Mama Mima

petak, 24.05.2013.

Gdje će vam duša?

Ako ste potpisali peticiju građanske inicijative, onda ste si osigurali kartu za raj. Jer prvo što će vas Bog pitati, bit će upravo to – jeste li se svim silama protivili nečemu drugačijem i nečemu što ne razumijete i jeste li zbog tog nerazumijevanja – osuđivali? To prvo. A tek će vas onda pitati jeste li koga ubili, unesrećili, uništili. Nije bitno ako od nečijeg života pravite pakao. Sigurno ćete u raj.

Da se razumijemo – poštujem svačije demokratsko pravo da se izrazi i da iskaže svoje nezadovoljstvo u vezi bilo čega. Podržavam i svačije pravo da organizira potpisivanje peticije. Posebno podržavam da se oni, koji cijeli dan stoje na štandovima i trpe uvrede raznih likova jer skupljaju potpise po nečijem naputku, adekvatno plate za to što rade. Podržavam. To je moje pravo.

Ali, brate mili, stvarno ne podržavam stvaranje ovolikog cirkusa oko toga. Prikupljaju se potpisi – u redu. Ako ih se skupi dovoljno, imat ćemo referendum – u redu. Nije baš jeftino. Ali nije jeftin ni Vladin vozni park. Bogami, ni njihovi novi pametni telefoni nisu „bagatela“. Pa opet smo preživjeli. Preživjet ćemo i još jedan referendum. Moja je procjena kako će izlaznost biti 15%. Jer je ljudima dosta biračkih popisa, biračkih mjesta i nedjelja, kada odlaze staviti kružić za nešto, do čega im nije stalo.

Isto tako, podržavam svačije pravo da ljubi i bude ljubljen. Od bilo koga i na bilo koji način. Jer to zaista nije moj problem. Moj je problem ako mene osobno napadne na ulici i počne me ljubiti. Sve dok to nitko ne radi (osim mog muža i poneke frendice), nije me briga. A što su se svi uzjebali, stvarno mi nije jasno. Ljudi moji, pa zar nitko u ovoj državi nema problema? Zar svi živimo u blagostanju i idili i to je jedini problem koji još moramo riješiti? Pa super onda! Riješimo i to.

Bojite se i strepite – kamo će nas to odvesti? Sad će im dopustiti i usvajanje djece? Bez straha. Živimo u Hrvatskoj. U Hrvatskoj nitko ne može usvojiti dijete. U Hrvatskoj dijete može usvojiti samo saborska zastupnica. Nitko drugi.

Provukla se kroz medije priča o djevojčici iz Osijeka, koja nema nikoga, u bolnici je, i moraju je otpustiti jer se oporavila. A ona nema kuda. Javili su se neki ljudi iz Rijeke da će je usvojiti. Glatko su odbijeni. Zato što im fali jedna soba i primaju plaću u Eurima. Nema veze što su im mjesečna primanja veća od 20 000 kuna i što si mogu priuštiti i tu još jednu sobu i još svašta. Bitno je što u ovom ključnom trenutku, nemaju tu jednu sobu koja je potrebna. Centar za socijalnu skrb odlučio je kako će četverogodišnjoj curici biti bolje u domu. Jer oni imaju soba koliko hoćeš.

Svi oni koji se pozivaju na vjeru i Boga – ma molim vas. Bog vam se osobno obratio i rekao vam kako morate gurati nos u tuđe živote, pritom zanemarujući sve svoje grijehe, jer ćete samo tako zaslužiti život vječni? Toliko smo licemjerno društvo, da mi ponekad bude fizički loše dok gledam sva ta preseravanja i prenemaganja.

Svi će dignuti glas protiv homoseksualaca a nitko neće dignuti glas protiv nasilnika, koji mlati ženu i djecu, samo zato što je on nedjeljom u prvom redu u crkvi i moli se Bogu. Homoseksualni parovi ne smiju odgajati djecu, ali u redu je kad mama i tata zatvore dijete u podrum i ne daju mu jesti i piti. Prvi će sigurno odgojiti glupog homoseksualca. A drugi? Što oni odgajaju? I s kojim pravom? I tko im je, za Boga miloga, dao to pravo?

Pitanje koje bih voljela postaviti svim mamama i tatama – kad bi se vaše dijete jednog dana deklariralo kao homoseksualac biste li ga prestali voljeti? Biste li ga se odrekli? Bili biste sretni dok gledate kako ga vrijeđaju zbog onoga što je? Ako je na ijedno pitanje odgovor „Da“, mislim kako zaista ne zaslužujete titulu roditelja. A možda bi i vašem djetetu, kao i curici iz Osijeka, bilo bolje u domu.

I samo ću još jednu stvar reći na kraju – ja sam vjernica. Prakticiram vjeru, molim se i živim onako kako Bog zapovijeda. I zamislite – uz to koristim glavu i ne dozvoljavam da pastiri od mene naprave ovcu. U jednom trenutku svog života, susrela sam se s jednim velikim čovjekom. Najvećim čovjekom. Šokirana susretom, vjerujem kako bi svatko bio, uspjela sam samo izustiti pitanje, koje mi je prvo palo na pamet i u tom trenutku mi se učinilo užasno glupo. Ipak sam pitala. I dobila najbolji odgovor.

Pitanje je bilo: „Postoji li raj?“
Odgovor je bio kratak: „Postoji… Samo tvoj osobni.“
Dugo sam o tome razmišljala. I danas o tome razmišljam. Kako sudimo, tako će nam biti suđeno. Slobodnom voljom donosimo odluke i sami stvaramo ili uništavamo raj. Hoćete li stvarati svoj raj, tako što ćete nekome drugome omogućiti pakao, samo je na vama.

Ali zapitajte se ponekad – gdje će vam duša?


Oznake: homoseksualci, Referendum

24.05.2013. u 20:18 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.