Mama Mima

ponedjeljak, 19.08.2013.

Odmaramo!

Eto, baš sam se ulijenila za pisanje. Totalno. I baš dobro što sam na godišnjem pa ću se odmoriti (čitaj: napraviti sve ono što inače ne stignem!)

Zapustila sam pisanje i stvaranje, zapustila sam kreativnost i potpuno se predala domaćinstvu! Stan upravo vapi za čišćenjem kao i ja za odmorom. I zato ću ponoviti – baš dobro što sam na godišnjem.

Evo kako odmaram!

Dizanje nije u 6 nego u 7. Blagoslovljenih sat vremena više, ne znače mi baš ništa, ali dobro zvuči kad se napiše kao činjenica.
Oblačenje, presvlačenje, umivanje, namještanje svih kreveta. Mislav je posljednjih nekoliko dana postao prilično nemoguć kad mu se približim s pelenom pa je svako presvlačenje avantura. Glasna avantura. No, kad to obavimo mirni smo!

Doručak. Jedno dijete jede samo sredinu kruha, drugo voli kockice, jedno će jesti špekec, drugo Nutellu (Ajme, horor! Dajem djeci Nutellu za doručak! Adresu za slanje socijalne službe dajem na zahtjev!). Sva sreća i muž je na godišnjem, nismo brojčano nadjačani djecom i sve stižemo! Onda muž izvede Miu u grad, park, muzej (da, ima tri godine ali sama je izrazila želju kako bi vidjela što ima unutra). Ja ostajem s vrištećim Mislavom i pokušavam malo rasčistiti stan. Znate, na ovakve dane sjetim se mame. „Uvijek sve spremi odmah gdje mu je mjesto, pa ti se neće nakupljati i uvijek će ti biti red.“ I bilo je tako. Dok djeca nisu u naš dom donijela neko novo shvaćanje „reda“. Moram priznati kako osobno prilično hedonistički uživam ne raditi ništa kad dođem s posla. I prilično uspješno žmirečki preskačem sve prepreke, postavljene po sobi.

Uglavnom – zato je tu godišnji! Sad ćemo sve to srediti. Čistim kao manijak, kako bih što više posla obavila dok je pola obitelji vani. Potrpam veš u perilicu, uključim, stavljam ručak, peglam, završavam ručak, jedemo…

Sat – sat i pol odmora dok klinci spavaju.

Onda pakiranje – idemo na kupanje. Ponesi ručnike, igračke za plažu, hranu, grickalice, rezervne pelene, vodu, sok, opremu za kupanje (tj. za održavanje na vodi!). Maži djecu kremom za sunčanje, ubaci je u torbu. Krećemo. Toliko smo blizu, da stižemo na plažu prije nego što se uspijemo posvađati. Raširi ručnike, skini djecu, skini sebe. Djeca odmah u vodu. Pazi da se ne smoče prebrzo, pazi da mlađe ne pije vodu, pazi da se ne potope ili utope. Pazi da Mislav ne trpa pijesak u usta, ispiri mu usta jer je ipak uspio. Ajde – sad plivamo, sad skačemo, sad pravimo dvorac, sad se mažemo pijeskom. Muž i ja otplivamo na smjenu 20 metara od obale na minutu.

Izlazimo na ručnik, uz negodovanje djece. Hrana spašava stvar. Dajemo im na smjenu što god nađemo u torbi. U ovom trenutku već je sve puno pijeska. Više se i ne trudimo sprječavati Mislava da puže do susjednih ručnika. Svako malo neki predmet leti par metara od naših ručnika. Zato muž i ja sjedimo na smjenu. Ono koje stoji, pokupi to što je odletjelo i ode do vode malo isprati.
Svaki dan krajičkom oka hvatam sažaljive poglede parova, čija djeca sa prijateljima ljetuju puuuuno dalje, nego što su naša djeca od nas.

Osušili smo se, sve popili i pojeli, vrijeme je za povratak kući! Stavljam pelenu istom onom djetetu zbog kojeg sam se ujutro preznojavala. On na otvorenom prostoru vrišti deset puta glsanije nego kod kuće. Što je na plaži više ljudi, vrištanje će biti glasnije i duže će trajati. Prvih nekoliko puta bila sam šokirana. Sad samo stavim sunčane naočale i fućkam. Pravim se kako je sve u redu. Za to vrijeme, muž treći put vodi starije dijete isprati noge u vodu, zato što joj nikako nije jasno zbog čega ne smije mokrim nogama stati u pijesak, nego mora stajati na ručniku dok je ne obuče. Kad savladamo sve prepreke, muž uzima mlađe dijete na ruke, starije za ruku dok ja pakiram sve stvari u torbu. Pod pakiranjem mislim – trpam ih kako stignem kako bi se što prije maknuli sa vrištećim djetetom od osuđujućih pogleda. Krećemo kući.

Opet – zahvaljujući blizini – kod kuće smo za 5 minuta. Muž odlazi s Mislavom naprijed, dok se Mia i ja vučemo. Ona je, naime, strašno umorna, a i ne može pričati dok hoda. Pa svaki put kad otvori usta stane. Dolazimo u stan.
Muž već kupa Mislava. Treba isprati pijesak iz svakog pregiba i skrivenog mjesta na tijelu. Za to vrijeme ja raširim sve ono što je mokro na žicu. Tuširam Miu. Tuširam sebe. Ispirem naslage pijeska iz kade, koju uredno pjeskarimo svaki dan i čudim se kako ima još imalo sjaja.

Večera. Slično kao doručak, samo što su sad stvarno gladni! Mia bi u šetnju! Ma idemo i u šetnju! Pa na godišnjem smo! Uspješno odolijevamo izazovima u vidu tobogana, sladoleda, kokica, ljuljački. Ako uspijemo pregovore okončati samo sa sokom i trampolinom šetnja je bila uspješna. Ipak, na pola puta, a točno na najudaljenijoj točki od kuće, Mii se više ne hoda a Mislavu se više ne sjedi u kolicima.

Dolazimo kući umorni i posvađani. Klinci idu u krevet. Muž i ja sjedimo na balkonu i uživamo u godišnjem!

Ma baš dobro što smo na godišnjem i odmaramo se! Napunit ću baterije kao nikad!

P.S. Danas sam samo jednom pomislila kako bih najradije prekinula godišnji i vratila se na posao! Samo jednom! A jučer tri puta! Sve bolje mi ide ovo odmaranje!

Oznake: odmor, godišnji, obitelj, kupanje, plaža

19.08.2013. u 14:40 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 04.08.2013.

Viktorija

Rat je veliko zlo, reći će vam svatko normalan. Onaj tko je preživio rat i kome je rat bio u neposrednoj blizini neće vam to reći.
Ja sam preživjela rat. U neposrednoj blizini. U tolikoj blizini da mi se i sad koža naježi kad se sjetim svega – tih dana, tih mirisa, te hladnoće, tog straha.
Preživjela sam i svakodnevno se trudim ostaviti ga u prošlosti. Ali on je stalno tu. Stalno me prati i stalno me podsjeća kako će biti tu zauvijek.
Rat je više od zla. Rat je nepojmljiv. Rat je neopisiv. Gore od rata samo su posljedice, koje ostavlja iza sebe.

Ispričat ću vam priču. Priču zbog koje sam jučer nakon dugo vremena zaplakala.

Kao dijete živjela sam u ulici sa jako puno djece. Kad kažem jako puno, mislim na četrdeset i jedno (41) dijete. To su samo oni kojih se mogu sjetiti. Bila je to vesela ulica. Mogla bih o svakome od njih pisati romane ali danas sam vam odlučila pričati o Dadi.

Dado je 4 godine mlađi od mene. Živio je dvije kuće dalje od mene. Po čemu je poseban? Meni je bio i ostao poseban zato što je prvo malo dijete prema kojem sam gajila osjećaje kao prema mlađem bratu. Prije nego što sam krenula u školu (a nisam htjela ići u vrtić), svako jutro sam uzimala šlapice, zaključavala kuću i odlazila kod Dade. Njega je čuvala baka. Skupa smo se igrali, gledali crtiće i Branka Kockicu, jeli juhice i salamice. Dado je bio slatko dijete. Nekoliko godina kasnije dobio je brata, jednako slatkog i simpatičnog. Ali Dado je uvijek ostao poseban. Mezimac.

Završio je prvi razred osnovne škole kad je počeo rat. Njegova i moja obitelj našle su se na suprotnim stranama. Jedan pogled na njegovog tatu u uniformi, koju tih dana nikako niste htjeli vidjeti, bio je dovoljan da prekrižim Dadu i njegovu obitelj iz svog života.

Mi smo otišli. Otjerali su nas i spalili nam kuću. Oni su ostali. Kad su se nakon godina progonstva moji roditelji vratili u obnovljenu kuću, Dado i njegova obitelj i dalje su bili tamo. „Nemaju ni malo obraza“ razmišljala sam.

Vrijeme je prolazilo. Između dvije kuće sada se nalazio prazan plac. Oni su mojim roditeljima postali prvi susjedi. Dijelio ih je zid napravljen od cigle i još jedan – nevidljiv, ali gotovo opipljiv – zid mržnje.

Dado se prvi oženio. Bio je jako mlad. Dobio je curicu. Ja sam se udala i rodila Miju. Kad sam nakon porodiljnog počela raditi, Mia je svakodnevno odlazila baki na čuvanje. Mi smo poslije posla dolazili po nju i vozili je kući. Iako nikad nismo komunicirali, znala sam se krajičkom usana nasmijati curici u prolazu. Zato što nisam životinja. I zato što, ako me dijete gleda u oči, ne mogu se ne nasmijati. Jer to je ipak samo dijete.

Dadina žena, vrlo, vrlo mlada djevojka, ubrzo ih je napustila. Ne mogu zamisliti ni jedan scenarij, koji bi me naveo da napustim svoje dijete. Ali ne želim nikoga osuđivati. Svatko nosi svoju glavu i svoj teret. Srce mi se slamalo dok sam slušala curicu kako danima doziva mamu. A mame nema.

Vremenom se mama počela pojavljivati i odvoditi curicu sebi. Bilo mi je lakše. Nemojte me krivo shvatiti. Nije to moj problem, ni moj život. Ali gledati malu curicu kako odrasta bez mame jako je žalosno, pogotovo kad je ta mama u istom gradu. Moje smješkanje počelo se pretvarati u sramežljivo pozdravljanje. A onda je curica malo narasla, pa smo počele izmjenjivati i po koju riječ na ulici. Lijepa je kao lutka. I draga. Pristojna.

Jučer se dogodilo nešto, što sam već neko vrijeme naslućivala i po malo shvaćala kako je neizbježno.

Našli smo se na istoj rođendanskoj proslavi. Puno djece, veselo društvo. Mala susjeda je došla sama, dovoljno je velika. Baka ju je samo prevela preko ceste. Znate kako na takvim susretima s pola mozga pratite razgovor odraslih, a jednim okom uvijek pratite svoje dijete – kako se nešto ne bi dogodilo i kako nešto ne bi napravilo. U jednom trenutku, uhvatila sam se kako pogledom pratim Miju, ali tu i tamo pogled mi odluta i na Viktoriju, Dadinu kćer. Svaki pogled stezao mi je srce. Neki osjećaj, koji uopće ne mogu objasniti. Ona je isti tata. Gledam nju i vidim njega. Imaju isti glas. Jednako izgovaraju pojedine riječi.

Nakon ugodnog druženja, krećemo kući. Ona se iznenada stvori tu, ispred mene. Jednostavno znam kako moram progovoriti.
- Kako si zlato? Jesi se umorila?
- Jesam malo…
- A gdje si tako krasnu boju dobila?
- Na kupanju! – nasmije se ona.
Mia nevoljko kreće prema izlazu i ja joj govorim kako će se vidjeti sa curama opet. Svaki dan je kod bake i može se igrati s njima kad god poželi.
- I ja sam ti tu, znaš. – progovori Viktorija. Mia i ja je pogledamo. A ona nastavi:
- Ja živim tu, kraj tvoje bake, znaš… Samo je jedan prazan plac između nas. Možeš se i sa mnom igrati.
I meni se srce stegne. Gutam suze i gledam tu dragu curicu, kako razgovara sa mojim djetetom. Za njih nema zida. One zid ne vide. One vide samo prazan plac. Samo nekoliko metara udaljenosti, koje treba prijeći u par koraka.

Eh, kad dobijemo neočekivanu lekciju od djece…