Pregled posta

‘Vrati mu ako te udari’ (ni)je dobra odgojna metoda

Pročitala sam neki dan članak o odgojnoj metodi “Vrati mu ako te udari” . Pa kaže:
“Kao roditelj vjerojatno se nerijetko suočavate s agresivnošću djece. Bilo da se radi o agresivnom ponašanju vašeg djeteta ili o agresiji nad vašim djetetom, nikako nije ugodno.
Svaki oblik agresivnosti je posljedica neke frustracije. Ako dijete nije zadovoljilo neku od svojih potreba ili je zanemareno neko od njegovih stanja, ono postaje agresivno.”

Miju odgajamo, kao svi roditelji – onako kako mislimo da je najbolje. Kad je bila manja dobila je knjigu Dječji Bonton. Dugo smo je čitali a ona je sve upijala poput spužve. Kroz neko vrijeme, imali smo dvogodišnje dijete koje savršeno koristi izrazima poput „Molim“, „Oprosti“ i „Hvala“. Ljudi koje smo sretali bili su oduševljeni. Mi smo bili ponosni.

Krenuli smo na igranje u park čim je prohodala. Bila je premala za penjanje na tobogan. Samo bi stajala sa strane i oduševljeno dočekivala svako dijete koje se spustilo. Tu i tamo se odvažila prići nekome i reći „Ja sam Mia. Kako se ti zoveš?“ Ne mogu sa sigurnošću reći točan broj, ali u nekoliko mjeseci koliko je to trajalo odgovorilo joj je možda troje djece. Tad sam prvi put pomislila kako je preljubazna i predobra i kako takvi u parku ne prolaze dobro.

Onda se i ona počela penjati. Prvo jako polako. Većina djece nema razumijevanja za sporo-penjače. Pa su je obilazili, gurkali, pomicali… A ona se ljubazno svakome micala i puštala ih, kako ne bi zadržavala red. Tako su se neka djeca spustila po desetak puta dok bi ona uopće stigla do vrha tobogana. Muž i ja nismo reagirali jer smo je odlučili pustiti da sama pliva među djecom, kako bi se naučila izboriti za svoje mjesto u parku. Naravno – tu smo, gledamo…za slučaj da nešto izmakne kontroli.

I tako se naša nevidljiva curica igrala sa svojim brojnim prijateljima a da oni uopće nisu znali kako se ona igra sa njima.

Imala je jednu malu prijateljicu sa kojom se često susretala. Curica puno živahnija i spretnija od nje. Kad bi prijateljica prilazila, Mia bi uzmicala. Ali joj se uvijek veselila i uvijek ju je spominjala.

Jednom je u igri došlo do guranja, Mia je završila na leđima a prijateljica na njoj. Prijateljstvo je bilo ozbiljno narušeno. Curica je pokušavala ostati dobra sa Miom ali činilo se kako ju je Mia zauvijek prekrižila. Kad god su se srele Mia je bježala, skrivala se, plakala, odbijala razgovor i bilo kakav pokušaj zbližavanja.

Onda sam dobila jezikovu juhu od prijateljičine mame. Rekla mi je kako je Mia preplaha i kako je treba malo socijalizirati. I kako je treba malo očvrsnuti. I povjerovala sam joj. A to je bilo najgore što sam mogla napraviti.

Počeli smo se nalaziti gotovo svaki dan, pokušavajući dokazati Miji kako prijateljica nije zločesta i kako ju je slučajno gurnula. Mia nije popuštala. Prijateljica joj je donosila igračke, davala joj svoj bicikl. Mia nije popuštala ni malo.

Za vrijeme jednog susreta Mia se jako rasplakala. Pokušavali smo je umiriti. Pokušavali smo je urazumiti. Nije prestajala. U jednom trenutko je iz sveg glasa viknula prijateljici da je ostavi na miru. Svi smo ostali bez teksta. To je za mene i muža bilo dovoljno. Priijateljica je bila prekrižena. Ima i druge djece. Kako sam dozvolila da moje dijete netko terorizira do te mjere da ona mora tako očajnim potezom tražiti spas.

Bila sam ljuta na cijeli svijet, najviše na sebe. Kako sam to dozvolila? Kako sam mogla dovesti svoje vlastito dijete u situaciju da se na taj način mora braniti od situacije koja joj nije ugodna, pored dvoje zdravih i normalnih roditelja, koji su je iz nekog razloga doveli u tu situaciju?
I zašto, pobogu, slušam savjete žene koja ne može obuzdati trogodišnje dijete i dati mu do znanja da se druga djeca ne smiju gurati? Moje dijete treba očvrsnuti? Zašto bi dijete od tri godine trebalo biti čvrsto? Curica od tri godine, sa kikicama, Hello Kitty haljinicom i ljubičastim sandalicama ne mora biti čvrsta. Može se smijati kad god želi a ako želi plakati – može i plakati. Jer curice se smiju i plaču.

Nastavili smo odlaziti u park, pozdravljajući njene pokušaje komunikacije s drugom djecom. Uvijek smo ponavljali kako nikakvo guranje i svađanje ne dolazi u obzir.

- Ako je ljuljačka zauzeta, nema plakanja. Pričekaj. Ili pitaj curicu hoće li se još dugo ljuljati. Nije tvoja ljuljačka. Ni tobogan nije tvoj. Sve je tu da bi se sva djeca mogla igrati.
Ponavljala je te riječi kao mantru. Na žalost, i dalje je kod većine djece nailazila na zid.

A onda je krenula u vrtić. Oduševljena djecom, ali povučena i stidljiva. Uvijek nasmijana, ali uvijek u kutu, sama. Sa svojim smješkom.
Srce mi je pucalo, iako je ona voljela ići. Nikad nije plakala, a tamo je bila povučena i stisnuta.

A onda su se neke stvari počele događati same od sebe… Nisam sigurna je li samo počela oponašati drugu djecu, ili je jednostavno shvatila kako mora prihvatiti obrazac ponašanja za koliko-toliko uspješni kontakt sa drugom djecom, a da je pri tome nitko ne gnjavi i maltretira.

Uvijek smo ponavljali kako se nitko ne smije tući i gurati. I ona je znala da takvo ponašanje ne odobravamo.

Neki dan odveli smo je na trampolin. Ona i jedan dečko njenog uzrasta bili su sami. Ubrzo je počelo naguravanje i maleni joj je počeo govoriti neka se makne i ide kući. Ona ga je gledala i tiho mu govorila kako ne ide nikud i neka je pusti na miru.

Onda ju je gurnuo. Ostala je na nogama. A onda je iznenada zamahnula je ručicom i opalila ga po sred glave. Zašutio je. Mi smo zašutjeli. Njegovi roditelji su zašutjeli. Ma nije da su pokušavali nešto reći ni dok ju je terorizirao.

Ona je pogledala u nas, pokušavajući pogledom uhvatiti našu reakciju. Nasmješili smo joj se. Nastavila je skakati kao da se ništa nije dogodilo. I on je nastavio skakati u svom kutu i više joj se nije obraćao. Bila sam ponosna. Ne zato što je udarila dijete, nego zato što je napokon pokazala kako se neće dati maltretirati. Više puta mu je tiho, bez drame i galame, rekla da se makne. Nije ju poslušao. Njegova greška.

Sada mi je puno lakše. Ne, ne odobravam nasilje i rješavanje nasilja – nasiljem. Ali drago mi je da se zauzela za sebe i da je uspjela u tome. Jer nije vidjela drugi izlaz. Možda smo se mi kao roditelji trebali umiješati. Ali nitko se nije miješao ni dok ju je on terorizirao. Što se mene tiče – dobio je što je tražio.
I više od toga. Jer mu je poklonila i osmijeh.


Post je objavljen 15.06.2013. u 13:44 sati.