Marketing
Zašto me pedijatar mrzi?
Nikad nisam razmišljala o pedijatrima dok nisam dobila dijete. Naravno da nisam. Nikad nisam razmišljala koliko je tim ljudima zapravo teško obavljati posao za koji su se školovali. Znači, dolaze im pacijenti koji ne znaju što im je i ne znaju opisati simptome, skupa sa roditeljima, koji opisuju simptome na koje sumnjaju i pri tome su (donekle razumljivo) prilično napeti, zaštitnički i svađalački nastrojeni. Ja sam mislila kako nisam takva. Jesam.
Kad se rodila Mia, očekivali smo kako ćemo se bez problema upisati kod hvaljene i omiljene pedijatrice. Ali nismo uspjeli. Zapravo, nismo znali kako treba biti uporan, dosadan, bezobrazan i pozivati se na sve i svakoga. Išli smo kulturnim putem i završili kod drugog pedijatra. Muškog. To mi nije smetalo jer nekako volim muške doktore. Zubari su mi uvijek muški, ginekolozi (osim sadašnje doktorice koja je super i može proći pod muško. U najboljem mogućem smislu.)
Apsolutno nisam imala predrasude kad se radi o spolu doktora.
E, sad… Kad vam kažem – pedijatar – kako ga zamišljate? Ja zamislim starijeg čovjeka, možda sa sijedom bradom, malo jačeg, nižeg, s naočalama na vrh nosa. Ok, očito zamišljam Djeda Božičnjaka iz Coca Coline reklame. E, pa naš pedijatar bio je totalno drugačiji. Visok, mršav, srednjih godina, šutljiv, tih, nerazumljiv, zbunjen.
Bože dragi…koliko sam samo bila razočarana.
On je zapravo izuzetno dobar doktor. Jednom, kad ga uspijete shvatiti. Zapravo, jako je pedantan i pažljiv. Nikad ne nagađa, uvijek detaljno pregleda. Mislava nije cijepio sve dok mu je nosić i najmanje curio, a ‘kontrola za 5 dana’ mu je najdraži izraz. I generalno – ljudi su njime zadovoljni. Veliki plus mu je i beskrajno simpatična i topla sestra!
Imali smo svojih trenutaka, zbog kojih mi je došlo da ga gurnem kroz prozor, ali prošlo me je. Nakon nekoliko mjeseci.
Naime, Mislav je imao atopijski dermatitis. Naravno kako sam proučavala, ispitivala, isprobavala sve živo. Kupovala kreme, losione, šampone… Doktor je uporno govorio kako ćemo još malo pustiti pa ćemo vidjeti. I kako to zna biti i gore. Upravo ono što svaka mama želi čuti. Kad više baš ništa nije pomagalo, molila sam ga za savjet ili preporuku neke kreme. A on je otišao u drugu prostoriju i vratio se s brošurom. ‘Kako okupati dijete’. Počeo mi je držati predavanje o toplini vode, prostora, o šamponima, položaju djeteta, kadi, ručniku, itd. Kipila sam. On će meni držati predavanje o kupanju??? Pa nije mi to prvo dijete! Pa nisam idiot, za Boga miloga! Znam kako se kupa dijete! Pa normalno da ga neću skuhati u kadi ili držati 45 minuta u hladnoj vodi! I još mi sve to čita s brošure neke farmaceutske firme. Tresla sam se od bijesa. Grizla sam usnice kako ne bih progovorila i rekla svašta.
Sljedeći put, kad smo došli s upalom uha, izvukao je drugu brošuru gdje je bilo nacrtano kako uho izgleda, kako se čisti, čime, koliko često, zašto se čisti, itd… Opet – bijes.
Svaki sljedeći put svodio se na nadglasavanje. On bi čitao prigodnu brošuru, ja bih u isto vrijeme pričala i pokušavala mu dati do znanja kako jako dobro znam što radim i kako radim sve ono što on čita iz brošure i to bez da mi to itko mora reći. Doslovno, pokušavala sam mu svaki put na neki način pokazati i dokazati kako sam super mama i kako su moja djeca sretna što me imaju.
Čišćenje nosa? Naravno, i čistimo i kapamo.
Vitamini? Djeca jedu voće svaki dan.
Odmor? Spavaju cijele noći i po danu – poslije ručka.
Pranje ruku? Uvijek! 58 puta na dan!
Sve sam pričala ne bi li samo jednom dobila potvrdu ovog tvrdog, nemilosrdnog stvora: „Da, gospođo Mirjana, vi ste zaista izuzetna mama!“ Nikad je nisam dobila. Uvijek iz ordinacije izađem i pitam se kako uopće tako smotana imam djecu i održavam ih na životu.
A onda se dogodilo ovo…
Ulazim u dućan, na brzinu kupiti ulje i još poneku sitnicu dok me obitelj čeka u autu. Da se razumijemo – kao i svaka mama – volim da se moja djeca hrane zdravo. Ali priznajem – jedu sve. Jedu i hrenovke. I paštete. I još svašta. Grozno, znam. Ne jedu često, ali ponekad, na brzinu – pojedu. Ja jurim dućanom u potrazi za uljem (tražim ono iz kataloga, na akciji), putem ugrabim hrenovke, 2-3 paštete, uzimam smrznuti pomes frites (kojeg svi obožavamo!), razmišljam još i o čokoladi ali odustajem. Teška srca prolazim i kraj čipsa…drugi put!
Dolazim do blagajne. Ispred mene u redu je, nitko drugi, nego naš dragi pedijatar. Što je on kupio? Virim na traku gdje uredno slaže svoje proizvode – mlijeko, svježi sir, banane, jogurt… Pogleda u mene i pozdravi me. Ima onaj pogled pun prijezira kojeg se toliko bojim i kojem toliko pokušavam dokazati kako sam dobra mama. I dolazi trenutak istine. On stavlja posljednju svoju stvar na traku i onu plastičnu pločicu i daje mi znak da mogu staviti svoje stvari. I ja vadim…zemljo otvori se…iz svoje košare… Hrenovke… Pomes frites… Paštete… On je već platio i spremio svoje stvari u papirnatu eko vrećicu (ma naravno!!!) ali i dalje stoji kod blagajne. Što želi? Sad će izvući brošuru o zdravoj prehrani! A ja baš na današnji dan nisam kupila ni jedan komad voća koje toliko trošimo! Ni jabuku! Ni brusnicu! Postajem mala poput zrna graška i osjetim njegov pogled na sebi. Plaćam račun i bježim glavom bez obzira!
Ulazim u auto kao munja, kao da sam sve ukrala. Čujem Miu: „Mama, jesi kupila onu čokoladu sa šlagom?“ Jaoooo! Još mi je samo to falilo! Nema čokolade! Nikad više! Jedemo jabuke i naranče kad dođemo kući!
I tako… Jedva čekam sljedeći posjet pedijatru. Djeca jedu puno voća i povrća, dajem im med, dobro ih obučem kad je hladno, čistimo i nos i uši i sve što treba čistiti…i nadam se da će idući posjet pedijatru biti na redovitom sistematskm, za godinu dana.
Post je objavljen 21.02.2014. u 18:33 sati.