Marketing
Viktorija
Rat je veliko zlo, reći će vam svatko normalan. Onaj tko je preživio rat i kome je rat bio u neposrednoj blizini neće vam to reći.
Ja sam preživjela rat. U neposrednoj blizini. U tolikoj blizini da mi se i sad koža naježi kad se sjetim svega – tih dana, tih mirisa, te hladnoće, tog straha.
Preživjela sam i svakodnevno se trudim ostaviti ga u prošlosti. Ali on je stalno tu. Stalno me prati i stalno me podsjeća kako će biti tu zauvijek.
Rat je više od zla. Rat je nepojmljiv. Rat je neopisiv. Gore od rata samo su posljedice, koje ostavlja iza sebe.
Ispričat ću vam priču. Priču zbog koje sam jučer nakon dugo vremena zaplakala.
Kao dijete živjela sam u ulici sa jako puno djece. Kad kažem jako puno, mislim na četrdeset i jedno (41) dijete. To su samo oni kojih se mogu sjetiti. Bila je to vesela ulica. Mogla bih o svakome od njih pisati romane ali danas sam vam odlučila pričati o Dadi.
Dado je 4 godine mlađi od mene. Živio je dvije kuće dalje od mene. Po čemu je poseban? Meni je bio i ostao poseban zato što je prvo malo dijete prema kojem sam gajila osjećaje kao prema mlađem bratu. Prije nego što sam krenula u školu (a nisam htjela ići u vrtić), svako jutro sam uzimala šlapice, zaključavala kuću i odlazila kod Dade. Njega je čuvala baka. Skupa smo se igrali, gledali crtiće i Branka Kockicu, jeli juhice i salamice. Dado je bio slatko dijete. Nekoliko godina kasnije dobio je brata, jednako slatkog i simpatičnog. Ali Dado je uvijek ostao poseban. Mezimac.
Završio je prvi razred osnovne škole kad je počeo rat. Njegova i moja obitelj našle su se na suprotnim stranama. Jedan pogled na njegovog tatu u uniformi, koju tih dana nikako niste htjeli vidjeti, bio je dovoljan da prekrižim Dadu i njegovu obitelj iz svog života.
Mi smo otišli. Otjerali su nas i spalili nam kuću. Oni su ostali. Kad su se nakon godina progonstva moji roditelji vratili u obnovljenu kuću, Dado i njegova obitelj i dalje su bili tamo. „Nemaju ni malo obraza“ razmišljala sam.
Vrijeme je prolazilo. Između dvije kuće sada se nalazio prazan plac. Oni su mojim roditeljima postali prvi susjedi. Dijelio ih je zid napravljen od cigle i još jedan – nevidljiv, ali gotovo opipljiv – zid mržnje.
Dado se prvi oženio. Bio je jako mlad. Dobio je curicu. Ja sam se udala i rodila Miju. Kad sam nakon porodiljnog počela raditi, Mia je svakodnevno odlazila baki na čuvanje. Mi smo poslije posla dolazili po nju i vozili je kući. Iako nikad nismo komunicirali, znala sam se krajičkom usana nasmijati curici u prolazu. Zato što nisam životinja. I zato što, ako me dijete gleda u oči, ne mogu se ne nasmijati. Jer to je ipak samo dijete.
Dadina žena, vrlo, vrlo mlada djevojka, ubrzo ih je napustila. Ne mogu zamisliti ni jedan scenarij, koji bi me naveo da napustim svoje dijete. Ali ne želim nikoga osuđivati. Svatko nosi svoju glavu i svoj teret. Srce mi se slamalo dok sam slušala curicu kako danima doziva mamu. A mame nema.
Vremenom se mama počela pojavljivati i odvoditi curicu sebi. Bilo mi je lakše. Nemojte me krivo shvatiti. Nije to moj problem, ni moj život. Ali gledati malu curicu kako odrasta bez mame jako je žalosno, pogotovo kad je ta mama u istom gradu. Moje smješkanje počelo se pretvarati u sramežljivo pozdravljanje. A onda je curica malo narasla, pa smo počele izmjenjivati i po koju riječ na ulici. Lijepa je kao lutka. I draga. Pristojna.
Jučer se dogodilo nešto, što sam već neko vrijeme naslućivala i po malo shvaćala kako je neizbježno.
Našli smo se na istoj rođendanskoj proslavi. Puno djece, veselo društvo. Mala susjeda je došla sama, dovoljno je velika. Baka ju je samo prevela preko ceste. Znate kako na takvim susretima s pola mozga pratite razgovor odraslih, a jednim okom uvijek pratite svoje dijete – kako se nešto ne bi dogodilo i kako nešto ne bi napravilo. U jednom trenutku, uhvatila sam se kako pogledom pratim Miju, ali tu i tamo pogled mi odluta i na Viktoriju, Dadinu kćer. Svaki pogled stezao mi je srce. Neki osjećaj, koji uopće ne mogu objasniti. Ona je isti tata. Gledam nju i vidim njega. Imaju isti glas. Jednako izgovaraju pojedine riječi.
Nakon ugodnog druženja, krećemo kući. Ona se iznenada stvori tu, ispred mene. Jednostavno znam kako moram progovoriti.
- Kako si zlato? Jesi se umorila?
- Jesam malo…
- A gdje si tako krasnu boju dobila?
- Na kupanju! – nasmije se ona.
Mia nevoljko kreće prema izlazu i ja joj govorim kako će se vidjeti sa curama opet. Svaki dan je kod bake i može se igrati s njima kad god poželi.
- I ja sam ti tu, znaš. – progovori Viktorija. Mia i ja je pogledamo. A ona nastavi:
- Ja živim tu, kraj tvoje bake, znaš… Samo je jedan prazan plac između nas. Možeš se i sa mnom igrati.
I meni se srce stegne. Gutam suze i gledam tu dragu curicu, kako razgovara sa mojim djetetom. Za njih nema zida. One zid ne vide. One vide samo prazan plac. Samo nekoliko metara udaljenosti, koje treba prijeći u par koraka.
Eh, kad dobijemo neočekivanu lekciju od djece…
Post je objavljen 04.08.2013. u 18:32 sati.