Mama Mima

petak, 17.10.2014.

Strah



Ona vrišti. Krv mi se ledi u žilama od tog vriska. Ona vrišti po noći. U bilo koje doba. Ona se boji. Kad uđem u sobu pokrivena je do ušiju dekom. Igračke su joj natrpane na onaj mali nepokriveni dio glave i trese se. Kad pitam je li se uplašila, viče da nije. Kad je pitam čega se toliko uplašila viče: “Ničega!!!” Užasava me to… Kao da ne smije reći… Ili misli kako bih se ja ljutila? Možda misli kako ja ne bih shvatila? Ja? Ja jako dobro znam kako je to. Drhtati. Preznojavati se. Slušati otkucaje svog srca. Bojati se. Strah je nešto što jako dobro razumijem.

Preživjela sam rat. Ultimativni strah. Strah koji možeš opipati. Strah kad shvatiš kako je svaka bajka na ovom svijetu, koja obećava sretan završetak – laž. Strah da ćeš ostati bez jedine stvari koju zaista uzimaš zdravo za gotovo – golog života.
Strah.

Sanjam bijeli prostoriju sa bijelim ormarićima. Bijela klupa i bijeli stol. Hodnik. Beskrajan hodnik sa stotinama vrata. Dolazi nešto crno. Ja znam što je, iako je još daleko i ne vidi se dobro. Budim se.
Glupi strah.

Ležim u mraku i slušam kako škripi laminat. Nema nikoga. Znam da nema. Ali on škripi. Škripi kao kad hodamo po njemu. Odrasla sam i razumna osoba. Znam kako nema ničega. I nikoga. Ipak, strah je tu.
Totalno neracionalan i bezvezan strah

Sjedim u čekaonici kod zubara. Zvuk iz ordinacije ne obećava ništa dobro. Čekaonica je puna ljudi s grčem na licu. Boli me. Boli tako jako da mi se na trenutke čini kako ću se dignuti I lupati glavom u zid. I unatoč toj boli, grozničavo pokušavam smisliti razlog da odem iz čekaonice I dogovorim neki drugi termin.
Strah, kojeg više, hvala Bogu – nema.

6:30 ujutro. Trud. Prvi trud prije drugog poroda. Znam što me čeka. I znam kako je vrijeme da krenem u bolnicu. Moram ići. Ovo je tek početak. Postajat će sve gore i gore. Znam. Sjećam se. Mislila sam kako sam sve zaboravila, ali upravo sad se prisjećam kako je bilo prvi put.
Užasan strah. Strah od boli koju nitko ne može spriječiti.

Izlazim iz stana. Na stepeništu je golub. Paralizirana sam. Vraćam se u stan. Pulsira mi u glavi. Budim muža, istovremeno znajući kako će ga on potjerati I kako će na hodniku biti užasnog lepršanja perja… Želim li baš to? Ne… idem liftom – s prvog kata u prizemlje. Trčim. Čujem muža kako nešto govori ali ne mogu odgovoriti. Usta mi trnu. Istrčavam iz zgrade kao katapultirana. Koljenma mi klecaju… Olakšanje…
Fobija. Koja svima izgleda smiješno ali meni je vrlo ozbiljna i stvarna.

Da li je moguće da dijete naslijedi sklonost strahovanju od svega i svačega? Jer za nju – ja sam neustrašiva mama, koja se lako hvata u koštac sa svim problemima – prljavi veš, poderane čarape, prljavo suđe, kuhanje ručka, razbijene noge i glave, temperature… Tjeram čudovišta iz sobe sa 100%-nom učinkovitošću, pripitomljavam svakog psa bolje od Cesara Milana, prelazim cestu između jurećih automobila kao Superman. Kako je moguće da se u sebi još uvijek borim sa tolikim strahovima? I, budući da sam ih svjesna cijeli život – mogu li napraviti bilo što…bilo što kako bih pomogla svom djetetu da se ne boji?

Vodimo relaksiran i ugodan razgovor. Navlačim je na priču o spavanju. Želim da mi priča o snu. Što si sanjala? Iste sekunde diže se s kreveta i razgovor je gotov. Ne želi pričati o tome. Na rubu suza je. Zagrlim je i privučem. Tako bih voljela to riješiti. Tako bih voljela izbrisati taj strah iz njene glave. Iz njenih očiju. Tako bih voljela da joj mogu pokazati koliko je to iracionalno i nestvarno. San.
Glupi strah.

Pokušala sam sve načine kojih sam se mogla sjetiti da nekako dobijemo ovu bitku. Razgovor, grljenje, smijeh, pjesma, priča, još razgovora… Strpljivo dizanje u sred noći i objašnjavanje, objašnjavanje, objašnjavanje… Čini mi se kako ništa ne dopire do nje. Samo je dovedem na rub suza, postane nervozna i, čini mi se, još više uplašena.

“Mama jesi se ti ikad bojala? Jel tebe ikad ičega bilo strah?”

Dok grlim njeno drhtavo tijelo u sred noći dolaze mi moji strahovi. Čine mi se tako bezvezni i jadni… Zašto se bojim? Postajem ljuta.
Za Boga miloga, nemoj biti kao mama. Nemoj biti kao ja. Budi jača. Budi čvršća. Budi hrabrija.

Gleda u mene i ja odjednom vidim sebe. Svi moji strahovi i nesigurnosti gledaju me iz njenih tamnih očiju.

Itekako te razumijem, zlato.

“Ja se ne mogu boriti sa tvojim strahovima. Ja ne znam tvoje strahove. Moraš se boriti sama. Moraš razmisliti i pokušati shvatiti kako je to samo san. Kako u sobi nema nikoga i kako je to samo sjena. Kako nitko ne kuca na prozor – to je samo kiša. Moraš si to govoriti i moraš si vjerovati dok to govoriš. I to moraš sama. Ti to možeš. Ti imaš moć da to napraviš.”

“Ne mogu…bojim se…”

“Možeš. I hoćeš. Nema druge. I znaš što? Jača si nego što misliš! Ja jednostavno znam kako ti to možeš.”

Osmijeh.

Oznake: strah, ker, fobija, san

17.10.2014. u 14:29 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.