- Čekaj, ovo je sedma godišnjica? To znači da smo već prošli sedmu godinu ili smo tek ušli U sedmu godinu?
- Tek smo ušli u sedmu…
- Uh… Znači – ova će biti krizna. A ja mislio da je prošla bila krizna…
* * *
Rekli bi – ako je do sad samo svrbilo, sad će postati pravi osip.
Mogu biti romantična i reći kako sam se prije sedam godina udala za najboljeg prijatelja. Ali to bi bila preslaba riječ za našu vezu i brak. Prije sedam godina (nešto malo više), naš vjenčani kum kumovao je susretu mene i mog budućeg muža. Kroz mjesec dana već smo živjeli skupa. Za četiri mjeseca bili smo zaručeni. Za još četiri bili smo u braku. Zato što je sve bilo kristalno jasno. To je bilo to.
Imam mamu, s kojom sam prošla teoriju i koja se trudila prenijeti mi sva ona mala pravila i zrnca mudrosti, koja je njoj prenijela njena mama. Sve sam to u praksi odradila sa svojim mužem. I evo nas. Sedam godina. A nitko još nema kriminalni dosje.
Kako nam ide? Sjajno! Zašto? Neke stvari smo na vrijeme shvatili…i preduhitrili.
Oznake: brak, godišnjica, ljubav, obitelj
Ako ste potpisali peticiju građanske inicijative, onda ste si osigurali kartu za raj. Jer prvo što će vas Bog pitati, bit će upravo to – jeste li se svim silama protivili nečemu drugačijem i nečemu što ne razumijete i jeste li zbog tog nerazumijevanja – osuđivali? To prvo. A tek će vas onda pitati jeste li koga ubili, unesrećili, uništili. Nije bitno ako od nečijeg života pravite pakao. Sigurno ćete u raj.
Da se razumijemo – poštujem svačije demokratsko pravo da se izrazi i da iskaže svoje nezadovoljstvo u vezi bilo čega. Podržavam i svačije pravo da organizira potpisivanje peticije. Posebno podržavam da se oni, koji cijeli dan stoje na štandovima i trpe uvrede raznih likova jer skupljaju potpise po nečijem naputku, adekvatno plate za to što rade. Podržavam. To je moje pravo.
Ali, brate mili, stvarno ne podržavam stvaranje ovolikog cirkusa oko toga. Prikupljaju se potpisi – u redu. Ako ih se skupi dovoljno, imat ćemo referendum – u redu. Nije baš jeftino. Ali nije jeftin ni Vladin vozni park. Bogami, ni njihovi novi pametni telefoni nisu „bagatela“. Pa opet smo preživjeli. Preživjet ćemo i još jedan referendum. Moja je procjena kako će izlaznost biti 15%. Jer je ljudima dosta biračkih popisa, biračkih mjesta i nedjelja, kada odlaze staviti kružić za nešto, do čega im nije stalo.
Isto tako, podržavam svačije pravo da ljubi i bude ljubljen. Od bilo koga i na bilo koji način. Jer to zaista nije moj problem. Moj je problem ako mene osobno napadne na ulici i počne me ljubiti. Sve dok to nitko ne radi (osim mog muža i poneke frendice), nije me briga. A što su se svi uzjebali, stvarno mi nije jasno. Ljudi moji, pa zar nitko u ovoj državi nema problema? Zar svi živimo u blagostanju i idili i to je jedini problem koji još moramo riješiti? Pa super onda! Riješimo i to.
Bojite se i strepite – kamo će nas to odvesti? Sad će im dopustiti i usvajanje djece? Bez straha. Živimo u Hrvatskoj. U Hrvatskoj nitko ne može usvojiti dijete. U Hrvatskoj dijete može usvojiti samo saborska zastupnica. Nitko drugi.
Provukla se kroz medije priča o djevojčici iz Osijeka, koja nema nikoga, u bolnici je, i moraju je otpustiti jer se oporavila. A ona nema kuda. Javili su se neki ljudi iz Rijeke da će je usvojiti. Glatko su odbijeni. Zato što im fali jedna soba i primaju plaću u Eurima. Nema veze što su im mjesečna primanja veća od 20 000 kuna i što si mogu priuštiti i tu još jednu sobu i još svašta. Bitno je što u ovom ključnom trenutku, nemaju tu jednu sobu koja je potrebna. Centar za socijalnu skrb odlučio je kako će četverogodišnjoj curici biti bolje u domu. Jer oni imaju soba koliko hoćeš.
Svi oni koji se pozivaju na vjeru i Boga – ma molim vas. Bog vam se osobno obratio i rekao vam kako morate gurati nos u tuđe živote, pritom zanemarujući sve svoje grijehe, jer ćete samo tako zaslužiti život vječni? Toliko smo licemjerno društvo, da mi ponekad bude fizički loše dok gledam sva ta preseravanja i prenemaganja.
Svi će dignuti glas protiv homoseksualaca a nitko neće dignuti glas protiv nasilnika, koji mlati ženu i djecu, samo zato što je on nedjeljom u prvom redu u crkvi i moli se Bogu. Homoseksualni parovi ne smiju odgajati djecu, ali u redu je kad mama i tata zatvore dijete u podrum i ne daju mu jesti i piti. Prvi će sigurno odgojiti glupog homoseksualca. A drugi? Što oni odgajaju? I s kojim pravom? I tko im je, za Boga miloga, dao to pravo?
Pitanje koje bih voljela postaviti svim mamama i tatama – kad bi se vaše dijete jednog dana deklariralo kao homoseksualac biste li ga prestali voljeti? Biste li ga se odrekli? Bili biste sretni dok gledate kako ga vrijeđaju zbog onoga što je? Ako je na ijedno pitanje odgovor „Da“, mislim kako zaista ne zaslužujete titulu roditelja. A možda bi i vašem djetetu, kao i curici iz Osijeka, bilo bolje u domu.
I samo ću još jednu stvar reći na kraju – ja sam vjernica. Prakticiram vjeru, molim se i živim onako kako Bog zapovijeda. I zamislite – uz to koristim glavu i ne dozvoljavam da pastiri od mene naprave ovcu. U jednom trenutku svog života, susrela sam se s jednim velikim čovjekom. Najvećim čovjekom. Šokirana susretom, vjerujem kako bi svatko bio, uspjela sam samo izustiti pitanje, koje mi je prvo palo na pamet i u tom trenutku mi se učinilo užasno glupo. Ipak sam pitala. I dobila najbolji odgovor.
Pitanje je bilo: „Postoji li raj?“
Odgovor je bio kratak: „Postoji… Samo tvoj osobni.“
Dugo sam o tome razmišljala. I danas o tome razmišljam. Kako sudimo, tako će nam biti suđeno. Slobodnom voljom donosimo odluke i sami stvaramo ili uništavamo raj. Hoćete li stvarati svoj raj, tako što ćete nekome drugome omogućiti pakao, samo je na vama.
Ali zapitajte se ponekad – gdje će vam duša?
Oznake: homoseksualci, Referendum
Rođenje
Ona: Prvo dijete smo planirali, očekivali, iščekivali…i mi i cijela obitelj. Kad se rodila Mia, imala sam osjećaj da je prvo dijete ikad rođeno. Dobivali smo telegrame, čestitke, ljudi su dolazili mjesecima. Dobivali smo poklone – odjeću, pića, bombonijere, novce, sve i svašta. Svi su je nosili, mazili, pazili, slikali se s njom, zahtijevali njezine slike. Na društvenim mrežama bila je pravi hit. Svaka fotka se iščekivala i hvalila do neba.
On: Kad se rodio Mislav…hm…čekaj… Gdje su svi nestali?
Foto-dokumentacija
Ona: Slikanje je započelo još u trudnoći. Pratili smo rast trbuha i dokumentirali pažljivo svaki centimetar proširenja (nisu to bili najsretniji dani za mamu!). Kad se rodila, slikali smo je na dnevnoj bazi. Svaki osmijeh, pokret, svaku majicu, haljinicu, svaku šetnju, izlazak, reakciju…
On: U drugoj trudnoći uslikana sam samo slučajno. Skoro sam zaboravila poslati onaj prvi MMS iz rađaone. Ali ipak sam se sjetila. Podsjetila me babica. A sad se slikamo tu i tamo. Da možemo dokazati da je tu i da zaista živi s nama.
Bolesti
Ona: Nikad nije bila bolesna. Sjećam se trodnevne groznice (Rozeole), koja nas je dovela na rub živčanog sloma. Temperatura do 38 punila mi je oči suzama. Noćima nismo spavali od muke. To je ujedno i najgore što smo prošli s njom. Prvi antibiotik popila je mjesec dana nakon trećeg rođendana.
On: Atopijski dermatitis od prvog dana. Nakon što sam isprobala 101 kremu, napokon sam pitala pedijatra za savjet. Upala uha sa oko godinu dana. Tri ture antibiotika. Ako mu je temperatura dozvolila da se smiri i spava – spavali smo i mi. Više se ne sjećam kako izgleda kad nije prehlađen.
Organizacija
Ona: Nismo imali vremena za ništa. Stalno smo se brinuli za dijete. Postojao je strogi raspored. Jede se ujutro, pa mali obrok oko 11, ručak oko 13:00, međuobrok oko 16:00 i večera u 20:00. Točno se znalo kad su dnevni odmori, a kad se navečer ide spavati. Puno toga smo propustili i na puno toga nismo išli zbog rasporeda, od kojeg tvrdoglavo nismo odstupali ni milimetra.
On: Pa recimo kako se svijet nije prestao okretati ako smo preskočili poneki međuobrok ili ako ga je dobio u autu/kolicima/na klupi u parku. Dnevni odmori uvelike ovise o starijoj seki. Ako se njoj ne spava – ne spava se ni njemu. Zato on spava kad god uhvati priliku – bilo gdje, bilo kako i koliko god mu treba. Uglavnom – spava.
Hranjenje
Ona: Jela je sve. Svaku novu namirnicu s oduševljenjem je prihvaćala. I moje oduševljenje je bilo ogromno. Kuhala sam i nakuhavala kašice – i voćne i povrtne…sve je jela i uživala. Bila sam jako ponosna. Grickalice smo sveli na minimum. Međuobrok je gotovo uvijek svježe voće.
On: Jede kad želi i koliko želi. A često ne želi. Od kako je shvatio namjenu zuba, ništa rjeđe od kruha ne pušta u usta. Dobro, pušta… ako je slatko i čokoladno. Što god dođe u ruke, ide u usta. Ako je jestivo – jede se. Ako nije – baci se. Piškota je dovoljno dobar međuobrok. Voće? Kakvo voće?
Noćni odmor
Ona: Podizali smo je iz krevetića na svaki ispušteni zvuk. Na smjenu. Na sreću, bila je spavalica, pa nije bilo prestrašno. Ipak, i sad me boli kičma kad se sjetim tih dana.
On: Dižem se na svaki zvuk. Ne dižem ga iz krevetića jer ne zahtijeva dizanje. Samo se trudim i molim Boga da zašuti i nastavi spavati kako ne bi probudio sestru.
Presvlačenje
Ona: Oooo…pa znali smo se presvući i po nekoliko puta na dan. Iz više razloga. Prvi je taj, što smo imali preslatkih malih haljinica, tunikica i svega krasnog i jednostavno sam htjela da sve obuče barem jednom (ponovno pročitati foto-dokumentaciju!). Drugi je razlog – curica, princeza, ljepotica… Trebam li što dodati?
On: Vlažne maramice, zaslinjeni prst, obične maramice, rub moje majice, nekad i malo vode… Sve dobro dođe, samo kako bismo izgurali dan bez presvlačenja. I bez presvlačenja, ne mogu doći sebi koliko se povećao promet prljavog veša s dolaskom drugog djeteta!
Razvoj
Ona: Strogo sam pratila tablice razvoja i na svako nepodudaranje plakala. Onda sam saznala da postoje i motorički malo sporija djeca. To me utješilo. Sve dok svi njezini vršnjaci nisu prohodali a ona još nije ni puzala. Danima sam sjedila na podu s njom i pokazivala joj kako se dignuti, kako se postaviti u položaj za puzanje, pomagala joj, ohrabrivala je… Naravno da je prohodala najnormalnije i s nikakvim većim zaostatkom, u odnosu na vršnjake. Ali meni se činilo kako će svi još malo u školu a ona još i ne hoda. A ona je samo čekala, da bude apsolutno sigurna kako nikad neće pasti. I nije nikad pala. U stvari, jednom je pala s kreveta. Zvala sam sve frendice, mamu, jedva sam se obuzdala da ne zovem pedijatra. Nije joj bilo ništa. Ali ja sam bila u suzama cijeli dan.
On: Na podu je skoro od prvog dana. Dok nije bio na podu, bio je u ležaljci. Kad je treći put iskočio iz ležaljke, odlučili smo se za pod. Propuzao je kao munja. Nije imao izbora. Jer, ako je htio uhvatiti bilo koju igračku, dok mu sestra sve ne odvuče u drugu sobu, morao se brzo kretati. Zapravo, ne znam kad je propuzao. Samo se jedan dan stvorio u kuhinji. Vjerovatno će tako i prohodati. Munjevito. Do sad je s kreveta pao preko nekoliko puta. Čak i malo više od toga. Ne brojim više.
Sigurnost
Ona: Sve što smo mogli osigurati – osigurali smo. Za ono što nismo mogli osigurati, izgovorila sam toliko puta „Ne“, da je vjerovatno u jednom djelu života mislila kako se zove Ne.
On: Za jednogodišnje dijete najveća opasnost je trogodišnja sestra. Kuća je sigurna oaza, prema izazovima kojima ga ona izlaže.
Bliskost
Ona: Naše prvo dijete, naša princeza… Stalno smo je držali, mazili, pazili. Često je spavala na nekome od nas.
On: Naše drugo dijete, naš mali dečko… Velika je maza i često ga držimo i mazimo i pazimo i….čekaj malo…što? Izgleda da su neke stvari ne mijenjaju!
Prednosti
Ona: Imala je svu našu pažnju. Što je dobra prednost, jer nismo imali pojma što radimo.
On: Ima prednost što imamo iskustva. To je dobro, zato što stalno moramo objašnjavati njegovoj sestri što sve ne smije raditi braci i zašto.
Utjecaj na život
Ona: Šok pri prvom shvaćanju da nema povratka. Prilično zastrašujuća spoznaja.
On: Puta dva.
Ljubav
Ona: U naš je život prvi put donijela najveću ljubav koja postoji na svijetu.
On: U naš je život donio najveću ljubav koja postoji na svijetu. Drugačije, ali opet kao da je prvi put.
Posljednjih par dana nekoliko je mojih prijateljica i poznanica rodilo, pa se ova tema nametnula sama po sebi. Ovom prilikom im još jednom čestitam. Dobrodošle u svijet majki, djece i sela koje odgaja vašu i našu djecu! Neke stvari vam nitko neće reći. Sve je zamotano u celofan i ima mašnicu. A ubrzo ćete shvatiti da poklon nije baš tako divan kako ste zamišljale u rađaoni, dok ste gledale svoje slatko djetešce i uživale u nirvani nakon poroda.
Sretan ti rođendan, ruino stara... Stajao ti nama još stoljećima i nikad te više nitko ne rušio (dabogda im zadnje bilo...)!
Lijepo su te se i danas svi sjetili. A kad prođe današnji dan, samo mi najvjerniji ostat ćemo udisati smrad Vuke na vrući ljetni dan...
Samo ćemo mi najuporniji zapinjati na rupe po tvojim cestama...
Samo ćemo mi najzaljubljeniji gledati ruševine, i diviti se kako lijepo cvijeće cvate po njima...
Samo najvjerniji su s tobom cijele godine. Znaš zašto? Zato što te volimo, sve tako smrdljivog, razrušenog i groznog. Ti si naš. I mi smo tvoji. Živio, starkeljo!
Jel’ roštiljaš? Uživaš? Lijepo se provedi! Ne brini, ovo je samo još jedan patetični tekst, koji izlazi iz srca tvoje sunarodnjakinje…ništa bitno.
Mi ne slavimo praznik rada. Znaš zašto? Zato što je danas samo još jedan neradni dan. Nama je praznik rada svaki dan kad nam ujutro zvoni budilica i kad odlazimo na posao. Jer smo sretni što radimo. I kako god nam bilo, kakav god posao radili – sretni smo što ga imamo. Objasnit ću ti, jer nisi upućen.
U jednom dijelu našeg života bilo nam je jako teško. Suprug je dobio otkaz u jednoj privatnoj firmi a ja sam bila na porodiljnom. Živjeli smo od 1600 kuna porodiljne naknade (lijepi pozdrav drugarici Milanki!). Suprug, dvoje djece i ja. Sjećam se računa za vodu od 500 kuna, koji nam je tjerao suze na oči. I računa za grijanje od 1500 kuna, od kojeg smo ostajali bez riječi. Jer nismo se baš TOLIKO grijali. Ali, poskupilo je sve pa tako i grijanje. Nema veze što smo se dogrijavali grijalicom jer su se djeca smrzavala. Sat je pokazao kako smo potrošili baš toliko. A voda? Pa, ne znam. Kažu da je sve u redu i da nema nikakve greške. Bit će kako ne znajući, navodnjavamo ovaj obližnji stadion.
Kako smo preživjeli? Ne znam. Čudo. Tko kaže da čuda ne postoje nije normalan.
Čudo i roditelji. Roditelji, koji su nakon odrađenog životnog vijeka i zaslužene mirovine, došli do toga da moraju uzdržavati svoju mladu, zdravu i radno sposobnu djecu. Jebena generacija. I mi i oni.
Eto, zato ne slavimo praznik rada.
Znaš tko ga još ne slavi? Znaš. Znam da znaš. Ne slavi ga 355 598 ljudi, skupa sa svojim obiteljima. Znači cca 1 066 794, ako pretpostavimo da svatko ima nekakvog partnera i barem još jednu osobu koju uzdržava. Ne slave ni umirovljenici. Zato što ne rade, naravno. Oni su svoje proslavili. Prosječna mirovina u RH je na današnji dan 2 201,91 kunu. Naravno, jasno ti je kako mnogi od njih imaju i puno veće mirovine, onakve kakva i tebe očekuje. A velika većina ima i puno manje. Imaju ljudi po 700-800 kuna mirovine. I zato su danas u Maksimiru i čekaju svoj red za grah. Iako praznik rada nije njihov praznik, oni ga jednostavno moraju slaviti.
Neki ga slave i radno. Pa tako ti, evo, prenosim tople pozdrave od Božidara, koji danas odrađuje svoju popodnevnu smjenu u Konzumu, i od Meri, koja odrađuje svoju popodnevnu smjenu u City Centru One. Zašto oni rade? Pih…pa uvijek nekome zatreba spužvica za suđe, Fanta od pola litre, Bananko ili čak i gaće. No, dobro. Oni rade. Ovo je znači njihov praznik. Iako ga neće proslaviti. Proslavi ga ti i za njih. Pojedi neku šniclu za njih. Samo pazi da ti se ne zaleti, da se ne ugušiš. Šteta bi bilo.
Naravno, rade i sve one službe za ne-daj-Bože. Vatrogasci, doktori i ostali sretnici. Oni će valjda dobiti plaćeno. Nadam se. Jer Božidar i Meri nisu te sreće. Za njih je ovo samo još jedna srijeda.
Eto, suprug i ja smo sretnici koji su zaposleni ali danas ne rade. Radimo zato što si nam ti to omogućio. A ne…oprosti…zabunila sam se. Sami smo iskopali poslove rukama i nogama. I ne radimo u struci. Jer u našim strukama rade tvoji prijatelji i rodbina. Ali nema veze. Bitno da se radi. Malo me zbunilo to što tu i tamo čujem kako je zahvaljujući Vladi pala nezaposlenost za 0,008 %, pa odmah pomislim kako lijepo od vas. A onda se sjetim kako to vjerovatno, kao i u slučaju supruga i mene, nema veze sa vama. Ima veze sa očajnim ljudima koji dolaze na razgovor za posao, noseći djecu na rukama i plačući, moljakajući kako neće imati što jesti ako ne dobiju posao. Tako se danas traži posao. Samo najuporniji i najmaštovitiji uspijevaju.
Ima pravo naš predsjednik. Samo kukamo. Treba zasukati rukave. Ima posla. Samo što nitko ne želi raditi.
Eto…meni malo teško slaviti uz sve gore nabrojano. Jebena empatija. Tako ti je to kad znaš kako je to ne raditi i nemati što za jesti. Nemati djetetu ni za bombone. Skupljati kune iz kasice za pelene. Jebiga. Onda počneš oboljevati od empatije i ne možeš se opustiti čak ni na neradni dan.
Joj, udavi ja tebe na tvoj slobodni dan.
Ništa…uživaj sa obitelji. Nemoj danas misliti na probleme. Danas samo uživaj. Sutra ujutro ćeš opet staviti svoj plašt super-junaka i uvjeravati nas kako nam je super a da to i ne znamo. Danas samo uživaj. Lijepo te pozdravljam. Nadam se da te neće negdje oprati kiša ili, ne daj Bože, udariti grom. Šteta bi bilo da te izgubimo sad kad nam je krenulo! Lijepi pozdrav!
< | svibanj, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Analiza života...