Marketing
Ljetovanje
Nisam baš od onih koji stalno žale za prošlim vremenima. Ali kad bih se baš morala vratiti u prošlost, vratila bih se u vrijeme ranog djetinjstva. Ona jednostavna bezbrižna vremena. Vremena kad je dan bio za pamćenje ako bi mama napravila tortu s jagodama. Ili ako su me sestrična i brat vozili u „tačkama“. Ili ako me u šetnji gradom netko pitao želim li sladoled. Kada se svako jutro činilo kao nova avantura, jer nikad nisi znao koja će igra danas biti na redu. A najveći problem je bilo pitanje – kad završim s ovim crtežom, što bih sljedeće mogla nacrtati?
Sjećam se nekih ljeta iz druge polovice osamdesetih godina. Voljela sam ljeto. Najviše zato što nije bilo škole i svi su već od ranog jutra bili na ulici. Bilo je dovoljno navući neku majicu, kratke hlače, nataknuti japanke, nešto na brzinu baciti u usta i na ulicu, na igranje.
Je li bilo vruće? Naravno. Ali nismo primjećivali. Kad se bližilo podne, a sunce prigrijalo asfalt u ulici, iznosili smo na ulicu sve u što se može naliti voda. Zapravo, u to vrijeme pištolji na vodu su bili tako mali, da ih se nije isplatilo stalno puniti. Popularnije igračke bile su plastične posude i prazne bočice od deterdženta za suđe. Polijevali smo se i bili mokri do gole kože. Nitko se nije upitao hoćemo li izgorjeti na suncu ili se prehladiti od vjetra.
Krema za sunčanje? Da, postojale su kreme za sunčanje. Ali kupovale su se samo kad se išlo na more.
Moj tata je vozio Yugo 45. Za mene, u to vrijeme to je bio jedan od boljih auta u ulici. Nismo imali sjedalice. Nismo bili vezani. Nekako se podrazumijevalo kako moramo sjediti na mjestu i ne smijemo skakati po stražnjem sjedištu. Klima u autu bila je SF. Hladili smo se otvorenim prozorima. I nikad nikome nije puhalo.
Imali smo mali bazenčić na napuhavanje. Tata bi ga napunio hladnom vodom, koja se onda grijala na suncu, pa smo se kupali. Bili smo u vodi dok se ne „smežuramo“. Onda bismo izašli pojesti malo lubenice, pa opet u vodu.
Voljela sam biti dijete. Mislila sam kako imam puno problema a zapravo nisam imala nijedan. I sad mislim kako imam puno problema. Možda ću s vremenom shvatiti kako to isto zapravo nisu nikakvi problemi.
Pa evo, jedan od problema ove godine mi je i ljeto. Prvo nikako nije stizalo a sad kad je stiglo nemilosrdno grije. A mi nemamo klimu. Ni u stanu ni u autu. I to nam je veliki problem. Jer u autu imamo termometar, koji ponekad pokazuje temperaturu 58! Grozno! I dok je vani nemilosrdnih 35, u stanu je ugodnih 28. Bilo bi nam ugodnije s klimom, naravno.
Šanse za odlazak na more su minimalne. Pa kud onda s dvoje djece po toj vrućini? A i kad se nekud uputimo, ne možemo otvoriti prozor u autu jer uvijek nekome puše. I klinci u sjedalicama šute najviše pola sata. Onda počnu jadikovke: gladni, žedni, umorni, pa bi medu, pa bi smoki, pa sok… I tako… Nije lako imati obitelj u današnje vrijeme…
Ipak, mislim kako je jednako lijepo biti dijete kao i kad sam ja bila mala. Da, druga su vremena ali moja djeca to ne znaju. Njima su jedna, jedina vremena ova sad. Ništa lošije nisu doživjeli a ničemu boljem se ne nadaju, jer ne znaju kako može biti bolje. Baš kao što ni ja nisam znala, kad sam bila mala. I baš ih briga što nema klime. Njima nije vruće.
Znoje se. Pa što? Ljeto je. I mama i tata se znoje.
Kupaju se u bazenčiću i smežuraju se, baš kao što sam se ja znala smežurati kad sam bila mala. A onda izađu van i jedu lubenicu ili sladoled.
I u autu je vruće. Ali mora biti vruće. Jednostavno – ljeto je i tako mora biti.
Na more možda neće ići. Ali more, rijeka, bazen na napuhavanje ili mlaka na cesti – njima je svejedno. Važno je umočiti prstiće.
Vremena su se promijenila ali djeca su i dalje djeca. Ona dobra vremena kojih se mi sjećamo, njima su baš ova u kojima sad žive. I ta činjenica me čini sretnom. Čak i na +38!
Uostalom, ove godine se stvarno ne smijem žaliti. Jer unatoč tome što možda ne idemo na more, godišnji ćemo ipak provesti u jednoj od zemalja EU-a. Tako da…molim lijepo!
Post je objavljen 22.06.2013. u 19:37 sati.