Mama Mima

petak, 31.10.2014.

Vaši i naši

Jučer sam s vrata stana otpravila novinara Hrvatske televizije. Došao me pitati za mišljenje, došao je čuti moju priču... Zato što imam malu djecu, kaže. Djeca izazivaju simpatije kod ljudi.
Ne, ne želim dati nikakvu izjavu. Ja sam se nadavala izjava i izjava. Dosta mi je. A moja djeca neće ničiju simpatiju i suosjećanje izazivati.
Kaže on kako vidi da imam dosta toga za reći i da mogu pričati s njim. A ja kažem – Gospon novinar, moj život nije zaslužio da ga stavite u 30 sekundi svog priloga. Moj život zaslužuje više od toga.

Naime, u jednom jako teškom razdoblju života, kad mi sve što sam planirala propada, kad ne vidim kako ćemo se dalje snalaziti i hoćemo li uopće uspjeti, kad nisam sigurna što još radim u ovom gradu – dogodi se nešto van svake pameti.
Isključe nam grijanje.

Ne nama – mojoj obitelji. Nego nama – cijelom kvartu. Jer računi nisu plaćeni. Naši su računi plaćeni. I to veliki računi. Za stan od 56 kvadrata račun za grijanje išao je do vrtoglavih 1600 kuna. Ne, ne živim u New Yorku. Živim u Vukovaru. Selendri. Provinciji. Kako god ga želite nazvati. Ali, eto...tvrtka koja snabdijeva zgrade toplinskom energijom ima neka potraživanja, s druge strane ima neka dugovanja i tako – zdravom logikom – oni toplinsku energiju više neće isporučivati. Generalna krivnja. Jeste primjetili? „VI niste plaćali... NAMA se ne plaća... VI ste dužni... ONI nam prijete... MI vam ne damo – MI ćemo vas uništiti. Nećemo. Ali se smrzavajte, k'o vas šiša.“ (Da ne upotrijebim onu prostiju riječ!)

Tko je to VI? Tko je to MI? Tko? Zanimaju me konkretna imena. Jer imena postoje. Točno se zna tko plaća, tko ne plaća i tko koliko plaća. Dajte nam imena. Dajte da vidimo tko se to poigrava zdravljem moje djece! Hoću ime i prezime. Hoću odgovore. Hoću da se kazne oni koji su odgovorni, a ne MI. Jer MI je jako puno ljudi. Koji se smrzavaju. A prava zima još nije ni počela. Mašala.

Pratim tako simultano vijesti na tri tv programa i čekam hoće li se nešto riješiti, ima li novosti. I dok bjesomučno prebacujem, naletim na prilog o ljudima iz Gunje. Onima što su smješteni u kontejnere. „Jako je hladno“ kaže slatka, mala, crnokosa curica. „Spavamo u jaknama, pokriveni s dvije deke“
Srce mi puca. Bolje da šutim. Što bi tek oni trebali reći? Ostali su bez svega a sad se još i smrzavaju. A prava zima nije ni počela.
Dala sam i dajem sve što imam a nekako mi se čini kako nikad nije dovoljno. Možda je tako jer opet dajemo samo MI. A ONI ne daju ništa.

Bilo bi najbolje da se poklopim ušima i šutim, zar ne? E, pa ne! Dosta mi je negativnih primjera. Dosta mi je – važno da si zdrava - važno da radiš - važno da ste skupa – važno da imaš krov nad glavom - važno da je mir - sranja. Zašto nam se stalno nameće krivnja jer želimo bolje? Pa ne tražim palače i jahte...
Tražim samo život dostojan čovjeka.
Tražim da mi se ono što platim i za što krvavo odvajam svaki mjesec - isporuči.
Tražim da me prestanete opominjati kako sam negativna i pesimistična. Jer po prirodi nisam. Ova država me takvom čini.

Ne, ovo nije kritika Vladi. Nisam ni NJIHOVA ni NAŠA, ni VAŠA. Nisam ničija. Jednake osjećaje gajim i prema Milanoviću i prema Karamarku i prema Josipoviću, Kolindi, Šišljagiću, Lesaru, Leki, Matiću i ostalima – neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenula. Svi ste vi meni isti. Svi ste vi meni VI. Tamo negdje daleko. A ovdje blizu smo MI. I gledamo kako nas muvate i kako mislite da ste jako pametni. A niste. Ali očito nismo ni MI. Od kad imam pravo glasanja i od kad ga koristim NIKAD nisu pobjedili oni za koje sam glasala. Toliko o tome.
Kaže premijer onako sarkastično, da „kad pukne parket, kriva je Vlada, kad se odlijepi tapeta, kriva je vlada”. Pa gle...meni je kriva. Nije mi kriva što je parket puknuo. Kriva mi je što nemam mogućnosti odvojiti ni 10 kuna za popravak. Jer nemam od kud odvojiti. A nisam ni neškolovana, ni glupa, ni lijena... Jedostavno - nemam. Koliko god kruh tanko rezala – nemam.

I ne, nemojte ni pokušavati optužiti me za patetiku jer to nije patetika, to je moja realnost. Iz dana u dan. Obično za patetiku optužuju oni koji imaju višestruko veća primanja od mene i oni čija egzistencija je stostruko osigurana.

I tako eto ja zadnjih dana razmišljam – kako se ugrijati, kako ostati zdrav, kako skrpati kraj s krajem, kako pronaći posao od kojeg ću moći živjeti...
Razmišljam o Božiću...
Razmišljam kako bi Mislava zvali u Engleskoj, ako jednog dana ipak odlučimo kako nam je dosta ovoga...

Razmišljam o svemu... A ništa pametno mi ne pada na pamet. Možda zato što razmišljam u hladnom.

Update: U trenutku dok vršim zadnje provjere i spremam se stisnuti "Objavi" - počelo je grijanje! Eto, jedan problem manje. Još 99... Ali - barem smo zdravi. I nadam se da ćemo ostati, s obzirom da ne spavamo više u hladnom stanu.

Oznake: grijanje, režije, politika

31.10.2014. u 16:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 24.10.2014.

Kućni red i ostali daveži

Imam dvoje tvrdoglave i samostalne djece. Često imaju neko svoje viđenje i neke svoje ideje kako bi neke stvari u životu trebale izgledati. Na žalost - nisu u pravu. Ja sam u pravu. Zato što sam ja uvijek u pravu.

Često si govorim: "Biraj oko čega češ se raspravljati a što ćeš pustiti." Jer da si to ne govorim, stalno bismo se raspravljali oko nečega. U zadnje 4 godine, koliko imam djecu, imam dovoljno izgubljenih utakmica, tako da sad s velikom sigurnošću biram samo one bitke koje znam da ne smijem i ne mogu izgubiti. Postoje pravila oko kojih smo apsolutno nepopustljivi. To su bitke koje nismo propustili i koje smo uspješno dobili (I još uvijek ih dobijamo).

(Moram napomenuti kako je izraz "bitka" figurativan i ne znači kako izvlačim topove i minobacače. Moram to naglasiti, jer nekako se uvijek nađe netko tko to ne shvaća.)

Moraš ići u krevet - sutra svašta moramo raditi i trebaš se odmoriti.

Ja čvrsto vjerujem kako djeca moraju imati strogo određeno vrijeme kad idu u krevet. I ja sam ga imala. Možda mi se nije uvijek spavalo. Možda sam nekad i negodovala. Ali sam drugo jutro uvijek bila naspavana i odmorna. A to želim i svojoj djeci. Moraju imati vrijeme kad se ide u krevet. Točka.

Druga stvar koju vjerujem - djeca moraju u svom krevetu imati svoj mir. Znači - dijete, igračka za spavanje, dekica. Bez mame, bez tate, bez tv-a i ostalog. Ako ćemo se gurati u jednom krevetu, to će biti vikendom ujutro, u maminom krevetu. Znam kako ima puno djece koja spavaju s roditeljima. Nama je to nezamislivo. Moja Mia čak i ne voli da joj se netko približi dok spava. Njoj tako odgovara, meni tako odgovara, našoj obitelji tako odgovara.

Čak i kad ozbiljno tvrde kako nisu umorni i kako im se ne spava - vrijeme za spavanje je vrijeme za spavanje. Opraštamo se ponekad i 15-ak minuta... pa pusa jedna, dvije, tri... deset... Pa poravi rep... Pa moram na wc... Žedna sam... Pokrij nogice... Ali to je to. Vrijeme je za krevet. Oboje zaspu u roku 5 minuta koliko god tvrdili kako im se ne spava.

U ove 4 godine bilo je možda 5 puta kad nisu išli spavati u vrijeme kad idu inače. I znate što? Sljedeći dan je pravi pakao. I nama i njima. Nervozni su, umorni, plačljivi, razdražljivi... nemogući.

Znači, što god tko mislio i rekao, kakav god tko raspored imao kod svoje kuće, koliko god netko mislio kako smo strogi, ovakvi ili onakvi - moja djeca trebaju san. Moja djeca trebaju neprekinuti san od minimalno 9-10 sati. I onda funkcioniraju kako treba. Možda je nekoj djeci dovoljno 6 sati. Nekoj je možda dovoljno 3 sata. Mojoj djeci nije dovoljno. Znate onu - djeca rastu dok spavaju? E, pa moja djeca će biti jako velika!

Vrijeme je za ručak!

Nikad, stvarno nikad se ne uzrujavam zbog hrane. Moja mama kaže da je to zato što imam sreće da mi djeca jedu sve. Ako dođe do dana ili ako zareda nekoliko dana kad ne jedu baš najbolje - ne uzrujavam se. Imam i ja takvih dana. Ako nešto ne žele jesti - ništa zato, ni ja ne volim baš sve. Ako ne žele probati salatu - nema veze. Na meni je da ponudim. Ako hoće - super. Ako neće - ne moraju. Jedu dovoljno povrća da se ne moram oko toga uzrujavati.

Ono oko čega ne odstupam i o čemu vodim brigu je 3 obroka na dan, uvijek u isto vrijeme. Doručak je između 8 i 9 ujutro, ručak u 13:00, večera u 19:00. iznimke su ako smo na putu, ali i onda se trudim nekako organizirati da to vrijeme bude barem približno. Imamo i međuobroke i deserte i sladolede u šetnji, grickalice...nisu gladni. Ali ova tri obroka su Alfa i Omega!

Isto tako - jede se u kuhinji. Barem tri glavna obroka. Naravno kako ne moraju svaki keks pojesti za stolom, ali doručak, ručak i večera nikad se ne poslužuju u dnevnom boravku. Tako je od kad su bili bebe. Tako je i sad. Jednostavno imaju naviku jesti u kuhinji, za stolom, svatko na svom mjestu.

Mislav je tu pokušavao malo promijeniti pravila - pa se dosta dizao i navlačio da ga se hrani u dnevnom boravku. Ali nisam popuštala. Nikad. Ustao si se od stola? Ručak je gotov. Nisi se najeo? Žao mi je, brzo će večera. Ili međuobrok.

Ponovila sam bezbroj puta a ponovit ću vjerovatno još toliko - nismo u restoranu a ja nisam konobarica.

Igračkama nije mjesto u kuhinji...još manje u kupaonici.

Ja sam mama koja dosta kuha. Pravim dosta kolača. Često sam u kuhinji. I mislim da tamo nema mjesta igračkama. Kuhinja i kupaonica najmanje su prostorije u stanu i stvarno nema smisla da se uz mene - koja se guram sama sa sobom, u kuhinji gura još i medo, auto, vlakić ili pile. Osim toga - nije baš higijenski a u slučaju kuhinje - igra u kuhinji može biti i prilično opasna. Pogotovo ako je upaljen štednjak, pećnica ili ako je nož negdje na dohvat ruke.

Trnci mi prođu niz kičmu kad vidim plišanu igračku na podu kupaonice. Imamo patkice, ribice, žabice - gumene igračke za kupanje, koje stoje na kadi. Ali plišane igračke ne dolaze u obzir u nikakvom obliku. Ovo pravilo kršili smo samo kad se Mia odvikavala od pelene. Imala je sa sobom "prijatelja" koji ju je tješio i navijao da uspije obaviti sve što treba. I to je to. Točka. Zna se za što služe kuhinja i kupaonica. Zna se za što služe igračke. Jedno s drugim u našem svijetu - nikako.

Eto, možda smo strogi. Vjerovatno jesmo. Ali jednako volimo svoju djecu kao roditelji koji ne žele ili ne uspijevaju postaviti ni jednu granicu i koji misle kako im pružaju ljubav na način da im puste sve.

To kod mene nije slučaj. I ako sam zbog toga stroga i grozna mama - neka sam. Ali pokušavam odgojiti dvoje ljudi i pripremiti ih za svijet koji je pun pravila, koji je okrutan i u kojem često stvari neće biti onakve kako su si oni zamislili.

Već čujem svoju poznanicu: "Život će im biti okrutan onda barem kod mene mogu što žele." Svaka čast. Svatko zna svoje. Vrijeme će pokazati tko je obavio bolji posao. Pri tome ne mislim da će moja djeca biti bolje odgojena. Jer možda i neće. U svakom slučaju - vrijeme će pokazati.

Do tad - nek' su živi i zdravi, kakve god roditelje imali!

Oznake: kućni red, obitelj, djeca

24.10.2014. u 20:51 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 17.10.2014.

Strah

Ona vrišti. Krv mi se ledi u žilama od tog vriska. Ona vrišti po noći. U bilo koje doba. Ona se boji. Kad uđem u sobu pokrivena je do ušiju dekom. Igračke su joj natrpane na onaj mali nepokriveni dio glave i trese se. Kad pitam je li se uplašila, viče da nije. Kad je pitam čega se toliko uplašila viče: “Ničega!!!” Užasava me to… Kao da ne smije reći… Ili misli kako bih se ja ljutila? Možda misli kako ja ne bih shvatila? Ja? Ja jako dobro znam kako je to. Drhtati. Preznojavati se. Slušati otkucaje svog srca. Bojati se. Strah je nešto što jako dobro razumijem.

Preživjela sam rat. Ultimativni strah. Strah koji možeš opipati. Strah kad shvatiš kako je svaka bajka na ovom svijetu, koja obećava sretan završetak – laž. Strah da ćeš ostati bez jedine stvari koju zaista uzimaš zdravo za gotovo – golog života.
Strah.

Sanjam bijeli prostoriju sa bijelim ormarićima. Bijela klupa i bijeli stol. Hodnik. Beskrajan hodnik sa stotinama vrata. Dolazi nešto crno. Ja znam što je, iako je još daleko i ne vidi se dobro. Budim se.
Glupi strah.

Ležim u mraku i slušam kako škripi laminat. Nema nikoga. Znam da nema. Ali on škripi. Škripi kao kad hodamo po njemu. Odrasla sam i razumna osoba. Znam kako nema ničega. I nikoga. Ipak, strah je tu.
Totalno neracionalan i bezvezan strah

Sjedim u čekaonici kod zubara. Zvuk iz ordinacije ne obećava ništa dobro. Čekaonica je puna ljudi s grčem na licu. Boli me. Boli tako jako da mi se na trenutke čini kako ću se dignuti I lupati glavom u zid. I unatoč toj boli, grozničavo pokušavam smisliti razlog da odem iz čekaonice I dogovorim neki drugi termin.
Strah, kojeg više, hvala Bogu – nema.

6:30 ujutro. Trud. Prvi trud prije drugog poroda. Znam što me čeka. I znam kako je vrijeme da krenem u bolnicu. Moram ići. Ovo je tek početak. Postajat će sve gore i gore. Znam. Sjećam se. Mislila sam kako sam sve zaboravila, ali upravo sad se prisjećam kako je bilo prvi put.
Užasan strah. Strah od boli koju nitko ne može spriječiti.

Izlazim iz stana. Na stepeništu je golub. Paralizirana sam. Vraćam se u stan. Pulsira mi u glavi. Budim muža, istovremeno znajući kako će ga on potjerati I kako će na hodniku biti užasnog lepršanja perja… Želim li baš to? Ne… idem liftom – s prvog kata u prizemlje. Trčim. Čujem muža kako nešto govori ali ne mogu odgovoriti. Usta mi trnu. Istrčavam iz zgrade kao katapultirana. Koljenma mi klecaju… Olakšanje…
Fobija. Koja svima izgleda smiješno ali meni je vrlo ozbiljna i stvarna.

Da li je moguće da dijete naslijedi sklonost strahovanju od svega i svačega? Jer za nju – ja sam neustrašiva mama, koja se lako hvata u koštac sa svim problemima – prljavi veš, poderane čarape, prljavo suđe, kuhanje ručka, razbijene noge i glave, temperature… Tjeram čudovišta iz sobe sa 100%-nom učinkovitošću, pripitomljavam svakog psa bolje od Cesara Milana, prelazim cestu između jurećih automobila kao Superman. Kako je moguće da se u sebi još uvijek borim sa tolikim strahovima? I, budući da sam ih svjesna cijeli život – mogu li napraviti bilo što…bilo što kako bih pomogla svom djetetu da se ne boji?

Vodimo relaksiran i ugodan razgovor. Navlačim je na priču o spavanju. Želim da mi priča o snu. Što si sanjala? Iste sekunde diže se s kreveta i razgovor je gotov. Ne želi pričati o tome. Na rubu suza je. Zagrlim je i privučem. Tako bih voljela to riješiti. Tako bih voljela izbrisati taj strah iz njene glave. Iz njenih očiju. Tako bih voljela da joj mogu pokazati koliko je to iracionalno i nestvarno. San.
Glupi strah.

Pokušala sam sve načine kojih sam se mogla sjetiti da nekako dobijemo ovu bitku. Razgovor, grljenje, smijeh, pjesma, priča, još razgovora… Strpljivo dizanje u sred noći i objašnjavanje, objašnjavanje, objašnjavanje… Čini mi se kako ništa ne dopire do nje. Samo je dovedem na rub suza, postane nervozna i, čini mi se, još više uplašena.

“Mama jesi se ti ikad bojala? Jel tebe ikad ičega bilo strah?”

Dok grlim njeno drhtavo tijelo u sred noći dolaze mi moji strahovi. Čine mi se tako bezvezni i jadni… Zašto se bojim? Postajem ljuta.
Za Boga miloga, nemoj biti kao mama. Nemoj biti kao ja. Budi jača. Budi čvršća. Budi hrabrija.

Gleda u mene i ja odjednom vidim sebe. Svi moji strahovi i nesigurnosti gledaju me iz njenih tamnih očiju.

Itekako te razumijem, zlato.

“Ja se ne mogu boriti sa tvojim strahovima. Ja ne znam tvoje strahove. Moraš se boriti sama. Moraš razmisliti i pokušati shvatiti kako je to samo san. Kako u sobi nema nikoga i kako je to samo sjena. Kako nitko ne kuca na prozor – to je samo kiša. Moraš si to govoriti i moraš si vjerovati dok to govoriš. I to moraš sama. Ti to možeš. Ti imaš moć da to napraviš.”

“Ne mogu…bojim se…”

“Možeš. I hoćeš. Nema druge. I znaš što? Jača si nego što misliš! Ja jednostavno znam kako ti to možeš.”

Osmijeh.

Oznake: strah, ker, fobija, san

17.10.2014. u 14:29 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>