Mama Mima

četvrtak, 17.11.2011.

Stranica dnevnika...

Nedjelja, 17.11.1991.

U podrumu smo već tri mjeseca. Tri duga mjeseca... Izlazimo samo na par minuta – umiti se, obaviti nuždu i eventualno sjediti par minuta u prizemlju ne bi li barem malo upili dnevno svjetlo.

Stalno se puca, ali to više nije ono pucanje kao do prije mjesec dana. Ni kao do prije par dana. Oni su tako blizu da ih skoro možemo nanjušiti.

Neki govore da je sve gotovo. Da je grad pao. Naravno da ne vjerujemo u to jer to je nemoguće! Pa mi imamo samostalnu državu, imamo ljude koji žive, bore se i dišu za nas. Ne bi nikad dopustili da grad padne.

Bože dragi...to se ne smije dogoditi... Pa što će biti sa nama? Poubijat će nas, to je sigurno. Ali kako? Svašta se priča... Nisu baš milosrdni. Svašta se i čuje. Na razglas već danima puštaju „Marš na Drinu“ i pozivaju nas na predaju. Govore da bolje da se predamo jer nećemo dobro proći ako oni dođu po nas. Ali oni to samo pričaju. Samo nas zastrašuju.

Siniša isto govori da je sve gotovo. Ma on se doslovno oprašta od svega i svakoga. Ali to je samo priča za ostale. To ne može biti istina. On to govori da ih motivira da nam napokon pošalju pomoć. Ma pomoć sigurno i stiže samo što to mi nikako ne možemo znati.

Danas je došao B., došao nas posjetiti. I dovukao nekog psa. Psa! Nisam vidjela živo stvorenje osim ljudi već tri mjeseca! A i on izgleda lud od sreće što nas vidi!

Tata je jučer ranjen. Ne znamo kako je. Dida I. ga je vozio u bolnicu. Kaže da se sam popeo na stol. Pa znači da je dobro. Iako...mama je plakala. Stalno nešto šapuće sa teta M. i to me malo brine. Teta M. ima „onaj“pogled koji mi se nikako ne sviđa...

I što će se dogoditi ako on umre? Pokušavam zamisliti taj horor i brzo tresem glavom pokušavajući otjerati crne misli.

Gledam oko sebe. Puno ljudi. Tišina. Sve je nekako palo... Moj brat je igrao šah sa teta M. i pobijedio ju je! Napokon! Pobijedio ju je a ona je bila prvakinja bivše države! Ona ne može vjerovati i nagovara ga da odigraju još jednu partiju ali on ne želi. Smije joj se. Čudno je čuti smijeh. Neugodno se smijati na glas jer imate osjećaj da stalno nekome dugujete ispriku zbog smijeha. Jer nikome nije do smijanja.

Evo...teta O. je prije nekog vremena ostala udovica, P. i P. su ostali bez tate. I oni se pokušavaju nasmijati ali taj osmijeh ostane negdje u međuprostoru i izgubi se...

Đ. bole lđa i stalno leži. Po njega više i ne dolaze. Odustali su. On je stalno bolestan.

Mali N. stalno bulji u plamen svijeće i svi viču na njega da to ne smije raditi. Ali on kao da je hipnotiziran! Ima pet godina a prije par dana je postao ujak! S.Đ. nam je došao javiti da je postao tata. Bio je presretan! M.D. stalno sjedi kraj peći. On je ranjen u leđa i ne može ležati. Spava na sjedećki. Teta M. je sigurna da on neće preživjeti. Rana mu se zagnojila i izgleda jako loše. U bolnici je bio ali oni mu mogu pomoći jednako koliko i teta M. Ona je u dogovoru sa doktoricom V.B. preuzela brigu o dijelu lakših ranjenika i ima lijekove iz obližnje ljekarne – u koliko nekome zatreba.

Preko puta našeg skloništa je stara ljekarna na kojoj je do prije par dana bio kip anđela. Tata je govorio da grad neće pasti dok god taj anđeo stoji. Anđeo je pao. Ali to je samo kip... Ma tko vjeruje u te gluposti?

Mama je bacila pištolj koji joj je tata ostavio za svaki slučaj. Zaključila je da je možda bolje da nema kod sebe oružje ako dođe do onoga do čega ne smije doći.

Tu i tamo do nas dolaze vojnici...dečki koje volimo i koji su nam sve... Dolaze se oprostiti. Odlaze. Odlaze u proboj. Kažu da je sve gotovo i da je bolje da muškarci odu jer da neće biti dobro... Ma joj, ljudi, dajte molim vas! Ma bit će sve u redu! Pa dobro uvijek pobjeđuje, zar ne? Uvijek!

Žena koja se čula posljednjih par dana prestala je zapomagati. Volim vjerovati da joj je netko pomogao i odveo je u bolnicu ali nekako znam da to nije tako i da je umrla. Ah...ni prva ni posljednja. Rat je. Umire se.

Treba ići u krevet. Hm...sanjam krevet. Svoj krevet. I svoje igračke. Svoje Barbike. I svog bijelog plišanog medu. I svog Alfa. I svoju Klaru. I svoje tregerice koje su se ostale sušiti preko naslona stolice. Pitam se...da li su još uvijek tamo? Tata ih je zaboravio ponijeti kad je zadnji put išao kući. Spustio je televizor sa police i zagradio ga jastucima da ostane čitav.

To je bilo jako davno. Još je bilo ljeto. I sunce. Nisam vidjela sunce već tjednima. Stvarno...gdje je to sunce? Pa sve je nekako sivo i tmurno. Ok, puca se, sve je puno prašine...ali ipak... Sve je nekako...crno bijelo. Čudno.

Liježem sa mamom na obložene palete koje nam već neko vrijeme mijenjaju tople i mekane krevete. Okrenuta sam prema zidu. Pravim se da spavam. Mama plače. Opet.

Ah...Prokleti rat. Zašto baš ovdje? Zašto baš kod nas? Nemamo sreće. Ali sutra je novi dan. Sutra će biti bolje. Sutra će biti dan dobrih vijesti! Znam to! Vjerujem u to! Barem želim vjerovati u to...


B. – nestao, još uvijek nije pronađen

Dida I. - nakon logora došao u Zagreb, kasnije se vratio u Vukovar. Umirovljenički zasluženo uživa sa suprugom. I da - ima čak četvero unučadi!

Teta M. – vratila se, živa i zdrava...doduše sama... Partiju šaha nikad nije odigrala sa mojim bratom. Ali mu je zato poklonila tablu na kojoj ju je pobijedio. 19 godina nakon rata unuk joj je postao poznat po nadimku Mučko Đubre kojim ga je počastio Z.M. a koji se od tada udomaćio širom države!

Teta O., P. i P. – ostali u Vukovaru nakon pada, nisu imali kud. P.i P. Stradali od zaostale granate i stariji P. ostao bez šake. Poslije otišli u Pulu gdje su i dan danas. Ne namjeravaju se vraćati.

Đ. – skupa sa svojom obitelji dobio sve vojne počasti. Svi su se navodno borili i sudjelovali u obrani. A ja ne znam kad jer nitko od njih nije ni jednog trenutka napustio sklonište.

Mali N. – živi i radi u Vukovaru. Postao tata prije par mjeseci. Živi sa djetetom, suprugom, mamom invalidom i nećakinjom koja je rođena u studenom 1991.

S.Đ. – otišao u bolnicu, zagrlio ženu i tek rođeno dijete i oprostio se od njih zauvijek. Nađen na Ovčari.

M.D. – ubijen. Posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.

V.B. – ravnateljica OB Vukovar.

(Tata je bio u komi i to je u svoj toj nesreći bila njegova najveća sreća! Jer ga je Crveni križ kao teškog ranjenika ispratio iz grada. Da je bio lakše ranjen sad bi bio na Ovčari. Našli smo se nakon nekog vremena...on je bio u bolnici u Koprivnici a mi smo bili sa tetom u Zagrebu. I eto, još uvijek svi na okupu!)

Oznake: Vukovar, rat, podrum

17.11.2011. u 22:33 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.