Dakle...ima tome nekih mjesec dana od kako je moje dijete počelo odbijati kupanje.
Voljeli smo se tu i tamo, kad naiđe u razgovoru, pohvaliti djetetom koje u vodu ide kao riba. Koje obožava svaku mlaku, svaku baru, potok, rijeku, bazen, vodu u kanti, u kadi...ma čak i u čaši.
Dogodilo se da je odjednom – ničim izazvana počela histerično vrištati na spomen vode. Znači – nije bilo nikakve pretople ili prehladne vode, nikakvih šokova, strahova, ničega... Mislim... pričam vam o djetetu koje si je znalo vodu iz čaše naliti na lice – u nos, usta, oči, gušiti se i za par minuta grcati od smijeha na to. Pričamo o djetetu koje je sa 15 mjeseci palo na leđa u bazen i ostalo ležati otvorenih usta i očiju a da nije ni suzu pustilo kad smo je izvadili van.
Jedan dan se normalno okupala – sljedeći je dobila slom živaca na spomen vode. Bili smo užasnuti!
Prvo smo je štedjeli par dana...kao – nije vruće, možda zaboravi na strah pa ćemo se onda kupati. Nije zaboravljala.
Par večeri za redom sam ja kupala gumenu patku. Da...sa pjenom i svom dodatnom opremom. I brisala je i umatala u ručnik. Mia je gledala ali nije popuštala.
Nakon prvih 15 dana čvrsto sam odlučila da mjestimično namakanje do koljena nije dovoljno i da joj stvarno moram napokon oprati kosu. Mislim da bih lakše okupala jaguara.
Obloženo dno kade, pjena, tri male patkice, jedna malo veća, jedna velika sa zvoncem, dvije čaše, mama koja pjeva Medu Brundu i Maslačak i Bubamarca...ma k vragu, čak i Teške boje od Majki... Tata koji svake tri sekunde ulazi u kupaonicu s novom idejom, koja nailazi na neplodno tlo i on bježi van jer ja šizim i ne mogu slušati još i njegove pjesmice i gledati kako pleše sa šestom jebenom patkicom! Mia vrišti.
Već vidim susjede na telefonu i socijalnu službu na vratima kako me optužuju da pokušavam utopiti dijete. Dijete koje višti. Ispirem joj kosu, a ona nabraja stvari koje dijete od godinu i pol još ne bi trebalo znati izgovoriti. Pa se tako kroz zvuk tuša probija molećivo: „Nete se pupati, nete pati koticu, gotovo je, gotovo, Mia doba, duzi me, duzi me, ode oda, nete pupati, Mia epa, Mia doba...“ (slobodan prijevod: neće se kupati, neće prati kosicu, gotovo je, gotovo, Mia dobra, drži me, drži, ode voda, neće kupati, Mia lijepa, Mia dobra)
I na kraju, dok tata ulazi u kupaonicu da je izvadi iz kade pruža mu ruke i urla: „Pa-pa du-du!“ nadajući se da će je staviti u auto i odvesti daleko od kade i vode. I gotovo...
Prestajte plač, Mia opet postaje slatko nasmijano dijete. Do idućeg kupanja. Kad se sve ponavlja.
I tako mi kupamo dijete svaki drugi-treći dan. Tata je kupa, a kad treba prati kosu uskače karaoke-mama i show ide dalje! U dane kada se ne kupa provodi večer moljakajući nas da je ne kupamo. I to tako da nas pokušava impresionirati sa svime što zna. Tako mi slušamo kako kaže zmaj, kako Mia broji do deset, kako tata grije mlijeko, kako medo spava, kako se ne smije bez šlapica sići s kreveta, i tako dalje i tako dalje.
Sve do danas. Danas je bio onaj dan kad se pere kosa. Ja odlazim pustiti vodu. Tata nosi Miu u sobu a ona započinje svakodnevne litanije. Ja lagano dobijam migrenu, grčeve i žgaravicu... Pripremam repertoar za kupanje... Plakanje, moljakanje, grljenje, odljepljivanje djeteta od majice, spuštanje u kadu, vrištanje... I tako dok joj pokušavam smočiti kosu iz nekog razloga izgovorim ključnu rečenicu: „Evo, zlato, gotovo je!“ iako još nismo ni na pola puta.
Dakle...majko mila...kao da sam joj izvadila baterije. Iste sekunde ona prestaje plakati i počinje se igrati sa patkicama. I ne samo to... Uzima čašu, nalijeva si vodu na lice, smije se... Ja zovem Teddyja. U šoku smo. „Mislio sam da si je utopila kad je prestala plakati“ kaže. Završimo kupanje kao nekad, u dobra stara vremena. Ja sam još uvijek u šoku. Jel mi može netko objasniti – što se to večeras dogodilo s mojim djetetom?
Post je objavljen 02.11.2011. u 22:31 sati.