Mama Mima

nedjelja, 21.07.2013.

Elaine i Roger

Jeste li ikad čuli priču o Elaine i Rogeru?

Prepričat ću vam. Elaine i Roger su se upoznali, svidjeli se jedno drugome i počeli su izlaziti. Jedne večeri, vozili su se u autu i Elaine progovori:

- Znaš li kako je danas točno 6 mjeseci od kad smo počeli izlaziti?
I nastane muk.
Elaine pomisli: „Sigurno mu smeta što sam to rekla. Misli da ga gušim i namećem obaveze. Nije siguran u ovo sve.“
Roger pomisli: „6 mjeseci…“
Elaine dalje razmišlja: „Ma u stvari…nisam ni ja sigurna u ovo… Trebam, više prostora. Prebrzo idemo. Kuda sve to vodi? Hoćemo li izlaziti vječno? Ima li ovo budućnost? Vodi li nečemu? Braku? Djeci? Jesam li spremna na to? Ma, poznajemo li se uopće dovoljno? Tko je on?“
Roger dalje razmišlja: „To znači…da vidimo… Bio je drugi mjesec kad smo počeli izlaziti. To je bilo odmah nakon tehničkog. Znači… Uh…trebao bih promijeniti ulje…“
Elaine nastavlja: „Evo ga…uzrujan je… Vidim mu na licu. On želi više, sigurno. Uopće ne priča o svojim osjećajima. Boji se da će biti odbijen. Ne mogu ga više mučiti. Jednostavno nisam sigurna u ovo.“
A Roger razmišlja: „Pitam se imam li još garanciju? Bilo je…90 dana? Ma i ako je više sigurno će me pokušati prevariti!“

Ona napokon progovori:
- Roger…
- Molim?
- Nemoj se više mučiti – krenu joj suze – Nisam trebala… Osjećam se…
- Molim? – ponovi Roger
- Mislim… Ja znam kako nema princa. Prinčevi ne postoje. Ma nema ni konja…
- Nema konja? – zbunjeno će Roger.
- Ja sam takva budala! Misliš li ti da sam ja budala?
- Ne! – odgovori Roger, sretan što napokon zna odgovor na neko pitanje.
- Samo što… Stvar je u tome… Potrebno mi je neko vrijeme…
Nastane tišina na 15-ak sekundi. Roger grozničavo razmišlja i pokušava smisliti što točniji odgovor. Konačno se odluči na onaj koji mu se čini najbezbolniji.
- Da – odgovori.
Elaine, ganuta, dodirne njegovu ruku.
- O, Roger, zbilja tako misliš?
- Kako?
- Pa o vremenu?
- Da!
Elaine se okrene prema njemu, uhvati ga za lice i zagleda se u njegove oči. On postane vrlo nervozan i ne može ni pretpostaviti što će biti sljedeće što će ona izgovoriti.
- Hvala ti, Roger.
- Hvala tebi!

Kod kuće Elaine leži u krevetu, zbunjena, izmučena, ne može spavati i suze joj klize niz obraze. I tako sve do jutra. Roger otvara čips, pali tv i odmah se zabulji u teniski meč između dvije Čehinje, za koje do tad nikad nije čuo. Neki mali glasić u glavi govori mu kako se maloprije u autu odigralo nešto zaista važno, ali on nije siguran što je to točno bilo. Zaključuje kako je bolje ne razmišljati o tome.

Sljedeći dan, Elaine okuplja prijateljice i raspravljaju o Rogeru. Cjepkaju večer prije na najsitnije dijelove i svaki analiziraju do besvijesti. Tko je što rekao, tko je kud pogledao, gdje su kome bile ruke u tom trenutku. Nastavljaju raspravljati o tome tjednima, možda i mjesecima… Nikad im ne dosadi, a sve bez nekog konkretnog zaključka.
Roger nakon nekog vremena na nogometu sretne njihovog zajedničkog prijatelja i u poluvremenu ga pita: – Norm, jel’ Elaine ikad imala konja?

* * *
Eto, tako je to otprilike i kod nas.
- Djeca trebaju večerati.
- Mhm… – diže se i otvara frižider. – Nema margarina.
- Ima. Kupila sam novi.
- Nema.
- Ima. U drugoj polici.
- Gledam drugu policu i nema ga.
Bijesno dolazim do frižidera, sa druge police izvlačim krastavce, jaja, mrkvu, ajvar i dohvatim margarin.
- Jel to bio takav problem??
- Pa nisam ga vidio!
- Pa nisi ni gledao!!! Makni se! Ja ću sama sve napraviti.
On se makne. Ja kipim. Mažem djeci margarin i pekmez na kruh. Kao munja odlazim u sobu i nalazim ga kako leži na trosjedu.
- Pa baš lijepo! Ti samo odmaraj! Ja ću sve sama napraviti!
- Pa da… To si i rekla. Zato sam se maknuo. U čemu je sad problem?
- Znaš ti dobro u čemu je problem!!!
- Jel to zato što sam ostavio žlicu u sudoperu?

Oznake: odnosi, muškarci, žene

21.07.2013. u 18:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 13.07.2013.

Pinokio

Priča za laku noć – tata i Mia…

- Živio jednom postolar Gepetto…
- Šta je to postolal?
- To je striček koji popravlja cipele. Gepetto je bio usamljen i napravio je lutka. Nazvao ga je Pinokio.
- Zašto je napravio lutku?
- Ne lutku – LUTKA! Zato što je bio usamljen. Nije imao nikoga, pa si je napravio lutka! Lutak je muška lutka. Lutka i lutak. Dobro?
- Da.
- Možemo dalje?
- Može.

- Gepetto je Pinokiu dao knjige i poslao ga u školu.
- Šta u školu?
- U školu…poslao ga je u školu da nauči čitati i pisati.
- Da. I Mia će ići u školu.
- Hoćeš, da. Kad još malo narasteš, isto ćeš ići u školu.
- Ali ja ne bi išla u školu.
- Pa ne moraš sad. Ali za par godina…
- Ali ja ne bi za pal godina.
- Gledaj… Svi idu u školu. U školi je lijepo i svašta ćeš naučiti.
- Da. Ne molam sad, nego sutla kad se plobudimo…
- Neeee, ne, ne… Ne sutra. Za nekoliko godina, kad budeš narasla… tek onda.
- Ali ja ne bi išla u školu.
- Uh… Dobro, ne moraš.
- Ja nikad ne ni išla u školu.
- Dobro. Nikad ne moraš u školu. Možemo sad dalje?
- Da.

- Znači… Gepetto je posalo Pinokia u školu ali Pinokiu se više svidjelo u veselom cirkusu. Tamo je plesao i pjevao, i vlasnik cirkusa mu je dao vrećicu s novcima. Ali Pinokio je plakao, jer je znao da će Gepetto biti ljut zato što nije otišao u školu. Na putu kući presreli su ga…
- Mačak i lisac!
- Da – mačak i lisac. Pričali su s njim i on je mislio da su mu prijatelji. Ali kad je zaspao, uzeli su mu novac i pobjegli!
- Zašto?
- Zato što su zločesti.
- Zašto su zločesti?
- Zato što ih nitko nije naučio da se to ne smije.
- A gdje je policija?
- Kakva policija?
- Pa uklali su mu novac. Zašto nitko nije zvao policiju?
- Zato što je to bajka. U bajkama nema policije. Samo u pravom životu. Bajke su izmišljene. Dobro?
- Doblo.

- I Pinokio je bio tužan. A onda mu je ptičica rekla da ga Gepetto traži i da brzo mora ići za njim. Ali umjesto da posluša ptičicu, Pinokio se pridruži nekim veselim dječacima i ode u Zabavograd. Tamo je bio zločest, pa se pretvorio u magarčića.
- Zašto se pletvolio u magalčića?
- Zato što je bio zločest. Ali onda je molio dobru vilu da mu pomogne.
- Da… I plakao je i cvilio i lekao – ja bi bio dobal, ja bi bio dobal…
- Da. I vila ga je čula i pretvorila ga opet u lutka.
- Kako?
- Vile imaju čarobne štapiće. I onda ga je ovako, štapićem po glavi – PING! I on se pretvorio u lutka.
- Tako će Mia sutla…
- Nećeš ti tako. To je bajka. To nije za stvarno.
- Zašto?
- Zato što su to samo zanimljive pričice za djecu. Ali sve su izmišljene. Vidiš da je on lutak i da priča… U pravom životu lutke ne pričaju! Samo u bajkama.
- Da. Kako je on lutak?
- Pa lutak je… Vidiš – ima drvene ruke i noge…
- Tata, jel ti imaš dlvene noge?
- Pa nemam… Kako to misliš?? Nemam, hvala Bogu! Vidiš – stol je drveni. A vidiš moje noge! Nisu drvene, jel’ da?
- Da.
- Može dalje?
- Može.

- I onda mu je vila rekla kako mora ići spasiti Gepetta, kojeg je pojela velika riba.
- Šta? Šta, šta? Kako ga je pojela liba?
- Huh… Mia… To je bajka… Ribe ne jedu ljude. To je samo bajka.
- Da… To je sve izmišljeno.
- Da. I Pinokio je došao do ribe, skočio joj u usta…
- Ali…
- Bajka, Mia! Bajka!!! Ljudi se ne bacaju ribama u usta! Uglavnom… Spasio je Gepetta a dobra vila ga je pretvorila u pravog dječaka zato što je bio dobar. I Gepetto više nikad nije bio usamljen!
- Da. I – čiča miča gotova je pliča! Idemo spavati! Laku noć!

Oznake: Pinokio, pria, tata

13.07.2013. u 13:05 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 06.07.2013.

Kupaći kostimi i ostalo…

Mama i kćer, subota ujutro…
- Što ćemo danas obući?
- Gludnjak.
- Ali ti si mala…ne treba ti grudnjak!
- Nisam mala…ja sam već velika cula.
- Da…ali nema tako malih grudnjaka. Kad narasteš onda ćemo kupiti grudnjak.
- Ali imaaaaa…
- Dobro. Kupit ćemo neki kupaći za male, ali velike cure, pa ćeš imati i grudnjak.
- Doblo.
Jedva čekam pubertet. I nikako da naučim – svaka rasprava koja završi sa „Kupit ćemo“, „Nabavit ćemo“, „Dobit ćeš“ totalno je izgubljena utakmica.

Znači, priliku za edukacijski trenutak potrošili smo ovako:
Mama: 0 bodova
Mia: 10 bodova

A kad smo kod kupovine…

Ja volim kupovati odjeću i svu dodatnu opremu, uključujući đinđe*. Baš volim. Nije to pitanje mode ili stila. Jednostavno mi sve treba. Moj problem postane još veći ako se nalazim u mjestu sa samo jednim dućanom, po mogućnosti samoposlugom, u kojoj nema niti jednog odjevnog predmeta. Sve što imaju su besplatne japanke, koje dobiješ uz gel za tuširanje. E, onda je upravo to ono što mi treba. I gel za tuširanje i japanke.

Ponekad mi se kupovina čini kao mazohistični čin, jer obilazim dućane i isprobavam odjeću, a sve što stavim na sebe izgleda kao da je netko ogrnuo slona dekom. Totalno me deprimira. Ali ne odustajem. Znate onaj osjećaj kad uđete u kabinu i navučete haljinu a ona izgleda kao da je šivana po vama i zaljubite se iste sekunde? I u haljinu i u sebe, u haljini. Srce mi počne jako lupati i jednostavno znam kako ću je imati. Ili isti trenutak ili kad se oslobodi malo limita na kreditnoj kartici. Ali bit će moja. Evo, toliko volim, da sam prije nekoliko dana, na vrlo sramotan način, odustala od odlične prilike za kupovinu smartphone-a uz pretplatu, samo zato što ću radije svaki mjesec kupiti gaće i grudnjak, nego dati 100 kuna za telefon. Koji i tako ne koristim. I nikad ne znam gdje je. Sad su se upravo svi koji me znaju slatko nasmijali, jer znaju što znači mene pokušati dobiti na mobitel.

Toliko volim kupiti nešto (bilo što, bitno da mi u tom trenutku treba!) da sam prošli tjedan zalutala i u dućan s rabljenom robom, bjesomučno pokušavajući pronaći bilo kakav iskoristivi komad odjeće. Nisam uspjela. Čak ni među maramama i torbicama nisam pronašla nešto od čega mi je srce zakucalo brže. Možda ipak nisam totalno izgubljeni slučaj.

Ono što nikako ne volim je kupovanje kupaćeg kostima.

Taj ponižavajući trenutak, kad sa predivnim komadom uđeš u kabinu i prije nego što ga uopće pokušaš navući, vidiš što će sve na koju stranu ispadati i odustaneš.
Posljednji put kupila sam kupaći 2009. godine. Ušla u dućan, došla do izloženih komada, uzela prvi koji mi se svidio, otišla u kabinu, probala – kupila. I super mi je bio. Bilo je to taman prije nego što sam ostala u drugom stanju. Nosila sam ga to ljeto na moru i baš sam si bila slatka. Čak sam i po ulici hodala u njemu što je kod mene inače nemoguća misija!

I eto…ostala trudna, rodila u proljeće. Unatoč velikoj želji (mislim da je ono što mi je trebalo bila volja!) do ljeta nisam skinula sve što sam htjela. Kad sam obukla svoj kupaći iz 2009. došlo mi je da se rasplačem. Mogu reći da je „kipilo“ mala riječ za ono što sam vidjela u ogledalu.

Pa dobro. Kupit ću si novi kupaći. Iduće ljeto, jer za ovu godinu je gotovo. Svi modeli su već rasprodani a u dućanima su ostali oni od preko 500 kuna (a pamet me još nije totalno ostavila) i oni koje nitko nije htio. A pomalo podsjećaju na šatorska krila ili cvjetne livade…ovisno o kutu gledanja.

Iduće ljeto brzo je došlo i umjesto kupovine kupaćeg kupila sam test za trudnoću. Pozitivan. Znači, ne isplati se ni ove godine kupiti kupaći. Provela sam ljeto u haljinici, pržeći se na +38 i praveći se kako uživam i kako uopće ne volim kupanje.

U proljeće 2012. rodila, do ljeta nisam napravila ništa. Ali imam malu bebu pa mi i nije do kupanja i sunčanja. Taman ću do iduće godine zablistati. Stigla je i ta godina. Evo, sedmi mjesec odmiče a ja još uvijek nemam kupaći.

Razmišljala sam kako bi kupovina bila puno lakša, kad bih prije nešto popila. Onako, za opuštanje. Isto tako (ujedno i napomena vlasnicima dućana koji prodaju kupaće), bilo bi mi puno lakše kad kabine ne bi bile veličine telefonske govornice. Više bi mi odgovaralo nešto od cca 12-ak kvadrata. Sa lažljivim ogledalima (ja volim ogledala koja lažu!), kaučem, tepihićem na podu a može i mini-barom. Tako bih možda malčice i uživala. Svuda viđam predivne kupaće, po povoljnoj cijeni i sa dodatnim popustom na blagajni. I svi su minijaturni. Ok, svjesna sam kako neki seksi bikini više nije za mene. Ali nisam još spremna za jednodjelni model poput ovoga:

Treba mi neki u kojem će ljudi reći: „Vauuu! Ti si mama? Izgledaš kao starija sestra!“ Da, ok…treba mi čarobna vila a ne kupaći! Gledam kako se sve vraća u modu nakon nekog vremena. Pa si mislim…možda najbolje pričekati da se ovako nešto vrati u modu:

Mislim…u ovom trenutku to mi je svakako draže od ovoga:

A eto…dok se ne odlučim i ne ohrabrim uhvatiti u koštac sa kupovinom predivnog, modernog, nekompromitirajućeg kupaćeg, prihvaćam sve ideje i sugestije. I samo polako. Mislim kako je za ovo ljeto kasno. Ali do idućeg ću zablistati!

đinđe* – nakit, većinom bižuterija. Što više komada imaš – više trebaš. Uvijek kad ti treba crvena narukvica upravo ona ti fali. Za nekoliko godina imaš više đinđi nego specijalizirani dućam sa đinđama.

Oznake: ljeto, kupaći

06.07.2013. u 18:50 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>