jako ponosna. Grickalice smo sveli na minimum. Međuobrok je gotovo uvijek svježe voće.
On: Jede kad želi i koliko želi. A često ne želi. Od kako je shvatio namjenu zuba, ništa rjeđe od kruha ne pušta u usta. Dobro, pušta… ako je slatko i čokoladno. Što god dođe u ruke, ide u usta. Ako je jestivo – jede se. Ako nije – baci se. Piškota je dovoljno dobar međuobrok. Voće? Kakvo voće?

Noćni odmor

Ona: Podizali smo je iz krevetića na svaki ispušteni zvuk. Na smjenu. Na sreću, bila je spavalica, pa nije bilo prestrašno. Ipak, i sad me boli kičma kad se sjetim tih dana.
On: Dižem se na svaki zvuk. Ne dižem ga iz krevetića jer ne zahtijeva dizanje. Samo se trudim i molim Boga da zašuti i nastavi spavati kako ne bi probudio sestru.

Presvlačenje

Ona: Oooo…pa znali smo se presvući i po nekoliko puta na dan. Iz više razloga. Prvi je taj, što smo imali preslatkih malih haljinica, tunikica i svega krasnog i jednostavno sam htjela da sve obuče barem jednom (ponovno pročitati foto-dokumentaciju!). Drugi je razlog – curica, princeza, ljepotica… Trebam li što dodati?
On: Vlažne maramice, zaslinjeni prst, obične maramice, rub moje majice, nekad i malo vode… Sve dobro dođe, samo kako bismo izgurali dan bez presvlačenja. I bez presvlačenja, ne mogu doći sebi koliko se povećao promet prljavog veša s dolaskom drugog djeteta!

Razvoj

Ona: Strogo sam pratila tablice razvoja i na svako nepodudaranje plakala. Onda sam saznala da postoje i motorički malo sporija djeca. To me utješilo. Sve dok svi njezini vršnjaci nisu prohodali a ona još nije ni puzala. Danima sam sjedila na podu s njom i pokazivala joj kako se dignuti, kako se postaviti u položaj za puzanje, pomagala joj, ohrabrivala je… Naravno da je prohodala najnormalnije i s nikakvim većim zaostatkom, u odnosu na vršnjake. Ali meni se činilo kako će svi još malo u školu a ona još i ne hoda. A ona je samo čekala, da bude apsolutno sigurna kako nikad neće pasti. I nije nikad pala. U stvari, jednom je pala s kreveta. Zvala sam sve frendice, mamu, jedva sam se obuzdala da ne zovem pedijatra. Nije joj bilo ništa. Ali ja sam bila u suzama cijeli dan.
On: Na podu je skoro od prvog dana. Dok nije bio na podu, bio je u ležaljci. Kad je treći put iskočio iz ležaljke, odlučili smo se za pod. Propuzao je kao munja. Nije imao izbora. Jer, ako je htio uhvatiti bilo koju igračku, dok mu sestra sve ne odvuče u drugu sobu, morao se brzo kretati. Zapravo, ne znam kad je propuzao. Samo se jedan dan stvorio u kuhinji. Vjerovatno će tako i prohodati. Munjevito. Do sad je s kreveta pao preko nekoliko puta. Čak i malo više od toga. Ne brojim više.

Sigurnost

Ona: Sve što smo mogli osigurati – osigurali smo. Za ono što nismo mogli osigurati, izgovorila sam toliko puta „Ne“, da je vjerovatno u jednom djelu života mislila kako se zove Ne.
On: Za jednogodišnje dijete najveća opasnost je trogodišnja sestra. Kuća je sigurna oaza, prema izazovima kojima ga ona izlaže.

Bliskost

Ona: Naše prvo dijete, naša princeza… Stalno smo je držali, mazili, pazili. Često je spavala na nekome od nas.
On: Naše drugo dijete, naš mali dečko… Velika je maza i često ga držimo i mazimo i pazimo i….čekaj malo…što? Izgleda da su neke stvari ne mijenjaju!

Prednosti

Ona: Imala je svu našu pažnju. Što je dobra prednost, jer nismo imali pojma što radimo.
On: Ima prednost što imamo iskustva. To je dobro, zato što stalno moramo objašnjavati njegovoj sestri što sve ne smije raditi braci i zašto.

Utjecaj na život

Ona: Šok pri prvom shvaćanju da nema povratka. Prilično zastrašujuća spoznaja.
On: Puta dva.

Ljubav

Ona: U naš je život prvi put donijela najveću ljubav koja postoji na svijetu.
On: U naš je život donio najveću ljubav koja postoji na svijetu. Drugačije, ali opet kao da je prvi put.