Marketing
Odmaramo!
Eto, baš sam se ulijenila za pisanje. Totalno. I baš dobro što sam na godišnjem pa ću se odmoriti (čitaj: napraviti sve ono što inače ne stignem!)
Zapustila sam pisanje i stvaranje, zapustila sam kreativnost i potpuno se predala domaćinstvu! Stan upravo vapi za čišćenjem kao i ja za odmorom. I zato ću ponoviti – baš dobro što sam na godišnjem.
Evo kako odmaram!
Dizanje nije u 6 nego u 7. Blagoslovljenih sat vremena više, ne znače mi baš ništa, ali dobro zvuči kad se napiše kao činjenica.
Oblačenje, presvlačenje, umivanje, namještanje svih kreveta. Mislav je posljednjih nekoliko dana postao prilično nemoguć kad mu se približim s pelenom pa je svako presvlačenje avantura. Glasna avantura. No, kad to obavimo mirni smo!
Doručak. Jedno dijete jede samo sredinu kruha, drugo voli kockice, jedno će jesti špekec, drugo Nutellu (Ajme, horor! Dajem djeci Nutellu za doručak! Adresu za slanje socijalne službe dajem na zahtjev!). Sva sreća i muž je na godišnjem, nismo brojčano nadjačani djecom i sve stižemo! Onda muž izvede Miu u grad, park, muzej (da, ima tri godine ali sama je izrazila želju kako bi vidjela što ima unutra). Ja ostajem s vrištećim Mislavom i pokušavam malo rasčistiti stan. Znate, na ovakve dane sjetim se mame. „Uvijek sve spremi odmah gdje mu je mjesto, pa ti se neće nakupljati i uvijek će ti biti red.“ I bilo je tako. Dok djeca nisu u naš dom donijela neko novo shvaćanje „reda“. Moram priznati kako osobno prilično hedonistički uživam ne raditi ništa kad dođem s posla. I prilično uspješno žmirečki preskačem sve prepreke, postavljene po sobi.
Uglavnom – zato je tu godišnji! Sad ćemo sve to srediti. Čistim kao manijak, kako bih što više posla obavila dok je pola obitelji vani. Potrpam veš u perilicu, uključim, stavljam ručak, peglam, završavam ručak, jedemo…
Sat – sat i pol odmora dok klinci spavaju.
Onda pakiranje – idemo na kupanje. Ponesi ručnike, igračke za plažu, hranu, grickalice, rezervne pelene, vodu, sok, opremu za kupanje (tj. za održavanje na vodi!). Maži djecu kremom za sunčanje, ubaci je u torbu. Krećemo. Toliko smo blizu, da stižemo na plažu prije nego što se uspijemo posvađati. Raširi ručnike, skini djecu, skini sebe. Djeca odmah u vodu. Pazi da se ne smoče prebrzo, pazi da mlađe ne pije vodu, pazi da se ne potope ili utope. Pazi da Mislav ne trpa pijesak u usta, ispiri mu usta jer je ipak uspio. Ajde – sad plivamo, sad skačemo, sad pravimo dvorac, sad se mažemo pijeskom. Muž i ja otplivamo na smjenu 20 metara od obale na minutu.
Izlazimo na ručnik, uz negodovanje djece. Hrana spašava stvar. Dajemo im na smjenu što god nađemo u torbi. U ovom trenutku već je sve puno pijeska. Više se i ne trudimo sprječavati Mislava da puže do susjednih ručnika. Svako malo neki predmet leti par metara od naših ručnika. Zato muž i ja sjedimo na smjenu. Ono koje stoji, pokupi to što je odletjelo i ode do vode malo isprati.
Svaki dan krajičkom oka hvatam sažaljive poglede parova, čija djeca sa prijateljima ljetuju puuuuno dalje, nego što su naša djeca od nas.
Osušili smo se, sve popili i pojeli, vrijeme je za povratak kući! Stavljam pelenu istom onom djetetu zbog kojeg sam se ujutro preznojavala. On na otvorenom prostoru vrišti deset puta glsanije nego kod kuće. Što je na plaži više ljudi, vrištanje će biti glasnije i duže će trajati. Prvih nekoliko puta bila sam šokirana. Sad samo stavim sunčane naočale i fućkam. Pravim se kako je sve u redu. Za to vrijeme, muž treći put vodi starije dijete isprati noge u vodu, zato što joj nikako nije jasno zbog čega ne smije mokrim nogama stati u pijesak, nego mora stajati na ručniku dok je ne obuče. Kad savladamo sve prepreke, muž uzima mlađe dijete na ruke, starije za ruku dok ja pakiram sve stvari u torbu. Pod pakiranjem mislim – trpam ih kako stignem kako bi se što prije maknuli sa vrištećim djetetom od osuđujućih pogleda. Krećemo kući.
Opet – zahvaljujući blizini – kod kuće smo za 5 minuta. Muž odlazi s Mislavom naprijed, dok se Mia i ja vučemo. Ona je, naime, strašno umorna, a i ne može pričati dok hoda. Pa svaki put kad otvori usta stane. Dolazimo u stan.
Muž već kupa Mislava. Treba isprati pijesak iz svakog pregiba i skrivenog mjesta na tijelu. Za to vrijeme ja raširim sve ono što je mokro na žicu. Tuširam Miu. Tuširam sebe. Ispirem naslage pijeska iz kade, koju uredno pjeskarimo svaki dan i čudim se kako ima još imalo sjaja.
Večera. Slično kao doručak, samo što su sad stvarno gladni! Mia bi u šetnju! Ma idemo i u šetnju! Pa na godišnjem smo! Uspješno odolijevamo izazovima u vidu tobogana, sladoleda, kokica, ljuljački. Ako uspijemo pregovore okončati samo sa sokom i trampolinom šetnja je bila uspješna. Ipak, na pola puta, a točno na najudaljenijoj točki od kuće, Mii se više ne hoda a Mislavu se više ne sjedi u kolicima.
Dolazimo kući umorni i posvađani. Klinci idu u krevet. Muž i ja sjedimo na balkonu i uživamo u godišnjem!
Ma baš dobro što smo na godišnjem i odmaramo se! Napunit ću baterije kao nikad!
P.S. Danas sam samo jednom pomislila kako bih najradije prekinula godišnji i vratila se na posao! Samo jednom! A jučer tri puta! Sve bolje mi ide ovo odmaranje!
Post je objavljen 19.08.2013. u 14:40 sati.