Mama Mima

četvrtak, 16.05.2013.

Prvo dijete (i ovo drugo što se rodilo u međuvremenu)

Rođenje

Ona: Prvo dijete smo planirali, očekivali, iščekivali…i mi i cijela obitelj. Kad se rodila Mia, imala sam osjećaj da je prvo dijete ikad rođeno. Dobivali smo telegrame, čestitke, ljudi su dolazili mjesecima. Dobivali smo poklone – odjeću, pića, bombonijere, novce, sve i svašta. Svi su je nosili, mazili, pazili, slikali se s njom, zahtijevali njezine slike. Na društvenim mrežama bila je pravi hit. Svaka fotka se iščekivala i hvalila do neba.
On: Kad se rodio Mislav…hm…čekaj… Gdje su svi nestali?

Foto-dokumentacija

Ona: Slikanje je započelo još u trudnoći. Pratili smo rast trbuha i dokumentirali pažljivo svaki centimetar proširenja (nisu to bili najsretniji dani za mamu!). Kad se rodila, slikali smo je na dnevnoj bazi. Svaki osmijeh, pokret, svaku majicu, haljinicu, svaku šetnju, izlazak, reakciju…
On: U drugoj trudnoći uslikana sam samo slučajno. Skoro sam zaboravila poslati onaj prvi MMS iz rađaone. Ali ipak sam se sjetila. Podsjetila me babica. A sad se slikamo tu i tamo. Da možemo dokazati da je tu i da zaista živi s nama.

Bolesti

Ona: Nikad nije bila bolesna. Sjećam se trodnevne groznice (Rozeole), koja nas je dovela na rub živčanog sloma. Temperatura do 38 punila mi je oči suzama. Noćima nismo spavali od muke. To je ujedno i najgore što smo prošli s njom. Prvi antibiotik popila je mjesec dana nakon trećeg rođendana.
On: Atopijski dermatitis od prvog dana. Nakon što sam isprobala 101 kremu, napokon sam pitala pedijatra za savjet. Upala uha sa oko godinu dana. Tri ture antibiotika. Ako mu je temperatura dozvolila da se smiri i spava – spavali smo i mi. Više se ne sjećam kako izgleda kad nije prehlađen.

Organizacija

Ona: Nismo imali vremena za ništa. Stalno smo se brinuli za dijete. Postojao je strogi raspored. Jede se ujutro, pa mali obrok oko 11, ručak oko 13:00, međuobrok oko 16:00 i večera u 20:00. Točno se znalo kad su dnevni odmori, a kad se navečer ide spavati. Puno toga smo propustili i na puno toga nismo išli zbog rasporeda, od kojeg tvrdoglavo nismo odstupali ni milimetra.
On: Pa recimo kako se svijet nije prestao okretati ako smo preskočili poneki međuobrok ili ako ga je dobio u autu/kolicima/na klupi u parku. Dnevni odmori uvelike ovise o starijoj seki. Ako se njoj ne spava – ne spava se ni njemu. Zato on spava kad god uhvati priliku – bilo gdje, bilo kako i koliko god mu treba. Uglavnom – spava.

Hranjenje

Ona: Jela je sve. Svaku novu namirnicu s oduševljenjem je prihvaćala. I moje oduševljenje je bilo ogromno. Kuhala sam i nakuhavala kašice – i voćne i povrtne…sve je jela i uživala. Bila sam jako ponosna. Grickalice smo sveli na minimum. Međuobrok je gotovo uvijek svježe voće.
On: Jede kad želi i koliko želi. A često ne želi. Od kako je shvatio namjenu zuba, ništa rjeđe od kruha ne pušta u usta. Dobro, pušta… ako je slatko i čokoladno. Što god dođe u ruke, ide u usta. Ako je jestivo – jede se. Ako nije – baci se. Piškota je dovoljno dobar međuobrok. Voće? Kakvo voće?

Noćni odmor

Ona: Podizali smo je iz krevetića na svaki ispušteni zvuk. Na smjenu. Na sreću, bila je spavalica, pa nije bilo prestrašno. Ipak, i sad me boli kičma kad se sjetim tih dana.
On: Dižem se na svaki zvuk. Ne dižem ga iz krevetića jer ne zahtijeva dizanje. Samo se trudim i molim Boga da zašuti i nastavi spavati kako ne bi probudio sestru.

Presvlačenje

Ona: Oooo…pa znali smo se presvući i po nekoliko puta na dan. Iz više razloga. Prvi je taj, što smo imali preslatkih malih haljinica, tunikica i svega krasnog i jednostavno sam htjela da sve obuče barem jednom (ponovno pročitati foto-dokumentaciju!). Drugi je razlog – curica, princeza, ljepotica… Trebam li što dodati?
On: Vlažne maramice, zaslinjeni prst, obične maramice, rub moje majice, nekad i malo vode… Sve dobro dođe, samo kako bismo izgurali dan bez presvlačenja. I bez presvlačenja, ne mogu doći sebi koliko se povećao promet prljavog veša s dolaskom drugog djeteta!

Razvoj

Ona: Strogo sam pratila tablice razvoja i na svako nepodudaranje plakala. Onda sam saznala da postoje i motorički malo sporija djeca. To me utješilo. Sve dok svi njezini vršnjaci nisu prohodali a ona još nije ni puzala. Danima sam sjedila na podu s njom i pokazivala joj kako se dignuti, kako se postaviti u položaj za puzanje, pomagala joj, ohrabrivala je… Naravno da je prohodala najnormalnije i s nikakvim većim zaostatkom, u odnosu na vršnjake. Ali meni se činilo kako će svi još malo u školu a ona još i ne hoda. A ona je samo čekala, da bude apsolutno sigurna kako nikad neće pasti. I nije nikad pala. U stvari, jednom je pala s kreveta. Zvala sam sve frendice, mamu, jedva sam se obuzdala da ne zovem pedijatra. Nije joj bilo ništa. Ali ja sam bila u suzama cijeli dan.
On: Na podu je skoro od prvog dana. Dok nije bio na podu, bio je u ležaljci. Kad je treći put iskočio iz ležaljke, odlučili smo se za pod. Propuzao je kao munja. Nije imao izbora. Jer, ako je htio uhvatiti bilo koju igračku, dok mu sestra sve ne odvuče u drugu sobu, morao se brzo kretati. Zapravo, ne znam kad je propuzao. Samo se jedan dan stvorio u kuhinji. Vjerovatno će tako i prohodati. Munjevito. Do sad je s kreveta pao preko nekoliko puta. Čak i malo više od toga. Ne brojim više.

Sigurnost

Ona: Sve što smo mogli osigurati – osigurali smo. Za ono što nismo mogli osigurati, izgovorila sam toliko puta „Ne“, da je vjerovatno u jednom djelu života mislila kako se zove Ne.
On: Za jednogodišnje dijete najveća opasnost je trogodišnja sestra. Kuća je sigurna oaza, prema izazovima kojima ga ona izlaže.

Bliskost

Ona: Naše prvo dijete, naša princeza… Stalno smo je držali, mazili, pazili. Često je spavala na nekome od nas.
On: Naše drugo dijete, naš mali dečko… Velika je maza i često ga držimo i mazimo i pazimo i….čekaj malo…što? Izgleda da su neke stvari ne mijenjaju!

Prednosti

Ona: Imala je svu našu pažnju. Što je dobra prednost, jer nismo imali pojma što radimo.
On: Ima prednost što imamo iskustva. To je dobro, zato što stalno moramo objašnjavati njegovoj sestri što sve ne smije raditi braci i zašto.

Utjecaj na život

Ona: Šok pri prvom shvaćanju da nema povratka. Prilično zastrašujuća spoznaja.
On: Puta dva.

Ljubav

Ona: U naš je život prvi put donijela najveću ljubav koja postoji na svijetu.
On: U naš je život donio najveću ljubav koja postoji na svijetu. Drugačije, ali opet kao da je prvi put.

Oznake: sin, ker, djeca

16.05.2013. u 14:04 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.