Marketing
Staromodna mama
Ja mrzim tehnologiju. Stvarno mrzim. Sve se nešto kao trudim uhvatiti korak i pratiti trendove, ali shvaćam kako sam na koljenima a tehnologija je već otišla miljama naprijed. Već vidim kako je nikad neću stići. A nije mi ni bitno. Koliko mi treba – imam i znam.
Osim što nemam fotić.
Imam. Digitalni je, toliko znam. Ali znam i kako je već totalno zastario. Znam kako mi ga je neugodno negdje izvaditi i slikati. Nedavno sam nagovorena na kupovinu novog fotoaparata.
Kako nagovoriti ženu, koju tehnologija ne zanima, na kupovinu novog fotoaparata? Recite joj kako je nevjerojatan talent i kako je šteta takav talent trošiti sa lošim fotićem. Da, sve znam. Ali žena se nekad mora praviti luda ili bespomoćna. Ne mora. Ali ja ponekad volim biti bespomoćna. 
Uglavnom, pošto je činjenica kako sam stvarno nevjerojatan talent za slikanje (khm, khm…), odlučila sam se nedavno počastiti novim fotićem. Pronašla sam model koji ispunjava sve moje potrebe i već mi je srce počelo užurbano kucati pri pomisli na šetnju sa ogromnim fotićem oko vrata i zadivljenim pogledima slučajnih prolaznika, koji su uvjereni kako sam profesionalni fotograf. A ne vide kako na svakoj trećoj slici imam uslikan svoj prst. Isti dan…usudila bih se reći – isti sat, kad je odluka o kupovini donesena – kompjuter je odlučio reći konačno ‘Zbogom’.
I tako smo odustali od fotoaparata i odlučili kako nam je kompjuter ipak potrebniji. Sljedećih nekoliko dana provela sam dureći se na muža, novi laptop i cijeli svijet. Jer u kuću je neplanirano ušao komad moderne tehnologije koji nisam željela ni planirala. Ljutila sam se što nemam ništa instalirano. Ljutila sam se na nove Windowse, ljutila sam se što je prebrz, premoderan i prepametan. Na kraju nisam imala izbora. Prihvatila sam ga.
Prebrz je taj tehnološki napredak za mene. Osim što imam osjećaj kako se gubim u silnim podacima i novitetima, po malo me žalosti činjenica koliko brzo nešto postaje prošlost. Evo, na primjer, uvijek sam se kao dijete divila Polaroid kamerama. Vauuu! Uslikaš i slika odmah izađe. I ima onaj super cool okvir! E, pa ne znam jeste li znali i nisam sigurna je li ta informacija uopće točna, ali Polaroid-i su se prestali proizvoditi. Eto, malo me ta spoznaja rastužila. Neću nikada imati Polaroid. Nije li to žalosno? Ok, neće mi ni trebati, zastarjeli su… Ali ja ne volim konačna rješenja. Ja volim opciju. ‘Ako želiš – možaš ga imati.’ A sad više nemam tu opciju. Osim kupiti rabljeni. A to nije to.
Moji nećaci igraju se kompjuterima, laptopima, iPhone-ima i ostalim čudima. Igračke s kojima sam se ja igrala u njihovoj dobi, danas bi vjerovatno bile zabranjene za upotrebu ili povučene iz prodaje. Ne vjerujem kako bi prošle i osnovni test sigurnosti. Npr. autići sa daljinskim upravljačima, ali na žicu, i sa pravim staklima, koja su pri žešćim sudarima stvarno ispadala. Ili razne igračke, sa šarafićima, žicama i ostalim stvarima koje danas više ne možeš vidjeti na super sigurnim, provjerenim, bešavnim, netoksičnim, ekološki prihvatljivim, biorazgradivim igračkama. Ništa strašno, zapravo. Ništa što u slučaju nezgode dobra, stara injekcija tetanusa ne bi riješila! Sjećam se i ‘modernih’ igrački iz ‘mog vremena’. Dva narančasta telefona sa žicama, slušalicom, brojčanikom i malim zvučnikom i mikrofonom u slušalici. Brojčanik se vrtio kažiprstom (ako ste bili totalno nemaštoviti i bezvezni!) i pri tome proizvodio plastično-metalni zvuk. Drrrrring.
Da moj sin vidi tako nešto danas, ne bi imao pojma što je to. Ali čim izvadim svoj smartphone on ga stavlja na uho i ‘razgovara’ s nekim. Važne razgovore obavlja. Barem tako zvuči!
Upitno je hoće li on koristiti tako nešto kad odraste. Ili će to biti samo neka stara uspomena, na neki stari telefon kakav je mama davno imala.
Ne znam… Totalno sam staromodna i totalno odbijam svaki novitet. Toliko da odbijam i telefonske razgovore na svom smartphone-u. Odbijam ga uopće nositi sa sobom jer i tako svaki poziv propustim.
Daj, molim te… Ne drami. Pošalji SMS. Ako se ne javim – nemam kuna ili nisam vidjela poruku.
Da, i? Pošalji mail kao većina normalnih ljudi! Ako baš hoćeš razgovarati – dođi na kavu! I gotovo!
Post je objavljen 14.03.2014. u 13:21 sati.