Mama Mima

petak, 31.10.2014.

Vaši i naši



Jučer sam s vrata stana otpravila novinara Hrvatske televizije. Došao me pitati za mišljenje, došao je čuti moju priču... Zato što imam malu djecu, kaže. Djeca izazivaju simpatije kod ljudi.
Ne, ne želim dati nikakvu izjavu. Ja sam se nadavala izjava i izjava. Dosta mi je. A moja djeca neće ničiju simpatiju i suosjećanje izazivati.
Kaže on kako vidi da imam dosta toga za reći i da mogu pričati s njim. A ja kažem – Gospon novinar, moj život nije zaslužio da ga stavite u 30 sekundi svog priloga. Moj život zaslužuje više od toga.

Naime, u jednom jako teškom razdoblju života, kad mi sve što sam planirala propada, kad ne vidim kako ćemo se dalje snalaziti i hoćemo li uopće uspjeti, kad nisam sigurna što još radim u ovom gradu – dogodi se nešto van svake pameti.
Isključe nam grijanje.

Ne nama – mojoj obitelji. Nego nama – cijelom kvartu. Jer računi nisu plaćeni. Naši su računi plaćeni. I to veliki računi. Za stan od 56 kvadrata račun za grijanje išao je do vrtoglavih 1600 kuna. Ne, ne živim u New Yorku. Živim u Vukovaru. Selendri. Provinciji. Kako god ga želite nazvati. Ali, eto...tvrtka koja snabdijeva zgrade toplinskom energijom ima neka potraživanja, s druge strane ima neka dugovanja i tako – zdravom logikom – oni toplinsku energiju više neće isporučivati. Generalna krivnja. Jeste primjetili? „VI niste plaćali... NAMA se ne plaća... VI ste dužni... ONI nam prijete... MI vam ne damo – MI ćemo vas uništiti. Nećemo. Ali se smrzavajte, k'o vas šiša.“ (Da ne upotrijebim onu prostiju riječ!)

Tko je to VI? Tko je to MI? Tko? Zanimaju me konkretna imena. Jer imena postoje. Točno se zna tko plaća, tko ne plaća i tko koliko plaća. Dajte nam imena. Dajte da vidimo tko se to poigrava zdravljem moje djece! Hoću ime i prezime. Hoću odgovore. Hoću da se kazne oni koji su odgovorni, a ne MI. Jer MI je jako puno ljudi. Koji se smrzavaju. A prava zima još nije ni počela. Mašala.

Pratim tako simultano vijesti na tri tv programa i čekam hoće li se nešto riješiti, ima li novosti. I dok bjesomučno prebacujem, naletim na prilog o ljudima iz Gunje. Onima što su smješteni u kontejnere. „Jako je hladno“ kaže slatka, mala, crnokosa curica. „Spavamo u jaknama, pokriveni s dvije deke“
Srce mi puca. Bolje da šutim. Što bi tek oni trebali reći? Ostali su bez svega a sad se još i smrzavaju. A prava zima nije ni počela.
Dala sam i dajem sve što imam a nekako mi se čini kako nikad nije dovoljno. Možda je tako jer opet dajemo samo MI. A ONI ne daju ništa.

Bilo bi najbolje da se poklopim ušima i šutim, zar ne? E, pa ne! Dosta mi je negativnih primjera. Dosta mi je – važno da si zdrava - važno da radiš - važno da ste skupa – važno da imaš krov nad glavom - važno da je mir - sranja. Zašto nam se stalno nameće krivnja jer želimo bolje? Pa ne tražim palače i jahte...
Tražim samo život dostojan čovjeka.
Tražim da mi se ono što platim i za što krvavo odvajam svaki mjesec - isporuči.
Tražim da me prestanete opominjati kako sam negativna i pesimistična. Jer po prirodi nisam. Ova država me takvom čini.

Ne, ovo nije kritika Vladi. Nisam ni NJIHOVA ni NAŠA, ni VAŠA. Nisam ničija. Jednake osjećaje gajim i prema Milanoviću i prema Karamarku i prema Josipoviću, Kolindi, Šišljagiću, Lesaru, Leki, Matiću i ostalima – neka mi ne zamjere oni koje nisam spomenula. Svi ste vi meni isti. Svi ste vi meni VI. Tamo negdje daleko. A ovdje blizu smo MI. I gledamo kako nas muvate i kako mislite da ste jako pametni. A niste. Ali očito nismo ni MI. Od kad imam pravo glasanja i od kad ga koristim NIKAD nisu pobjedili oni za koje sam glasala. Toliko o tome.
Kaže premijer onako sarkastično, da „kad pukne parket, kriva je Vlada, kad se odlijepi tapeta, kriva je vlada”. Pa gle...meni je kriva. Nije mi kriva što je parket puknuo. Kriva mi je što nemam mogućnosti odvojiti ni 10 kuna za popravak. Jer nemam od kud odvojiti. A nisam ni neškolovana, ni glupa, ni lijena... Jedostavno - nemam. Koliko god kruh tanko rezala – nemam.

I ne, nemojte ni pokušavati optužiti me za patetiku jer to nije patetika, to je moja realnost. Iz dana u dan. Obično za patetiku optužuju oni koji imaju višestruko veća primanja od mene i oni čija egzistencija je stostruko osigurana.

I tako eto ja zadnjih dana razmišljam – kako se ugrijati, kako ostati zdrav, kako skrpati kraj s krajem, kako pronaći posao od kojeg ću moći živjeti...
Razmišljam o Božiću...
Razmišljam kako bi Mislava zvali u Engleskoj, ako jednog dana ipak odlučimo kako nam je dosta ovoga...

Razmišljam o svemu... A ništa pametno mi ne pada na pamet. Možda zato što razmišljam u hladnom.

Update: U trenutku dok vršim zadnje provjere i spremam se stisnuti "Objavi" - počelo je grijanje! Eto, jedan problem manje. Još 99... Ali - barem smo zdravi. I nadam se da ćemo ostati, s obzirom da ne spavamo više u hladnom stanu.

Oznake: grijanje, režije, politika

31.10.2014. u 16:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 10.02.2012.

Čokoladna Putovnica

Ah...evo, nečeg sam se sjetila pa reko, da zapišem dok nisam zaboravila. Htjela sam potkrijepiti i nekim slikama ali apsolutno ništa nisam našla na Internetu.

Uglavnom, sjećate se početkom 90-ih, onih raznih humanitarnih događanja svako malo?

E pa, jedno od tih je bila prodaja čokoladnih Putovnica i bombonijera u obliku Hrvatske na Trgu bana Jelačića. Sjeća se netko??

Pa se to događalo nekim danom u tjednu i trajalo je dosta dugo...možda 4, 5 tjedana za redom. Koliko se sjećam to je bilo organizirano preko one Malavizije, pa su dovodili razne poznate ličnosti – pjevače, glumce, političare, koji su onda potpisivali te čokolade, a lova od prodaje je išla pitaj-Boga-gdje, kao i u svakom humanitarnom projektu.

Pult, štand ili šta već je to bilo je bio postavljen na sred Trga i bio je ogroman. Oni su bili unutra kao na šanku, a ljudi su okupirali štand izvana i čekali svoj red.

E, pa jedan od tih dana i ja sam odlučila otići po svoju čokoladu, napraviti dobro djelo (ah, naivno dijete!) i možda pokupiti i neki dobar autogram.

Na Trgu me dočekala nevjerovatna gužva. Ali nije bilo predaje. Nakon nekog vremena dospjela sam u prvi red do „šanka“. U nevjerici sam gledala „poznate ličnossti“ i nisam primjećivala nikoga čiji autogram bi me bacio na guzicu. Sjećam se da su bili Bucka, Darko i onaj treći. Bila je Sanja Doležal. Onaj ćelavi iz Novih Fosila (kasnije sam naravno znala da je to Zec, ali onda je bio samo neki ćelavac s repom!). Neki glumčići – nikad vid'la.

U nevjerici sam krenula u krug držeći se prvog reda ne bi li ugledala neku poznatu facu. Ništa.

I onda u jednom trenutku ugledam Severinu. A Seve je bila u onoj fazi – nemam pjesmu al' sam pjevačica. Imala je kožnjak do struka, popularnu „tajčicu“ od naprijed a iza još popularniju „banana punđu“. Usta obruljena tamno smeđom olovkom. Veliku guzicu u preuskim trapericama. Par kila viška.

To je to, pomislila sam. Za nju sam bar čula. Moram dobiti barem taj autogram, da ne ispadne da sam dolazila uzalud.

Probijem se još dva koraka, dođem u ravninu sa Sevkom, pružim ruku što sam više mogla. Pogledi nam se sretnu. Njena ruka krene prema mojoj. I taman kad sam htjla pustiti čokoladu da je ona preuzme, od nekud se pojavi neka druga ruka i uzme moju čokoladnu Putovnicu.

U nevjerici gledam Severinu, koja već potpisuje drugu čokoladu. Istovremeno pratim svoju Putovnicu u dlakavoj ruci nekog starca. K vragu!!! Tko je to?? Čiji ću to autogram pokupiti?? Starac mi se smiješi i vraća mi čokoladu.

Poluošamućena guram se van iz gužve prema tramvajskoj stanici. Ne usudim se uopće pogledati čije ime stoji na mojoj divnoj, humanitarnoj Putovnici. Dolazim na stanicu. Sa zebnjom otvaram poklopčić... I to je to. Urednim rukopisom ispisano stoji: Žarko Domjan. TKO?? Tko je usrani Žarko Domjan?? Nikad čula... Jebeni starac koji je potpisao moju čokoladu nije mogao imati ni normalno ime! Kakvo je to ime – Žarko?? Kome ću to pokazati! Tko je čuo za njega! Mislit će da sam izmislila... Ma tko se još zove Žarko Domjan???

Naravno... Sve znate. Saznala sam i ja. Više mi nije bilo bitno. Nikad nikome nisam ponosno pokazala taj autogram. Čokoladu sam pojela. Kutiju sam čuvala, čak nekoliko godina. Ne znam zašto. Možda sam očekivala da čovjek napravi nešto izvanredno, pa da se mogu pohvaliti sa urednim potpisom, naškrabanim samo za mene. A onda sam je bacila...

U međuvremenu... Seve je postala Nacionale pa i Internacionale. Eno je, čeka trudove ne bi li na svijet donijela svog prvog sina. Ima bolju frizuru, manju guzicu i puno je veća zvijezda nego onda. Ne znam gdje je Žarko Domjan.

I ne znam kad su političari postali tolike zvijezde da danas svako dijete zna tko je predsjednik Sabora a tko premijer. Jer ja to kao dijete nisam znala. I nije mi bilo bitno.

Oznake: čokolada, trg, humanitarno, politika

10.02.2012. u 22:36 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.