Mama Mima

subota, 15.06.2013.

‘Vrati mu ako te udari’ (ni)je dobra odgojna metoda

Pročitala sam neki dan članak o odgojnoj metodi “Vrati mu ako te udari” . Pa kaže:
“Kao roditelj vjerojatno se nerijetko suočavate s agresivnošću djece. Bilo da se radi o agresivnom ponašanju vašeg djeteta ili o agresiji nad vašim djetetom, nikako nije ugodno.
Svaki oblik agresivnosti je posljedica neke frustracije. Ako dijete nije zadovoljilo neku od svojih potreba ili je zanemareno neko od njegovih stanja, ono postaje agresivno.”

Miju odgajamo, kao svi roditelji – onako kako mislimo da je najbolje. Kad je bila manja dobila je knjigu Dječji Bonton. Dugo smo je čitali a ona je sve upijala poput spužve. Kroz neko vrijeme, imali smo dvogodišnje dijete koje savršeno koristi izrazima poput „Molim“, „Oprosti“ i „Hvala“. Ljudi koje smo sretali bili su oduševljeni. Mi smo bili ponosni.

Krenuli smo na igranje u park čim je prohodala. Bila je premala za penjanje na tobogan. Samo bi stajala sa strane i oduševljeno dočekivala svako dijete koje se spustilo. Tu i tamo se odvažila prići nekome i reći „Ja sam Mia. Kako se ti zoveš?“ Ne mogu sa sigurnošću reći točan broj, ali u nekoliko mjeseci koliko je to trajalo odgovorilo joj je možda troje djece. Tad sam prvi put pomislila kako je preljubazna i predobra i kako takvi u parku ne prolaze dobro.

Onda se i ona počela penjati. Prvo jako polako. Većina djece nema razumijevanja za sporo-penjače. Pa su je obilazili, gurkali, pomicali… A ona se ljubazno svakome micala i puštala ih, kako ne bi zadržavala red. Tako su se neka djeca spustila po desetak puta dok bi ona uopće stigla do vrha tobogana. Muž i ja nismo reagirali jer smo je odlučili pustiti da sama pliva među djecom, kako bi se naučila izboriti za svoje mjesto u parku. Naravno – tu smo, gledamo…za slučaj da nešto izmakne kontroli.

I tako se naša nevidljiva curica igrala sa svojim brojnim prijateljima a da oni uopće nisu znali kako se ona igra sa njima.

Imala je jednu malu prijateljicu sa kojom se često susretala. Curica puno živahnija i spretnija od nje. Kad bi prijateljica prilazila, Mia bi uzmicala. Ali joj se uvijek veselila i uvijek ju je spominjala.

Jednom je u igri došlo do guranja, Mia je završila na leđima a prijateljica na njoj. Prijateljstvo je bilo ozbiljno narušeno. Curica je pokušavala ostati dobra sa Miom ali činilo se kako ju je Mia zauvijek prekrižila. Kad god su se srele Mia je bježala, skrivala se, plakala, odbijala razgovor i bilo kakav pokušaj zbližavanja.

Onda sam dobila jezikovu juhu od prijateljičine mame. Rekla mi je kako je Mia preplaha i kako je treba malo socijalizirati. I kako je treba malo očvrsnuti. I povjerovala sam joj. A to je bilo najgore što sam mogla napraviti.

Počeli smo se nalaziti gotovo svaki dan, pokušavajući dokazati Miji kako prijateljica nije zločesta i kako ju je slučajno gurnula. Mia nije popuštala. Prijateljica joj je donosila igračke, davala joj svoj bicikl. Mia nije popuštala ni malo.

Za vrijeme jednog susreta Mia se jako rasplakala. Pokušavali smo je umiriti. Pokušavali smo je urazumiti. Nije prestajala. U jednom trenutko je iz sveg glasa viknula prijateljici da je ostavi na miru. Svi smo ostali bez teksta. To je za mene i muža bilo dovoljno. Priijateljica je bila prekrižena. Ima i druge djece. Kako sam dozvolila da moje dijete netko terorizira do te mjere da ona mora tako očajnim potezom tražiti spas.

Bila sam ljuta na cijeli svijet, najviše na sebe. Kako sam to dozvolila? Kako sam mogla dovesti svoje vlastito dijete u situaciju da se na taj način mora braniti od situacije koja joj nije ugodna, pored dvoje zdravih i normalnih roditelja, koji su je iz nekog razloga doveli u tu situaciju?
I zašto, pobogu, slušam savjete žene koja ne može obuzdati trogodišnje dijete i dati mu do znanja da se druga djeca ne smiju gurati? Moje dijete treba očvrsnuti? Zašto bi dijete od tri godine trebalo biti čvrsto? Curica od tri godine, sa kikicama, Hello Kitty haljinicom i ljubičastim sandalicama ne mora biti čvrsta. Može se smijati kad god želi a ako želi plakati – može i plakati. Jer curice se smiju i plaču.

Nastavili smo odlaziti u park, pozdravljajući njene pokušaje komunikacije s drugom djecom. Uvijek smo ponavljali kako nikakvo guranje i svađanje ne dolazi u obzir.

- Ako je ljuljačka zauzeta, nema plakanja. Pričekaj. Ili pitaj curicu hoće li se još dugo ljuljati. Nije tvoja ljuljačka. Ni tobogan nije tvoj. Sve je tu da bi se sva djeca mogla igrati.
Ponavljala je te riječi kao mantru. Na žalost, i dalje je kod većine djece nailazila na zid.

A onda je krenula u vrtić. Oduševljena djecom, ali povučena i stidljiva. Uvijek nasmijana, ali uvijek u kutu, sama. Sa svojim smješkom.
Srce mi je pucalo, iako je ona voljela ići. Nikad nije plakala, a tamo je bila povučena i stisnuta.

A onda su se neke stvari počele događati same od sebe… Nisam sigurna je li samo počela oponašati drugu djecu, ili je jednostavno shvatila kako mora prihvatiti obrazac ponašanja za koliko-toliko uspješni kontakt sa drugom djecom, a da je pri tome nitko ne gnjavi i maltretira.

Uvijek smo ponavljali kako se nitko ne smije tući i gurati. I ona je znala da takvo ponašanje ne odobravamo.

Neki dan odveli smo je na trampolin. Ona i jedan dečko njenog uzrasta bili su sami. Ubrzo je počelo naguravanje i maleni joj je počeo govoriti neka se makne i ide kući. Ona ga je gledala i tiho mu govorila kako ne ide nikud i neka je pusti na miru.

Onda ju je gurnuo. Ostala je na nogama. A onda je iznenada zamahnula je ručicom i opalila ga po sred glave. Zašutio je. Mi smo zašutjeli. Njegovi roditelji su zašutjeli. Ma nije da su pokušavali nešto reći ni dok ju je terorizirao.

Ona je pogledala u nas, pokušavajući pogledom uhvatiti našu reakciju. Nasmješili smo joj se. Nastavila je skakati kao da se ništa nije dogodilo. I on je nastavio skakati u svom kutu i više joj se nije obraćao. Bila sam ponosna. Ne zato što je udarila dijete, nego zato što je napokon pokazala kako se neće dati maltretirati. Više puta mu je tiho, bez drame i galame, rekla da se makne. Nije ju poslušao. Njegova greška.

Sada mi je puno lakše. Ne, ne odobravam nasilje i rješavanje nasilja – nasiljem. Ali drago mi je da se zauzela za sebe i da je uspjela u tome. Jer nije vidjela drugi izlaz. Možda smo se mi kao roditelji trebali umiješati. Ali nitko se nije miješao ni dok ju je on terorizirao. Što se mene tiče – dobio je što je tražio.
I više od toga. Jer mu je poklonila i osmijeh.

Oznake: igra, djeca, park, tučnjava

15.06.2013. u 13:44 • 0 Komentara • Print • # • ^

utorak, 26.02.2013.

Dvije ruže iz devetog bloka

Moja ulica prije 1991. nosila je ime Stjepana Supanca, koji je početkom prošlog stoljeća bio inženjer, arhitekt i vođa političkih aktivnosti. Stariji vukovarci znali su je kao ulicu Tri Ruže ili Drei Rosen. Brdo na kojem se nalazila ulica nazivalo se „Švapsko brdo“. Legenda kaže da su u toj ulici stanovale tri djevojke, Marija, Katica i Štefana i da je po njima dobila ime.
To ime bilo je daleko ljepše...ali iz nekog razloga neprihvatljivo. Sjećam se da je jedan susjed čak imao i kućni broj sa starim nazivom ulice... Na malenoj pločici pisao je kućni broj a ispod, sitnim slovima stajalo je Drei Rosen.

U mojoj ulici prije rata, bilo je oko šezdeset obiteljskih kuća. Nije bila osobito prometna pa smo se skoro uvijek igrali na cesti.
U ulici je živjelo četrdeset i jedno dijete. A to su samo oni kojih sam se uspjela sjetiti i oni koji su u ulici baš živjeli. Nisam tu brojala one, koji su dolazili kod bake i djeda na čuvanje. Ulicu smo dijelili, samo nama znanim granicama, na tri dijela. Donji kraj, Gornji kraj i mi – Centar. Nije tu bilo svađa, ni onih dječjih „ratovanja“, ali dobro se znalo tko se igra u kojem dijelu ulice. Znali smo se i izmješati, nitko nije imao ništa protiv. Ali na kraju dana, uvijek bi se vraćali u svoje dijelove ulice.

Zamislite ljetne praznike u mojoj ulici. Na jednom kraju bila je velika samoposluga. Drugi kraj izlazio je ravno na rijeku Vuku. Da ste krenuli ulicom, a baš se dogodilo da su praznici i da smo svi kod kuće, morali bi non-stop nekoga pozdravljati. Ili to ili sagnuti glavu i što brže proći ulicom praveći se da nikoga ne vidite, što je bilo prilično nemoguće.
Na dijelu koji je vodio do samoposluge, bili su većinom dečki, stariji od mene od 3 do 6 godina. Na tu stranu rijetko smo odlazili. Kad bismo išli u dućan, neizbježno je bilo zadirkivanje i smijuljenje.
Na drugom kraju ulice, prema Vuki, bilo je nekoliko starijih djevojki i jako puno male djece, između 3 i 7 godina. Ni tamo nismo pretjerano odlazili. Djevojke su imale neku zatvorenu grupu, a klinci su bili klinci. Ništa konkretno od njih...samo vrištanje, plakanje i dozivanje mame.

U mom društvu bilo nas je trinaestero. Pet cura i osam dečki. Većinom smo se igrali svi skupa. Ponekad smo se odvajali u grupice po dvoje, troje i šetali, pričali, sjedili na klupama ili na cesti. Igrali smo graničara, „Policajaca i lopova“ ili smo izmišljali igre i po cijele dane bili zadubljeni u neku, samo nama znanu, akciju.
Naravno, svatko je imao jednog najboljeg prijatelja. Ja sam imala najbolju prijateljicu. Često smo se šetale i pričale o stvarima, o kojima curice pričaju – barbike, škola, društvo...u nekim kasnijim godinama i o dečkima.

Često bih odmah nakon doručka odlazila van. Ako nikoga nema na ulici, prva postaja bila je kuća prijateljice. Ulazila sam bez kucanja, zvonjenja i dozivanja. Znala sam ih zateći za doručkom. Ali to nikome nije smetalo. Dapače, pridružila bih se, iako sam već doručkovala. Sjećam se da su imali neki ritual – ona je uvijek jela čokoladni namaz i pila mlijeko. Njezin brat blizanac uvjek je doručkovao pekmez od šipka i pio čaj.
Ista stvar je vrijedila i obratno – dolazilo se i ulazilo u kuću kao da je vaša.
Nakon doručka – na ulicu. Do ručka igranje, nakon ručka opet van. Igranje do večere. Opet van. U ljetnim mjesecima znali smo ostati vani do deset, jedanaest navečer.

Jedino roditeljsko pravilo, koje smo morali poštivati, bilo je – nikada ne odlaziti iz ulice. Jesmo li ga kršili? Naravno. Ulica se pružala do Vuke a kad dođeš do Vuke...paaa...teško je odrediti gdje je točno kraj ulice.
Na Vuki je uvijek bilo puno čamaca i sjećam se kako smo skakutale po njima i plastičnim kanticama, kojih je bilo u svakom čamcu, hvatale malene ribice i punoglavce. A kad smo već kod Vuke, zašto ne bi malo odšetale i do centra grada, koji je odmah tu – preko ceste. Znale smo otići do hotela Dunav. Glavna fora bilo je ući unutra, i pazeći da nas nitko ne primjeti, ući u lift. Malo se voziti gore – dolje i istim načinom izaći van.

Naravno, pravilo o napuštanju ulice imalo je izuzetke. To je obično bilo nedjeljom ujutro, kad smo se znali grupno uputiti u kino i pogledati prijepodnevnu matineju. Voljela sam ići u grad, ali nisam baš voljela ići u kino. Ne zbog filmova. U njima sam uživala. Zbog stolica u kinu, koje su se preklapale, a ja sam bila mala i nikad pod mojom težinom nije ostajala otvorena. Skoro cijeli film provela bih balansirajući i pazeći da me stolica ne poklopi.

Ako ste iz centra grada krenuli u moju ulicu, sa koje god strane dolazite, morali biste se penjati uz brdo. Ulica je jednim dijelom bila ravna a onda se strmom cestom spuštala prema Vuki i centru. To je bilo odlično zimi. Jer na koju god stranu okrenete, mjesta za sanjkanje je bilo više nego dovoljno.

S obzirom na broj djece u ulici, odrasli su rijetko odlazili u dućan. Zašto? Zato što je bilo dovoljno poviriti kroz prozor i pozvati najbliže dijete i zamoliti da na brzinu ode po ono što vam treba. Pa smo tako znali ići po prašak za pecivo, jer je baš zatrebao susjedi koja je pravila kolač. Išli smo po griz, susjedi koja je imala malu bebu. Išli smo i po cigarete susjedu koji je uvijek sjedio na klupi ispred kuće. Često smo išli po Badelov konjak, susjedi čiji je suprug bio u invalidskim kolicima. Govorila nam je kako joj treba za previjanje njegovih rana. Znali smo da to nije istina. Nešto iz razgovora roditelja, nešto i zato što je stalno bila crvena u licu i poprilično dobro raspoložena. Naravno, i po zadahu, koji nikako nije mogla sakriti. Sjećam se kako smo prijateljica i ja jednom otišle po konjak, pa smo se putem malo zaigrale i slučajno ga razbile. Nije se susjeda ljutila. Dala nam je novce za novi. Kao što sam rekla - bila je većinom dobro raspoložena.

U ulici je bilo puno drveća i zelenila. Bilo je dosta stabala šljiva, koje su imale crveno lišće. To je ulici davalo poseban izgled. Šljive su bile jako ukusne. Međutim, rijetko su dočekale dozrijevanje. Jeli bi ih čim je nestao cvijet, a one počele dobivati onaj okrugli oblik, tek naznaku neke buduće šljive. Bile su gorke i tvrde, ali nama najfinije na svijetu.
Dvije kuće od mene živjela je stara baka, Njemica. Često smo je čuli kako razgovara na njemačkom sa prijateljicom, koja joj je dolazila na kavu. U njenom dvorištu raslo je veliko stablo višnje, i to baš do uličnog zida. Ona nikad nije prigovarala ni vikala. Uvijek je pričala tiho i govorila da slobodno dođemo nabrati višnje ako ih želimo jesti. Ali to nije bilo dovoljno izazovno. Uvijek smo se penjali po zidu i brali višnje, pazeći da nas ne vidi. A kad bi provirila iz kuće, trkom smo se razbježali, da nas ne uhvati u krađi.
Preko puta mene živio je jedan stari bračni par. On je bio tih i drag. Ona je bila glasna i stroga. Godinama je bezuspješno pokušavala uzgojiti živicu ispred kuće. Jednostavno nije uspjevala. Stalno je krivila nas, djecu, zbog toga. Ali ja zaista mogu potvrditi, kako su lopte išle na tu živicu kao na magnet!

Naravno, pričati o mojoj ulici a ne spomenuti Deveti blok bio bi veliki grijeh. Deveti blok bio je naziv za zgradu mjesne zajednice, koja se nalazila nekoliko kuća od nas. Mi smo je zvali samo Blok. U Bloku su se održavale razne priredbe i svečanosti. Na primjer, svake godine Djed Mraz je tamo dijelio poklone. Tamo su se održavale i svadbene svečanosti subotom. To je za nas bio pravi doživljaj. Kad bi počela večera za svatove, tete kuharice su na pladnjevima iznosile kolače i sokove, da nas malo počaste.

Eh, da... Lijepo se živjelo u mojoj ulici. Nismo bili opterećeni i nismo razmišljali o ničemu. Bilo je važno igrati se i uživati. Baš onako kako bi djeca i trebala živjeti. Baš tako bi svako djetinjstvo trebalo izgledati.

***

U mojoj ulici živio je čovjek, koji je bio jedna od prvih žrtava rata u Vukovaru. Jedna od prvih granata pala je u blizini naše kuće.
Jesen 1991., od četrdeset i jednog djeteta, kojeg se mogu sjetiti, dočekalo je nas trinaest, kojih se mogu sjetiti. U mojoj ulici život se mjesecima odvijao pod zemljom. A nakon izlaska više ništa nije bilo kao prije.

Danas u mojoj ulici ima puno manje kuća. Puno je više praznih zemljišta. Danas u mojoj ulici ima djece, ali igraju se svatko pred svojom kućom i nitko sa nikim ne razgovara. Danas se u mojoj ulici ljudi većinom međusobno ne pozdravljaju.
Samoposluga je opet na onom kraju ulice gdje je bila nekad. Ali rijetko tko odlazi tamo. Ljudi većinom odu u grad ili obližnji veliki super market.
Na drugom kraju ulice još uvijek je Vuka. Danas na njoj nema ni jednog čamca.
Moja ulica se smanjila i postala samo još jedna bezlična, tiha, turobna ulica u ovom mrtvom gradu.

***

Šetam se sa prijateljicom. Dolazimo do dijela ulice gdje prestaje ravni dio a cesta se strmo počinje spuštati prema rijeci. Pored zadnje kuće na ravnom dijelu, vodi mala stazica kojom se može doći do malog vidikovca. Sa njega se širi pogled na cijeli grad.
Prolazimo stazicom, dolazimo do vidikovca i sjedamo na beton.
Gledamo grad.
Lijep je, kao i uvijek. Proljeće je i drveće je zeleno. Crveni krovovi izgledaju kao Lego kockice. S ovog mjesta vide se dvije crkve. Vidi se Vuka i tri visoka nebodera. Vidi se tržnica i ljudi, koji se sa ovog mjesta čine maleni, poput mrava. U daljini se vidi predivni dvorac Eltz. A iza njega teče moćni Dunav.

- Sjećaš se mog Bobija?
Naravno. Sjećam se malog psa mješanca, koji je poderao moje prve najlonke. Bila sam beskrajno tužna i zbog toga ga nisam baš voljela.
- Sjećam.
- Netko ga je otrovao.
- Kako znaš?
- Pa bio je prilično zločest. Sigurno je nekome smetao i otrovali su ga.
- Da...bio je prilično zločest.
- Da li ti voliš mog djeda?
Naravno da ga volim. Stalno sjedi na klupi ispred kuće. Nikad nam ništa ne prigovara, a jedina veza koju ima sa nama je, kad nam da novce, da si kupimo bombone ili sladoled. Naravno da ga volim. Tko ga ne bi volio?
- Naravno da ga volim. On mi je poput djeda. Znam za njega od kad znam za sebe. I za tebe.
- Što misliš, kad umre, kud će ići?
- Ne znam... Pa neće valjda još umrijeti.
- Neće. Ali ne znam...kad umre, hoće li otići tamo gdje je Bobi ili je za ljude postoji neko drugo mjesto?
- Ne znam.
- Vjerujete li vi u Boga?
- Tko to – mi?
- Pa vi...tvoja obitelj...
- Vjerujemo. Isto kao i vi.
- A gdje je vaš Bog?
- Kako misliš gdje je? Bog je jedan. Tamo gdje je tvoj, tamo je i moj. To je samo taj – jedan jedini. Bog.
- Naš Bog je svuda. Gdje god pogledaš – tu je naš Bog.
- Pa ako je to isti Bog, onda je i naš svuda.
- Mislim da nije isti...
- Kako ne? Pa samo je jedan!
- Kako se ti „krstiš“?
Desnom rukom napravim znak križa tiho šapčući „U ime Oca i Sina i Duha Sveoga... Amen.“ I sklopim ruke na prsima.
- Vidiš... To nije dobro. Tako se ne „krsti“.
- Nego kako? – malo sam iznenađena.
- Ovako... – kaže ona i skupi tri prsta skupa, pa sa njima napravi jednaki znak križa.
- Pa to je isto! – zaključujem.
- Nije isto. Zato ti i kažem da ne znam gdje je vaš Bog. Naš je svuda, a za vašeg stvarno nisam sigurna...
Sjedimo još neko vrijeme u tišini i vraćamo se u ulicu.

Tu večer ležala sam u krevetu i razmišljala. Kako ona to misli? Pa samo je jedan Bog... To što je ona drugačije položila prste, kako bi napravila istu stvar, ne znači da nemamo istog Boga. Sigurno se malo zabunila.
Okrećem se na bok i zaspim.

***

Nije se zabunila. Znala je točno o čemu priča. Samo što sam ja bila dovoljno mala i naivna pa nisam shvatila. Ali zato sad shvaćam.