Mama Mima

subota, 06.07.2013.

Kupaći kostimi i ostalo…

Mama i kćer, subota ujutro…
- Što ćemo danas obući?
- Gludnjak.
- Ali ti si mala…ne treba ti grudnjak!
- Nisam mala…ja sam već velika cula.
- Da…ali nema tako malih grudnjaka. Kad narasteš onda ćemo kupiti grudnjak.
- Ali imaaaaa…
- Dobro. Kupit ćemo neki kupaći za male, ali velike cure, pa ćeš imati i grudnjak.
- Doblo.
Jedva čekam pubertet. I nikako da naučim – svaka rasprava koja završi sa „Kupit ćemo“, „Nabavit ćemo“, „Dobit ćeš“ totalno je izgubljena utakmica.

Znači, priliku za edukacijski trenutak potrošili smo ovako:
Mama: 0 bodova
Mia: 10 bodova

A kad smo kod kupovine…

Ja volim kupovati odjeću i svu dodatnu opremu, uključujući đinđe*. Baš volim. Nije to pitanje mode ili stila. Jednostavno mi sve treba. Moj problem postane još veći ako se nalazim u mjestu sa samo jednim dućanom, po mogućnosti samoposlugom, u kojoj nema niti jednog odjevnog predmeta. Sve što imaju su besplatne japanke, koje dobiješ uz gel za tuširanje. E, onda je upravo to ono što mi treba. I gel za tuširanje i japanke.

Ponekad mi se kupovina čini kao mazohistični čin, jer obilazim dućane i isprobavam odjeću, a sve što stavim na sebe izgleda kao da je netko ogrnuo slona dekom. Totalno me deprimira. Ali ne odustajem. Znate onaj osjećaj kad uđete u kabinu i navučete haljinu a ona izgleda kao da je šivana po vama i zaljubite se iste sekunde? I u haljinu i u sebe, u haljini. Srce mi počne jako lupati i jednostavno znam kako ću je imati. Ili isti trenutak ili kad se oslobodi malo limita na kreditnoj kartici. Ali bit će moja. Evo, toliko volim, da sam prije nekoliko dana, na vrlo sramotan način, odustala od odlične prilike za kupovinu smartphone-a uz pretplatu, samo zato što ću radije svaki mjesec kupiti gaće i grudnjak, nego dati 100 kuna za telefon. Koji i tako ne koristim. I nikad ne znam gdje je. Sad su se upravo svi koji me znaju slatko nasmijali, jer znaju što znači mene pokušati dobiti na mobitel.

Toliko volim kupiti nešto (bilo što, bitno da mi u tom trenutku treba!) da sam prošli tjedan zalutala i u dućan s rabljenom robom, bjesomučno pokušavajući pronaći bilo kakav iskoristivi komad odjeće. Nisam uspjela. Čak ni među maramama i torbicama nisam pronašla nešto od čega mi je srce zakucalo brže. Možda ipak nisam totalno izgubljeni slučaj.

Ono što nikako ne volim je kupovanje kupaćeg kostima.

Taj ponižavajući trenutak, kad sa predivnim komadom uđeš u kabinu i prije nego što ga uopće pokušaš navući, vidiš što će sve na koju stranu ispadati i odustaneš.
Posljednji put kupila sam kupaći 2009. godine. Ušla u dućan, došla do izloženih komada, uzela prvi koji mi se svidio, otišla u kabinu, probala – kupila. I super mi je bio. Bilo je to taman prije nego što sam ostala u drugom stanju. Nosila sam ga to ljeto na moru i baš sam si bila slatka. Čak sam i po ulici hodala u njemu što je kod mene inače nemoguća misija!

I eto…ostala trudna, rodila u proljeće. Unatoč velikoj želji (mislim da je ono što mi je trebalo bila volja!) do ljeta nisam skinula sve što sam htjela. Kad sam obukla svoj kupaći iz 2009. došlo mi je da se rasplačem. Mogu reći da je „kipilo“ mala riječ za ono što sam vidjela u ogledalu.

Pa dobro. Kupit ću si novi kupaći. Iduće ljeto, jer za ovu godinu je gotovo. Svi modeli su već rasprodani a u dućanima su ostali oni od preko 500 kuna (a pamet me još nije totalno ostavila) i oni koje nitko nije htio. A pomalo podsjećaju na šatorska krila ili cvjetne livade…ovisno o kutu gledanja.

Iduće ljeto brzo je došlo i umjesto kupovine kupaćeg kupila sam test za trudnoću. Pozitivan. Znači, ne isplati se ni ove godine kupiti kupaći. Provela sam ljeto u haljinici, pržeći se na +38 i praveći se kako uživam i kako uopće ne volim kupanje.

U proljeće 2012. rodila, do ljeta nisam napravila ništa. Ali imam malu bebu pa mi i nije do kupanja i sunčanja. Taman ću do iduće godine zablistati. Stigla je i ta godina. Evo, sedmi mjesec odmiče a ja još uvijek nemam kupaći.

Razmišljala sam kako bi kupovina bila puno lakša, kad bih prije nešto popila. Onako, za opuštanje. Isto tako (ujedno i napomena vlasnicima dućana koji prodaju kupaće), bilo bi mi puno lakše kad kabine ne bi bile veličine telefonske govornice. Više bi mi odgovaralo nešto od cca 12-ak kvadrata. Sa lažljivim ogledalima (ja volim ogledala koja lažu!), kaučem, tepihićem na podu a može i mini-barom. Tako bih možda malčice i uživala. Svuda viđam predivne kupaće, po povoljnoj cijeni i sa dodatnim popustom na blagajni. I svi su minijaturni. Ok, svjesna sam kako neki seksi bikini više nije za mene. Ali nisam još spremna za jednodjelni model poput ovoga:



Treba mi neki u kojem će ljudi reći: „Vauuu! Ti si mama? Izgledaš kao starija sestra!“ Da, ok…treba mi čarobna vila a ne kupaći! Gledam kako se sve vraća u modu nakon nekog vremena. Pa si mislim…možda najbolje pričekati da se ovako nešto vrati u modu:



Mislim…u ovom trenutku to mi je svakako draže od ovoga:



A eto…dok se ne odlučim i ne ohrabrim uhvatiti u koštac sa kupovinom predivnog, modernog, nekompromitirajućeg kupaćeg, prihvaćam sve ideje i sugestije. I samo polako. Mislim kako je za ovo ljeto kasno. Ali do idućeg ću zablistati!

đinđe* – nakit, većinom bižuterija. Što više komada imaš – više trebaš. Uvijek kad ti treba crvena narukvica upravo ona ti fali. Za nekoliko godina imaš više đinđi nego specijalizirani dućam sa đinđama.

Oznake: ljeto, kupaći

06.07.2013. u 18:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 22.06.2013.

Ljetovanje



Nisam baš od onih koji stalno žale za prošlim vremenima. Ali kad bih se baš morala vratiti u prošlost, vratila bih se u vrijeme ranog djetinjstva. Ona jednostavna bezbrižna vremena. Vremena kad je dan bio za pamćenje ako bi mama napravila tortu s jagodama. Ili ako su me sestrična i brat vozili u „tačkama“. Ili ako me u šetnji gradom netko pitao želim li sladoled. Kada se svako jutro činilo kao nova avantura, jer nikad nisi znao koja će igra danas biti na redu. A najveći problem je bilo pitanje – kad završim s ovim crtežom, što bih sljedeće mogla nacrtati?

Sjećam se nekih ljeta iz druge polovice osamdesetih godina. Voljela sam ljeto. Najviše zato što nije bilo škole i svi su već od ranog jutra bili na ulici. Bilo je dovoljno navući neku majicu, kratke hlače, nataknuti japanke, nešto na brzinu baciti u usta i na ulicu, na igranje.

Je li bilo vruće? Naravno. Ali nismo primjećivali. Kad se bližilo podne, a sunce prigrijalo asfalt u ulici, iznosili smo na ulicu sve u što se može naliti voda. Zapravo, u to vrijeme pištolji na vodu su bili tako mali, da ih se nije isplatilo stalno puniti. Popularnije igračke bile su plastične posude i prazne bočice od deterdženta za suđe. Polijevali smo se i bili mokri do gole kože. Nitko se nije upitao hoćemo li izgorjeti na suncu ili se prehladiti od vjetra.
Krema za sunčanje? Da, postojale su kreme za sunčanje. Ali kupovale su se samo kad se išlo na more.

Moj tata je vozio Yugo 45. Za mene, u to vrijeme to je bio jedan od boljih auta u ulici. Nismo imali sjedalice. Nismo bili vezani. Nekako se podrazumijevalo kako moramo sjediti na mjestu i ne smijemo skakati po stražnjem sjedištu. Klima u autu bila je SF. Hladili smo se otvorenim prozorima. I nikad nikome nije puhalo.

Imali smo mali bazenčić na napuhavanje. Tata bi ga napunio hladnom vodom, koja se onda grijala na suncu, pa smo se kupali. Bili smo u vodi dok se ne „smežuramo“. Onda bismo izašli pojesti malo lubenice, pa opet u vodu.

Voljela sam biti dijete. Mislila sam kako imam puno problema a zapravo nisam imala nijedan. I sad mislim kako imam puno problema. Možda ću s vremenom shvatiti kako to isto zapravo nisu nikakvi problemi.

Pa evo, jedan od problema ove godine mi je i ljeto. Prvo nikako nije stizalo a sad kad je stiglo nemilosrdno grije. A mi nemamo klimu. Ni u stanu ni u autu. I to nam je veliki problem. Jer u autu imamo termometar, koji ponekad pokazuje temperaturu 58! Grozno! I dok je vani nemilosrdnih 35, u stanu je ugodnih 28. Bilo bi nam ugodnije s klimom, naravno.

Šanse za odlazak na more su minimalne. Pa kud onda s dvoje djece po toj vrućini? A i kad se nekud uputimo, ne možemo otvoriti prozor u autu jer uvijek nekome puše. I klinci u sjedalicama šute najviše pola sata. Onda počnu jadikovke: gladni, žedni, umorni, pa bi medu, pa bi smoki, pa sok… I tako… Nije lako imati obitelj u današnje vrijeme…

Ipak, mislim kako je jednako lijepo biti dijete kao i kad sam ja bila mala. Da, druga su vremena ali moja djeca to ne znaju. Njima su jedna, jedina vremena ova sad. Ništa lošije nisu doživjeli a ničemu boljem se ne nadaju, jer ne znaju kako može biti bolje. Baš kao što ni ja nisam znala, kad sam bila mala. I baš ih briga što nema klime. Njima nije vruće.
Znoje se. Pa što? Ljeto je. I mama i tata se znoje.
Kupaju se u bazenčiću i smežuraju se, baš kao što sam se ja znala smežurati kad sam bila mala. A onda izađu van i jedu lubenicu ili sladoled.
I u autu je vruće. Ali mora biti vruće. Jednostavno – ljeto je i tako mora biti.
Na more možda neće ići. Ali more, rijeka, bazen na napuhavanje ili mlaka na cesti – njima je svejedno. Važno je umočiti prstiće.

Vremena su se promijenila ali djeca su i dalje djeca. Ona dobra vremena kojih se mi sjećamo, njima su baš ova u kojima sad žive. I ta činjenica me čini sretnom. Čak i na +38!

Uostalom, ove godine se stvarno ne smijem žaliti. Jer unatoč tome što možda ne idemo na more, godišnji ćemo ipak provesti u jednoj od zemalja EU-a. Tako da…molim lijepo!

Oznake: ljeto, more, kupanje

22.06.2013. u 19:37 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.