Mama Mima

ponedjeljak, 19.08.2013.

Odmaramo!

Eto, baš sam se ulijenila za pisanje. Totalno. I baš dobro što sam na godišnjem pa ću se odmoriti (čitaj: napraviti sve ono što inače ne stignem!)

Zapustila sam pisanje i stvaranje, zapustila sam kreativnost i potpuno se predala domaćinstvu! Stan upravo vapi za čišćenjem kao i ja za odmorom. I zato ću ponoviti – baš dobro što sam na godišnjem.

Evo kako odmaram!

Dizanje nije u 6 nego u 7. Blagoslovljenih sat vremena više, ne znače mi baš ništa, ali dobro zvuči kad se napiše kao činjenica.
Oblačenje, presvlačenje, umivanje, namještanje svih kreveta. Mislav je posljednjih nekoliko dana postao prilično nemoguć kad mu se približim s pelenom pa je svako presvlačenje avantura. Glasna avantura. No, kad to obavimo mirni smo!

Doručak. Jedno dijete jede samo sredinu kruha, drugo voli kockice, jedno će jesti špekec, drugo Nutellu (Ajme, horor! Dajem djeci Nutellu za doručak! Adresu za slanje socijalne službe dajem na zahtjev!). Sva sreća i muž je na godišnjem, nismo brojčano nadjačani djecom i sve stižemo! Onda muž izvede Miu u grad, park, muzej (da, ima tri godine ali sama je izrazila želju kako bi vidjela što ima unutra). Ja ostajem s vrištećim Mislavom i pokušavam malo rasčistiti stan. Znate, na ovakve dane sjetim se mame. „Uvijek sve spremi odmah gdje mu je mjesto, pa ti se neće nakupljati i uvijek će ti biti red.“ I bilo je tako. Dok djeca nisu u naš dom donijela neko novo shvaćanje „reda“. Moram priznati kako osobno prilično hedonistički uživam ne raditi ništa kad dođem s posla. I prilično uspješno žmirečki preskačem sve prepreke, postavljene po sobi.

Uglavnom – zato je tu godišnji! Sad ćemo sve to srediti. Čistim kao manijak, kako bih što više posla obavila dok je pola obitelji vani. Potrpam veš u perilicu, uključim, stavljam ručak, peglam, završavam ručak, jedemo…

Sat – sat i pol odmora dok klinci spavaju.

Onda pakiranje – idemo na kupanje. Ponesi ručnike, igračke za plažu, hranu, grickalice, rezervne pelene, vodu, sok, opremu za kupanje (tj. za održavanje na vodi!). Maži djecu kremom za sunčanje, ubaci je u torbu. Krećemo. Toliko smo blizu, da stižemo na plažu prije nego što se uspijemo posvađati. Raširi ručnike, skini djecu, skini sebe. Djeca odmah u vodu. Pazi da se ne smoče prebrzo, pazi da mlađe ne pije vodu, pazi da se ne potope ili utope. Pazi da Mislav ne trpa pijesak u usta, ispiri mu usta jer je ipak uspio. Ajde – sad plivamo, sad skačemo, sad pravimo dvorac, sad se mažemo pijeskom. Muž i ja otplivamo na smjenu 20 metara od obale na minutu.

Izlazimo na ručnik, uz negodovanje djece. Hrana spašava stvar. Dajemo im na smjenu što god nađemo u torbi. U ovom trenutku već je sve puno pijeska. Više se i ne trudimo sprječavati Mislava da puže do susjednih ručnika. Svako malo neki predmet leti par metara od naših ručnika. Zato muž i ja sjedimo na smjenu. Ono koje stoji, pokupi to što je odletjelo i ode do vode malo isprati.
Svaki dan krajičkom oka hvatam sažaljive poglede parova, čija djeca sa prijateljima ljetuju puuuuno dalje, nego što su naša djeca od nas.

Osušili smo se, sve popili i pojeli, vrijeme je za povratak kući! Stavljam pelenu istom onom djetetu zbog kojeg sam se ujutro preznojavala. On na otvorenom prostoru vrišti deset puta glsanije nego kod kuće. Što je na plaži više ljudi, vrištanje će biti glasnije i duže će trajati. Prvih nekoliko puta bila sam šokirana. Sad samo stavim sunčane naočale i fućkam. Pravim se kako je sve u redu. Za to vrijeme, muž treći put vodi starije dijete isprati noge u vodu, zato što joj nikako nije jasno zbog čega ne smije mokrim nogama stati u pijesak, nego mora stajati na ručniku dok je ne obuče. Kad savladamo sve prepreke, muž uzima mlađe dijete na ruke, starije za ruku dok ja pakiram sve stvari u torbu. Pod pakiranjem mislim – trpam ih kako stignem kako bi se što prije maknuli sa vrištećim djetetom od osuđujućih pogleda. Krećemo kući.

Opet – zahvaljujući blizini – kod kuće smo za 5 minuta. Muž odlazi s Mislavom naprijed, dok se Mia i ja vučemo. Ona je, naime, strašno umorna, a i ne može pričati dok hoda. Pa svaki put kad otvori usta stane. Dolazimo u stan.
Muž već kupa Mislava. Treba isprati pijesak iz svakog pregiba i skrivenog mjesta na tijelu. Za to vrijeme ja raširim sve ono što je mokro na žicu. Tuširam Miu. Tuširam sebe. Ispirem naslage pijeska iz kade, koju uredno pjeskarimo svaki dan i čudim se kako ima još imalo sjaja.

Večera. Slično kao doručak, samo što su sad stvarno gladni! Mia bi u šetnju! Ma idemo i u šetnju! Pa na godišnjem smo! Uspješno odolijevamo izazovima u vidu tobogana, sladoleda, kokica, ljuljački. Ako uspijemo pregovore okončati samo sa sokom i trampolinom šetnja je bila uspješna. Ipak, na pola puta, a točno na najudaljenijoj točki od kuće, Mii se više ne hoda a Mislavu se više ne sjedi u kolicima.

Dolazimo kući umorni i posvađani. Klinci idu u krevet. Muž i ja sjedimo na balkonu i uživamo u godišnjem!

Ma baš dobro što smo na godišnjem i odmaramo se! Napunit ću baterije kao nikad!

P.S. Danas sam samo jednom pomislila kako bih najradije prekinula godišnji i vratila se na posao! Samo jednom! A jučer tri puta! Sve bolje mi ide ovo odmaranje!

Oznake: odmor, godišnji, obitelj, kupanje, plaža

19.08.2013. u 14:40 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 22.06.2013.

Ljetovanje

Nisam baš od onih koji stalno žale za prošlim vremenima. Ali kad bih se baš morala vratiti u prošlost, vratila bih se u vrijeme ranog djetinjstva. Ona jednostavna bezbrižna vremena. Vremena kad je dan bio za pamćenje ako bi mama napravila tortu s jagodama. Ili ako su me sestrična i brat vozili u „tačkama“. Ili ako me u šetnji gradom netko pitao želim li sladoled. Kada se svako jutro činilo kao nova avantura, jer nikad nisi znao koja će igra danas biti na redu. A najveći problem je bilo pitanje – kad završim s ovim crtežom, što bih sljedeće mogla nacrtati?

Sjećam se nekih ljeta iz druge polovice osamdesetih godina. Voljela sam ljeto. Najviše zato što nije bilo škole i svi su već od ranog jutra bili na ulici. Bilo je dovoljno navući neku majicu, kratke hlače, nataknuti japanke, nešto na brzinu baciti u usta i na ulicu, na igranje.

Je li bilo vruće? Naravno. Ali nismo primjećivali. Kad se bližilo podne, a sunce prigrijalo asfalt u ulici, iznosili smo na ulicu sve u što se može naliti voda. Zapravo, u to vrijeme pištolji na vodu su bili tako mali, da ih se nije isplatilo stalno puniti. Popularnije igračke bile su plastične posude i prazne bočice od deterdženta za suđe. Polijevali smo se i bili mokri do gole kože. Nitko se nije upitao hoćemo li izgorjeti na suncu ili se prehladiti od vjetra.
Krema za sunčanje? Da, postojale su kreme za sunčanje. Ali kupovale su se samo kad se išlo na more.

Moj tata je vozio Yugo 45. Za mene, u to vrijeme to je bio jedan od boljih auta u ulici. Nismo imali sjedalice. Nismo bili vezani. Nekako se podrazumijevalo kako moramo sjediti na mjestu i ne smijemo skakati po stražnjem sjedištu. Klima u autu bila je SF. Hladili smo se otvorenim prozorima. I nikad nikome nije puhalo.

Imali smo mali bazenčić na napuhavanje. Tata bi ga napunio hladnom vodom, koja se onda grijala na suncu, pa smo se kupali. Bili smo u vodi dok se ne „smežuramo“. Onda bismo izašli pojesti malo lubenice, pa opet u vodu.

Voljela sam biti dijete. Mislila sam kako imam puno problema a zapravo nisam imala nijedan. I sad mislim kako imam puno problema. Možda ću s vremenom shvatiti kako to isto zapravo nisu nikakvi problemi.

Pa evo, jedan od problema ove godine mi je i ljeto. Prvo nikako nije stizalo a sad kad je stiglo nemilosrdno grije. A mi nemamo klimu. Ni u stanu ni u autu. I to nam je veliki problem. Jer u autu imamo termometar, koji ponekad pokazuje temperaturu 58! Grozno! I dok je vani nemilosrdnih 35, u stanu je ugodnih 28. Bilo bi nam ugodnije s klimom, naravno.

Šanse za odlazak na more su minimalne. Pa kud onda s dvoje djece po toj vrućini? A i kad se nekud uputimo, ne možemo otvoriti prozor u autu jer uvijek nekome puše. I klinci u sjedalicama šute najviše pola sata. Onda počnu jadikovke: gladni, žedni, umorni, pa bi medu, pa bi smoki, pa sok… I tako… Nije lako imati obitelj u današnje vrijeme…

Ipak, mislim kako je jednako lijepo biti dijete kao i kad sam ja bila mala. Da, druga su vremena ali moja djeca to ne znaju. Njima su jedna, jedina vremena ova sad. Ništa lošije nisu doživjeli a ničemu boljem se ne nadaju, jer ne znaju kako može biti bolje. Baš kao što ni ja nisam znala, kad sam bila mala. I baš ih briga što nema klime. Njima nije vruće.
Znoje se. Pa što? Ljeto je. I mama i tata se znoje.
Kupaju se u bazenčiću i smežuraju se, baš kao što sam se ja znala smežurati kad sam bila mala. A onda izađu van i jedu lubenicu ili sladoled.
I u autu je vruće. Ali mora biti vruće. Jednostavno – ljeto je i tako mora biti.
Na more možda neće ići. Ali more, rijeka, bazen na napuhavanje ili mlaka na cesti – njima je svejedno. Važno je umočiti prstiće.

Vremena su se promijenila ali djeca su i dalje djeca. Ona dobra vremena kojih se mi sjećamo, njima su baš ova u kojima sad žive. I ta činjenica me čini sretnom. Čak i na +38!

Uostalom, ove godine se stvarno ne smijem žaliti. Jer unatoč tome što možda ne idemo na more, godišnji ćemo ipak provesti u jednoj od zemalja EU-a. Tako da…molim lijepo!

Oznake: ljeto, more, kupanje

22.06.2013. u 19:37 • 0 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 02.11.2011.

Kupanje

Dakle...ima tome nekih mjesec dana od kako je moje dijete počelo odbijati kupanje.

Voljeli smo se tu i tamo, kad naiđe u razgovoru, pohvaliti djetetom koje u vodu ide kao riba. Koje obožava svaku mlaku, svaku baru, potok, rijeku, bazen, vodu u kanti, u kadi...ma čak i u čaši.

Dogodilo se da je odjednom – ničim izazvana počela histerično vrištati na spomen vode. Znači – nije bilo nikakve pretople ili prehladne vode, nikakvih šokova, strahova, ničega... Mislim... pričam vam o djetetu koje si je znalo vodu iz čaše naliti na lice – u nos, usta, oči, gušiti se i za par minuta grcati od smijeha na to. Pričamo o djetetu koje je sa 15 mjeseci palo na leđa u bazen i ostalo ležati otvorenih usta i očiju a da nije ni suzu pustilo kad smo je izvadili van.

Jedan dan se normalno okupala – sljedeći je dobila slom živaca na spomen vode. Bili smo užasnuti!

Prvo smo je štedjeli par dana...kao – nije vruće, možda zaboravi na strah pa ćemo se onda kupati. Nije zaboravljala.

Par večeri za redom sam ja kupala gumenu patku. Da...sa pjenom i svom dodatnom opremom. I brisala je i umatala u ručnik. Mia je gledala ali nije popuštala.

Nakon prvih 15 dana čvrsto sam odlučila da mjestimično namakanje do koljena nije dovoljno i da joj stvarno moram napokon oprati kosu. Mislim da bih lakše okupala jaguara.

Obloženo dno kade, pjena, tri male patkice, jedna malo veća, jedna velika sa zvoncem, dvije čaše, mama koja pjeva Medu Brundu i Maslačak i Bubamarca...ma k vragu, čak i Teške boje od Majki... Tata koji svake tri sekunde ulazi u kupaonicu s novom idejom, koja nailazi na neplodno tlo i on bježi van jer ja šizim i ne mogu slušati još i njegove pjesmice i gledati kako pleše sa šestom jebenom patkicom! Mia vrišti.

Već vidim susjede na telefonu i socijalnu službu na vratima kako me optužuju da pokušavam utopiti dijete. Dijete koje višti. Ispirem joj kosu, a ona nabraja stvari koje dijete od godinu i pol još ne bi trebalo znati izgovoriti. Pa se tako kroz zvuk tuša probija molećivo: „Nete se pupati, nete pati koticu, gotovo je, gotovo, Mia doba, duzi me, duzi me, ode oda, nete pupati, Mia epa, Mia doba...“ (slobodan prijevod: neće se kupati, neće prati kosicu, gotovo je, gotovo, Mia dobra, drži me, drži, ode voda, neće kupati, Mia lijepa, Mia dobra)

I na kraju, dok tata ulazi u kupaonicu da je izvadi iz kade pruža mu ruke i urla: „Pa-pa du-du!“ nadajući se da će je staviti u auto i odvesti daleko od kade i vode. I gotovo...

Prestajte plač, Mia opet postaje slatko nasmijano dijete. Do idućeg kupanja. Kad se sve ponavlja.

I tako mi kupamo dijete svaki drugi-treći dan. Tata je kupa, a kad treba prati kosu uskače karaoke-mama i show ide dalje! U dane kada se ne kupa provodi večer moljakajući nas da je ne kupamo. I to tako da nas pokušava impresionirati sa svime što zna. Tako mi slušamo kako kaže zmaj, kako Mia broji do deset, kako tata grije mlijeko, kako medo spava, kako se ne smije bez šlapica sići s kreveta, i tako dalje i tako dalje.

Sve do danas. Danas je bio onaj dan kad se pere kosa. Ja odlazim pustiti vodu. Tata nosi Miu u sobu a ona započinje svakodnevne litanije. Ja lagano dobijam migrenu, grčeve i žgaravicu... Pripremam repertoar za kupanje... Plakanje, moljakanje, grljenje, odljepljivanje djeteta od majice, spuštanje u kadu, vrištanje... I tako dok joj pokušavam smočiti kosu iz nekog razloga izgovorim ključnu rečenicu: „Evo, zlato, gotovo je!“ iako još nismo ni na pola puta.

Dakle...majko mila...kao da sam joj izvadila baterije. Iste sekunde ona prestaje plakati i počinje se igrati sa patkicama. I ne samo to... Uzima čašu, nalijeva si vodu na lice, smije se... Ja zovem Teddyja. U šoku smo. „Mislio sam da si je utopila kad je prestala plakati“ kaže. Završimo kupanje kao nekad, u dobra stara vremena. Ja sam još uvijek u šoku. Jel mi može netko objasniti – što se to večeras dogodilo s mojim djetetom?