Mama Mima

nedjelja, 30.06.2013.

Dečki iz Dubrave

1994. Prljavo Kazalište na Dolcu, Zagreb

Prvi put sam ih slušala u živo. Ne, nikad nisu bili moj omiljeni bend ali iznimno ih cijenim kao instituciju.

Onda sam, kao i danas, smatrala kako je stvar opće kulture barem jednom u životu otići na njihov koncert. Imala sam 14 godina i bila ponosna što su me roditelji pustili. Išla sam s najboljom prijateljicom, Marijanom.

Prije koncerta kupila sam Marte, a cipele u kojima sam krenula na koncert imala sam u ruksaku. Dok su nas pregledavali na ulasku, malo su me čudno gledali ali nije me bilo briga. Imala sam Marte koje su me jeb*** žuljale ali ni to nije bilo bitno. Baš sam si bila faca.

Bila je jako, jako velika gužva i Marijanu sam čvrsto držala za ruku. Zaključile smo da što god se dogodilo moramo ostati na nogama, jer ako padnemo više se nećemo dignuti. Da, takva gužva je bila. Onda je počela "Mi pijemo" i mi smo pale. I jedna i druga. Pomogli su nam neki dečki da se dignemo i sve je bilo ok.

Plakala sam na "Ma kog me Boga za tebe pitaju" i na "Lupi petama". Shvaćala sam ih vrlo osobno i u tom trenutku govorile su o mom životu. Prva me podsjećala na dečka koji mi se sviđao, a nije me primjećivao. Druga me gađala ravno u srce jer je 91. bila jako živa u mojoj glavi. I sve što se događalo ona tri mjeseca u Vukovaru s tom se pjesmom vraćalo i boljelo me.

2013. Prljavo Kazalište, Vukovar

Devetnaest godina poslije opet sam dobila onaj osjećaj obaveze kako nešto jednostavno moraš napraviti. Moram biti na tom koncertu. Baka je odlučila uskočiti i pričuvati klince.

Nisam plakala na "Ma kog me Boga za tebe pitaju". Jednostavno me ovaj put nije uspjela slomiti. I to zato što se ovaj put osoba koju volim nalazila kraj mene i čvrsto me grlila oko struka.
Plakala sam na "Lupi petama", zato što me opet podsjetila na neka stara vremena. I na neke ljude kojih više nema.
Plakala sam i na "Mojoj majci" jer me podsjetilo na moju dragu Mariju...i na njenu mamu koje više nema.

Između pjesama, gledala sam neke nove klince oko sebe... Klince koji su se smješkali i ljuljali u ritmu iako baš nisu upoznati sa repertoarom. I njima je vjerovatno stvar opće kulture doći na takav koncert. Gledala sam mlade parove kako se grle na sentiše i prijatelje kako skaču jedni po drugima na "Mi pijemo". Oni su danas stvorili neke svoje uspomene sa ekipom iz Dubrave.

Hvala vam dečki što nam stvarate uspomene. I što ih držite na životu toliko godina.

Danas znam da nikad neću postati heroj ulice - ni na dan, ni na sat. I znam da ću uvijek kad treba lupiti petama. I reći "Evo SVE za Hrvatsku!"

Oznake: koncert, Prljavo kazalište, Vukovar, Zagreb, dolac

30.06.2013. u 15:24 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 22.06.2013.

Ljetovanje

Nisam baš od onih koji stalno žale za prošlim vremenima. Ali kad bih se baš morala vratiti u prošlost, vratila bih se u vrijeme ranog djetinjstva. Ona jednostavna bezbrižna vremena. Vremena kad je dan bio za pamćenje ako bi mama napravila tortu s jagodama. Ili ako su me sestrična i brat vozili u „tačkama“. Ili ako me u šetnji gradom netko pitao želim li sladoled. Kada se svako jutro činilo kao nova avantura, jer nikad nisi znao koja će igra danas biti na redu. A najveći problem je bilo pitanje – kad završim s ovim crtežom, što bih sljedeće mogla nacrtati?

Sjećam se nekih ljeta iz druge polovice osamdesetih godina. Voljela sam ljeto. Najviše zato što nije bilo škole i svi su već od ranog jutra bili na ulici. Bilo je dovoljno navući neku majicu, kratke hlače, nataknuti japanke, nešto na brzinu baciti u usta i na ulicu, na igranje.

Je li bilo vruće? Naravno. Ali nismo primjećivali. Kad se bližilo podne, a sunce prigrijalo asfalt u ulici, iznosili smo na ulicu sve u što se može naliti voda. Zapravo, u to vrijeme pištolji na vodu su bili tako mali, da ih se nije isplatilo stalno puniti. Popularnije igračke bile su plastične posude i prazne bočice od deterdženta za suđe. Polijevali smo se i bili mokri do gole kože. Nitko se nije upitao hoćemo li izgorjeti na suncu ili se prehladiti od vjetra.
Krema za sunčanje? Da, postojale su kreme za sunčanje. Ali kupovale su se samo kad se išlo na more.

Moj tata je vozio Yugo 45. Za mene, u to vrijeme to je bio jedan od boljih auta u ulici. Nismo imali sjedalice. Nismo bili vezani. Nekako se podrazumijevalo kako moramo sjediti na mjestu i ne smijemo skakati po stražnjem sjedištu. Klima u autu bila je SF. Hladili smo se otvorenim prozorima. I nikad nikome nije puhalo.

Imali smo mali bazenčić na napuhavanje. Tata bi ga napunio hladnom vodom, koja se onda grijala na suncu, pa smo se kupali. Bili smo u vodi dok se ne „smežuramo“. Onda bismo izašli pojesti malo lubenice, pa opet u vodu.

Voljela sam biti dijete. Mislila sam kako imam puno problema a zapravo nisam imala nijedan. I sad mislim kako imam puno problema. Možda ću s vremenom shvatiti kako to isto zapravo nisu nikakvi problemi.

Pa evo, jedan od problema ove godine mi je i ljeto. Prvo nikako nije stizalo a sad kad je stiglo nemilosrdno grije. A mi nemamo klimu. Ni u stanu ni u autu. I to nam je veliki problem. Jer u autu imamo termometar, koji ponekad pokazuje temperaturu 58! Grozno! I dok je vani nemilosrdnih 35, u stanu je ugodnih 28. Bilo bi nam ugodnije s klimom, naravno.

Šanse za odlazak na more su minimalne. Pa kud onda s dvoje djece po toj vrućini? A i kad se nekud uputimo, ne možemo otvoriti prozor u autu jer uvijek nekome puše. I klinci u sjedalicama šute najviše pola sata. Onda počnu jadikovke: gladni, žedni, umorni, pa bi medu, pa bi smoki, pa sok… I tako… Nije lako imati obitelj u današnje vrijeme…

Ipak, mislim kako je jednako lijepo biti dijete kao i kad sam ja bila mala. Da, druga su vremena ali moja djeca to ne znaju. Njima su jedna, jedina vremena ova sad. Ništa lošije nisu doživjeli a ničemu boljem se ne nadaju, jer ne znaju kako može biti bolje. Baš kao što ni ja nisam znala, kad sam bila mala. I baš ih briga što nema klime. Njima nije vruće.
Znoje se. Pa što? Ljeto je. I mama i tata se znoje.
Kupaju se u bazenčiću i smežuraju se, baš kao što sam se ja znala smežurati kad sam bila mala. A onda izađu van i jedu lubenicu ili sladoled.
I u autu je vruće. Ali mora biti vruće. Jednostavno – ljeto je i tako mora biti.
Na more možda neće ići. Ali more, rijeka, bazen na napuhavanje ili mlaka na cesti – njima je svejedno. Važno je umočiti prstiće.

Vremena su se promijenila ali djeca su i dalje djeca. Ona dobra vremena kojih se mi sjećamo, njima su baš ova u kojima sad žive. I ta činjenica me čini sretnom. Čak i na +38!

Uostalom, ove godine se stvarno ne smijem žaliti. Jer unatoč tome što možda ne idemo na more, godišnji ćemo ipak provesti u jednoj od zemalja EU-a. Tako da…molim lijepo!

Oznake: ljeto, more, kupanje

22.06.2013. u 19:37 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 15.06.2013.

‘Vrati mu ako te udari’ (ni)je dobra odgojna metoda

Pročitala sam neki dan članak o odgojnoj metodi “Vrati mu ako te udari” . Pa kaže:
“Kao roditelj vjerojatno se nerijetko suočavate s agresivnošću djece. Bilo da se radi o agresivnom ponašanju vašeg djeteta ili o agresiji nad vašim djetetom, nikako nije ugodno.
Svaki oblik agresivnosti je posljedica neke frustracije. Ako dijete nije zadovoljilo neku od svojih potreba ili je zanemareno neko od njegovih stanja, ono postaje agresivno.”

Miju odgajamo, kao svi roditelji – onako kako mislimo da je najbolje. Kad je bila manja dobila je knjigu Dječji Bonton. Dugo smo je čitali a ona je sve upijala poput spužve. Kroz neko vrijeme, imali smo dvogodišnje dijete koje savršeno koristi izrazima poput „Molim“, „Oprosti“ i „Hvala“. Ljudi koje smo sretali bili su oduševljeni. Mi smo bili ponosni.

Krenuli smo na igranje u park čim je prohodala. Bila je premala za penjanje na tobogan. Samo bi stajala sa strane i oduševljeno dočekivala svako dijete koje se spustilo. Tu i tamo se odvažila prići nekome i reći „Ja sam Mia. Kako se ti zoveš?“ Ne mogu sa sigurnošću reći točan broj, ali u nekoliko mjeseci koliko je to trajalo odgovorilo joj je možda troje djece. Tad sam prvi put pomislila kako je preljubazna i predobra i kako takvi u parku ne prolaze dobro.

Onda se i ona počela penjati. Prvo jako polako. Većina djece nema razumijevanja za sporo-penjače. Pa su je obilazili, gurkali, pomicali… A ona se ljubazno svakome micala i puštala ih, kako ne bi zadržavala red. Tako su se neka djeca spustila po desetak puta dok bi ona uopće stigla do vrha tobogana. Muž i ja nismo reagirali jer smo je odlučili pustiti da sama pliva među djecom, kako bi se naučila izboriti za svoje mjesto u parku. Naravno – tu smo, gledamo…za slučaj da nešto izmakne kontroli.

I tako se naša nevidljiva curica igrala sa svojim brojnim prijateljima a da oni uopće nisu znali kako se ona igra sa njima.

Imala je jednu malu prijateljicu sa kojom se često susretala. Curica puno živahnija i spretnija od nje. Kad bi prijateljica prilazila, Mia bi uzmicala. Ali joj se uvijek veselila i uvijek ju je spominjala.

Jednom je u igri došlo do guranja, Mia je završila na leđima a prijateljica na njoj. Prijateljstvo je bilo ozbiljno narušeno. Curica je pokušavala ostati dobra sa Miom ali činilo se kako ju je Mia zauvijek prekrižila. Kad god su se srele Mia je bježala, skrivala se, plakala, odbijala razgovor i bilo kakav pokušaj zbližavanja.

Onda sam dobila jezikovu juhu od prijateljičine mame. Rekla mi je kako je Mia preplaha i kako je treba malo socijalizirati. I kako je treba malo očvrsnuti. I povjerovala sam joj. A to je bilo najgore što sam mogla napraviti.

Počeli smo se nalaziti gotovo svaki dan, pokušavajući dokazati Miji kako prijateljica nije zločesta i kako ju je slučajno gurnula. Mia nije popuštala. Prijateljica joj je donosila igračke, davala joj svoj bicikl. Mia nije popuštala ni malo.

Za vrijeme jednog susreta Mia se jako rasplakala. Pokušavali smo je umiriti. Pokušavali smo je urazumiti. Nije prestajala. U jednom trenutko je iz sveg glasa viknula prijateljici da je ostavi na miru. Svi smo ostali bez teksta. To je za mene i muža bilo dovoljno. Priijateljica je bila prekrižena. Ima i druge djece. Kako sam dozvolila da moje dijete netko terorizira do te mjere da ona mora tako očajnim potezom tražiti spas.

Bila sam ljuta na cijeli svijet, najviše na sebe. Kako sam to dozvolila? Kako sam mogla dovesti svoje vlastito dijete u situaciju da se na taj način mora braniti od situacije koja joj nije ugodna, pored dvoje zdravih i normalnih roditelja, koji su je iz nekog razloga doveli u tu situaciju?
I zašto, pobogu, slušam savjete žene koja ne može obuzdati trogodišnje dijete i dati mu do znanja da se druga djeca ne smiju gurati? Moje dijete treba očvrsnuti? Zašto bi dijete od tri godine trebalo biti čvrsto? Curica od tri godine, sa kikicama, Hello Kitty haljinicom i ljubičastim sandalicama ne mora biti čvrsta. Može se smijati kad god želi a ako želi plakati – može i plakati. Jer curice se smiju i plaču.

Nastavili smo odlaziti u park, pozdravljajući njene pokušaje komunikacije s drugom djecom. Uvijek smo ponavljali kako nikakvo guranje i svađanje ne dolazi u obzir.

- Ako je ljuljačka zauzeta, nema plakanja. Pričekaj. Ili pitaj curicu hoće li se još dugo ljuljati. Nije tvoja ljuljačka. Ni tobogan nije tvoj. Sve je tu da bi se sva djeca mogla igrati.
Ponavljala je te riječi kao mantru. Na žalost, i dalje je kod većine djece nailazila na zid.

A onda je krenula u vrtić. Oduševljena djecom, ali povučena i stidljiva. Uvijek nasmijana, ali uvijek u kutu, sama. Sa svojim smješkom.
Srce mi je pucalo, iako je ona voljela ići. Nikad nije plakala, a tamo je bila povučena i stisnuta.

A onda su se neke stvari počele događati same od sebe… Nisam sigurna je li samo počela oponašati drugu djecu, ili je jednostavno shvatila kako mora prihvatiti obrazac ponašanja za koliko-toliko uspješni kontakt sa drugom djecom, a da je pri tome nitko ne gnjavi i maltretira.

Uvijek smo ponavljali kako se nitko ne smije tući i gurati. I ona je znala da takvo ponašanje ne odobravamo.

Neki dan odveli smo je na trampolin. Ona i jedan dečko njenog uzrasta bili su sami. Ubrzo je počelo naguravanje i maleni joj je počeo govoriti neka se makne i ide kući. Ona ga je gledala i tiho mu govorila kako ne ide nikud i neka je pusti na miru.

Onda ju je gurnuo. Ostala je na nogama. A onda je iznenada zamahnula je ručicom i opalila ga po sred glave. Zašutio je. Mi smo zašutjeli. Njegovi roditelji su zašutjeli. Ma nije da su pokušavali nešto reći ni dok ju je terorizirao.

Ona je pogledala u nas, pokušavajući pogledom uhvatiti našu reakciju. Nasmješili smo joj se. Nastavila je skakati kao da se ništa nije dogodilo. I on je nastavio skakati u svom kutu i više joj se nije obraćao. Bila sam ponosna. Ne zato što je udarila dijete, nego zato što je napokon pokazala kako se neće dati maltretirati. Više puta mu je tiho, bez drame i galame, rekla da se makne. Nije ju poslušao. Njegova greška.

Sada mi je puno lakše. Ne, ne odobravam nasilje i rješavanje nasilja – nasiljem. Ali drago mi je da se zauzela za sebe i da je uspjela u tome. Jer nije vidjela drugi izlaz. Možda smo se mi kao roditelji trebali umiješati. Ali nitko se nije miješao ni dok ju je on terorizirao. Što se mene tiče – dobio je što je tražio.
I više od toga. Jer mu je poklonila i osmijeh.

Oznake: igra, djeca, park, tučnjava

15.06.2013. u 13:44 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 07.06.2013.

Potpuno iracionalna u 3:00 ujutro

Shvatila sam da se u tri ujutro događaju stvari, koje se nikad ne bi dogodile u sedam ili osam ujutro. Kada iz nekog razloga otvorim oči oko tri ujutro, probudi se neka iracionalna Ja. Potpuno iracionalna. I misli koje mi tada prolaze glavom u najmanju su ruku neobične. Ponekad i lagano zabrinjavajuće. Nisam sigurna koliko je ovo uobičajeno kod ostalih ljudi ali znam da se kod mene često događa.
Evo kako sve krene… Budim se iz nekog razloga – djeca, zvukovi, ponekad iz čista mira…

I krene ovakav slijed misli…

1. Moram na wc. Ma ne moram, izdržat ću još tih nekoliko sati. Ali ako ne odem, neću moći zaspati. Ma moći ću. Ne moram baš tako jako. Izdržat ću, definitivno.
Ali i žedna sam. Ako popijem vode, onda odmah mogu produžiti do wc-a. Ma ne treba mi ni voda ni wc. Spavanje. Ili..?

2. Kad bih bila mršavija, sve bi mi bilo lakše. Nisam trebala večerati. Kao prvo – ne bih imala napad grižnje savjesti. Kao drugo – ne bih sad bila žedna. Od sutra izbacujem ugljikohidrate. Možda samo još za doručak. Sad sam i gladna.

3. Super je ona haljina. Kad bih smršavila par kila, odlično bi mi stajala. Nije preskupa. Možda bi se mogla nekako provući kroz mjesečne troškove. Ali nemam što obuti uz nju. Onda bih morala kupiti i sandale. Što će mi sandale kad svaki dan pada kiša? Neću ih ni nositi. A onda neću nositi ni haljinu. I opet će T. biti u pravu – samo kupujem, ništa ne nosim. Bolje da pričekam još tih nekoliko kila. Pa što je to…tjedan dana…možda dva…

4. I bolje je tako, ovaj mjesec ćemo se jedva pokriti. Majko mila, kolike su režije! Jesmo platili račune? Koji je datum? Jao! Pa ako smo ih platili onda nemamo više ni za kruh. Gdje nestaju ti novci! Ili..? Ma imamo! Sad će plaća, za par dana. Valjda ćemo se pokrpati. Dobro da nisam kupila haljinu!

5. Baš je hladno. Jesu li djeca pokrivena? Trebala bih se dignuti i pogledati. Opet će se prehladiti. Kad bi im bilo hladno, probudili bi se. Ma ne bi! Nikad se ne probude zbog hladnoće. (Dižem se.) Eto, znala sam da je maleni otkriven. Dobro je, rukice su tople. (Vraćam se u krevet.)

6. Evo ga…hrče. On spava kao top. Valjda ga ništa ne bi probudilo. Dobro da sam ja budna. I dobro je što me probudi svaki zvuk. Evo me – čak i usred noći brinem se za obitelj. A nitko mi neće reći ni “Hvala”. (Suze u očima.)

7. Već je 10. (Ista je stvar i ako je 15., 20., 25. ili 30. u mjesecu) Ništa neću stići na poslu. Prokleti rokovi! Ako ne stignem, dobit ću otkaz. Sigurno. Pa tko bi to trpio? Ma nek’ dobijem! Baš me briga. Možda samo čekaju da me se riješe! Uostalom, samo se ja živciram! Svi drugi su uvijek super, a ja sam pred slomom živaca!
Ma stignem. Sutra je tek petak. Petak?! Ništa neću stići!

8. Bilo bi dobro da sljedeći team-building bude kuglanje! Ne znam kuglati. Ali nema veze. Čini se zabavno. I jednostavno. Ali one cipele… Možda bi me pustili u balerinkama. Ili ne bi? Pa ne mogu one ružne cipele nositi. Tko zna tko ih je sve nosio prije mene. Ne vjerujem baš kako ih detaljno čiste poslije svakoga. Grozno. I što ako obučem smeđe hlače a tamo dobijem crvene cipele? Izgledala bih kao budala!

9. Ma uz što uopće nositi smeđe hlače? Bojom idu uz tenisice. Ali previše su “fine” za tenisice. A cipele na petu ne mislim nositi na posao ili u šetnju. Kad smršavim i kad napokon zatopli, mogu ih nositi uz japanke. Trebaju mi nove. Ove su već grozne. Ili najbolje da si ipak kupim one sandale? To ću idući mjesec. A ne! Onda imamo registraciju! Ma ugurat ću ih negdje. A moram i na pramenove… Huh… Bit će gusto!

10. Izgleda kako opet pada kiša. A gdje mi je kišobran? Ostao na poslu, naravno. Imam još jedan. Ako ga odnesem i ako on ostane na poslu, imamo problem! Ma prestat će do jutra. Ali opet će sve biti mokro. I te baruštine po stazi. Kako su to napravili pješačku stazu? Skoro mi trebaju gumene čizme ako pada kiša. Sve rade k’o ni sebi ni svom.

11. Eno, frižider zuji. Nekako predugo zuji. Možda nije dobro zatvoren. Ma je, sigurno.
Ali vrata baš ne “dihtaju” najbolje u zadnje vrijeme. Dobro, neće mu ništa biti do jutra. Ali imam meso unutra! Zaboravila sam! A ne…nisam! Ipak sam ga stavila u zamrzivač…

12. Nisam baš trebala gledati onaj film prije spavanja. Ma dobro, nije tako strašno. Kao da se to može stvarno događati. Ili..? Ma daj! Nema šanse! A i vrata su zaključana, rolete su spuštene… Na kraju krajeva – živimo u neboderu, sa još minimalno 100 ljudi. Nismo baš takve sreće da će početi od nas! Ali to su ipak zombiji…

…

Normalna Ja: „Joooooj!!! Daj se okreni i spavaj!“
Iracionalna Ja: „Ali moram na wc! Sad stvarno moram!“
Normalna Ja: „Ok. Onda na wc i spavanje.“
Iracionalna Ja: „A popiti malo vodice?“
Normalna Ja: „Nikakva voda! Wc i spavanje!“

Oznake: nesanica

07.06.2013. u 19:35 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>