Marketing
Kupaći kostimi i ostalo…
Mama i kćer, subota ujutro…
- Što ćemo danas obući?
- Gludnjak.
- Ali ti si mala…ne treba ti grudnjak!
- Nisam mala…ja sam već velika cula.
- Da…ali nema tako malih grudnjaka. Kad narasteš onda ćemo kupiti grudnjak.
- Ali imaaaaa…
- Dobro. Kupit ćemo neki kupaći za male, ali velike cure, pa ćeš imati i grudnjak.
- Doblo.
Jedva čekam pubertet. I nikako da naučim – svaka rasprava koja završi sa „Kupit ćemo“, „Nabavit ćemo“, „Dobit ćeš“ totalno je izgubljena utakmica.
Znači, priliku za edukacijski trenutak potrošili smo ovako:
Mama: 0 bodova
Mia: 10 bodova
A kad smo kod kupovine…
Ja volim kupovati odjeću i svu dodatnu opremu, uključujući đinđe*. Baš volim. Nije to pitanje mode ili stila. Jednostavno mi sve treba. Moj problem postane još veći ako se nalazim u mjestu sa samo jednim dućanom, po mogućnosti samoposlugom, u kojoj nema niti jednog odjevnog predmeta. Sve što imaju su besplatne japanke, koje dobiješ uz gel za tuširanje. E, onda je upravo to ono što mi treba. I gel za tuširanje i japanke.
Ponekad mi se kupovina čini kao mazohistični čin, jer obilazim dućane i isprobavam odjeću, a sve što stavim na sebe izgleda kao da je netko ogrnuo slona dekom. Totalno me deprimira. Ali ne odustajem. Znate onaj osjećaj kad uđete u kabinu i navučete haljinu a ona izgleda kao da je šivana po vama i zaljubite se iste sekunde? I u haljinu i u sebe, u haljini. Srce mi počne jako lupati i jednostavno znam kako ću je imati. Ili isti trenutak ili kad se oslobodi malo limita na kreditnoj kartici. Ali bit će moja. Evo, toliko volim, da sam prije nekoliko dana, na vrlo sramotan način, odustala od odlične prilike za kupovinu smartphone-a uz pretplatu, samo zato što ću radije svaki mjesec kupiti gaće i grudnjak, nego dati 100 kuna za telefon. Koji i tako ne koristim. I nikad ne znam gdje je. Sad su se upravo svi koji me znaju slatko nasmijali, jer znaju što znači mene pokušati dobiti na mobitel.
Toliko volim kupiti nešto (bilo što, bitno da mi u tom trenutku treba!) da sam prošli tjedan zalutala i u dućan s rabljenom robom, bjesomučno pokušavajući pronaći bilo kakav iskoristivi komad odjeće. Nisam uspjela. Čak ni među maramama i torbicama nisam pronašla nešto od čega mi je srce zakucalo brže. Možda ipak nisam totalno izgubljeni slučaj.
Ono što nikako ne volim je kupovanje kupaćeg kostima.
Taj ponižavajući trenutak, kad sa predivnim komadom uđeš u kabinu i prije nego što ga uopće pokušaš navući, vidiš što će sve na koju stranu ispadati i odustaneš.
Posljednji put kupila sam kupaći 2009. godine. Ušla u dućan, došla do izloženih komada, uzela prvi koji mi se svidio, otišla u kabinu, probala – kupila. I super mi je bio. Bilo je to taman prije nego što sam ostala u drugom stanju. Nosila sam ga to ljeto na moru i baš sam si bila slatka. Čak sam i po ulici hodala u njemu što je kod mene inače nemoguća misija!
I eto…ostala trudna, rodila u proljeće. Unatoč velikoj želji (mislim da je ono što mi je trebalo bila volja!) do ljeta nisam skinula sve što sam htjela. Kad sam obukla svoj kupaći iz 2009. došlo mi je da se rasplačem. Mogu reći da je „kipilo“ mala riječ za ono što sam vidjela u ogledalu.
Pa dobro. Kupit ću si novi kupaći. Iduće ljeto, jer za ovu godinu je gotovo. Svi modeli su već rasprodani a u dućanima su ostali oni od preko 500 kuna (a pamet me još nije totalno ostavila) i oni koje nitko nije htio. A pomalo podsjećaju na šatorska krila ili cvjetne livade…ovisno o kutu gledanja.
Iduće ljeto brzo je došlo i umjesto kupovine kupaćeg kupila sam test za trudnoću. Pozitivan. Znači, ne isplati se ni ove godine kupiti kupaći. Provela sam ljeto u haljinici, pržeći se na +38 i praveći se kako uživam i kako uopće ne volim kupanje.
U proljeće 2012. rodila, do ljeta nisam napravila ništa. Ali imam malu bebu pa mi i nije do kupanja i sunčanja. Taman ću do iduće godine zablistati. Stigla je i ta godina. Evo, sedmi mjesec odmiče a ja još uvijek nemam kupaći.
Razmišljala sam kako bi kupovina bila puno lakša, kad bih prije nešto popila. Onako, za opuštanje. Isto tako (ujedno i napomena vlasnicima dućana koji prodaju kupaće), bilo bi mi puno lakše kad kabine ne bi bile veličine telefonske govornice. Više bi mi odgovaralo nešto od cca 12-ak kvadrata. Sa lažljivim ogledalima (ja volim ogledala koja lažu!), kaučem, tepihićem na podu a može i mini-barom. Tako bih možda malčice i uživala. Svuda viđam predivne kupaće, po povoljnoj cijeni i sa dodatnim popustom na blagajni. I svi su minijaturni. Ok, svjesna sam kako neki seksi bikini više nije za mene. Ali nisam još spremna za jednodjelni model poput ovoga:
Treba mi neki u kojem će ljudi reći: „Vauuu! Ti si mama? Izgledaš kao starija sestra!“ Da, ok…treba mi čarobna vila a ne kupaći! Gledam kako se sve vraća u modu nakon nekog vremena. Pa si mislim…možda najbolje pričekati da se ovako nešto vrati u modu:
Mislim…u ovom trenutku to mi je svakako draže od ovoga:
A eto…dok se ne odlučim i ne ohrabrim uhvatiti u koštac sa kupovinom predivnog, modernog, nekompromitirajućeg kupaćeg, prihvaćam sve ideje i sugestije. I samo polako. Mislim kako je za ovo ljeto kasno. Ali do idućeg ću zablistati!
đinđe* – nakit, većinom bižuterija. Što više komada imaš – više trebaš. Uvijek kad ti treba crvena narukvica upravo ona ti fali. Za nekoliko godina imaš više đinđi nego specijalizirani dućam sa đinđama.
Post je objavljen 06.07.2013. u 18:50 sati.