Mama Mima

srijeda, 22.01.2014.

Tko je zapravo bolestan u našem autobusu?



Svaki dan putujem na posao i s posla autobusom. Nije to neki predugačak put – 3-4 stanice. Ali dovoljno da već imam ‘face’ koje surećem svaki dan i svrstavam ih u poznanike. S nekima se i pozdravljam. Ovo nije priča o javnom prijevozu. Ovo je priča o ljudima iz javnog prijevoza.

Svaki dan susrećem jednog lijepog, mladog dečka. Zapravo, i nije toliko mlad koliko je ‘mladolik’. Izdaje ga tu i tamo poneka sijeda vlas u gustoj crnoj kosi. Nije previsok, ali ne bih rekla ni da je nizak. Zašto baš od njega krećem? Zato što je stvarno poseban. Uvijek je u društvu prijatelja. I jasno je na prvi pogled kako je u tom društvu omiljen. Svi ga grle i svi bi pričali s njim. Također, svatko od prijatelja će upravo njemu sačuvati mjesto. A on je uvijek nasmijan. Ima topli pogled i oči mu se smiju. Ako vam se susretnu pogledi, gledat će te ravno u oči. I ne možeš se ne nasmijati.

Upravo tako je došlo do toga, da smo se počeli pozdravljati. Sad me ponekad pita i kako sam, je li hladno i jesam li umorna… Nekoliko puta sreli smo se u gradu, dok sam šetala s djecom. I njima se svaki put nasmijao i podragao ih po glavama. Što sam vam rekla? Stvarno je poseban.

Zašto pišem baš o njemu? Po čemu je on toliko poseban? Po čemu se ovaj divni čovjek razlikuje od mene, vas, bilo koga? On ima anomaliju kromosoma 21. On ima Downov sindrom. I to je sve. To je jedino po čemu je drugačiji.

A njegovi prijatelji? Svatko je poseban na svoj način. Prijatelji su zato što idu skupa u školu, putuju autobusom skupa, druže se. Svi su pristojni i dragi. Brinu jedni za druge, pričaju, smiju se… Dignu se starijima u autobusu. Svakog pozdrave. Za svakoga imaju osmijeh i toplu riječ. Eh, ni ne pamtim koliko mi je puta taj osmijeh popravio težak dan. Nikad nisam srela roditelje nekog od njih, a kad bih ih srela ne znam kako bih se suzdržala da im ne pružim ruku i čestitam na odlično obavljenom poslu.

A ostali putnici? Također kao zaista posebne, izdvojila bih skupinu mladića i djevojaka, koje isto tako često susrećem. I oni se druže i pričaju. Nešto glasnije nego prva skupina. Ne čuvaju si mjesta, nego se guraju – tko prvi uđe – sjeda! Nikome se ne dižu. Sve to mogu ‘prožvakati’. I ja sam bila srednjoškolka. I ja sam imala mušice, smijala se u autobusu i ostalim putnicima vjerovatno išla na živce.

Ono preko čega ne mogu prijeći je podsmijeh i izrugivanje s prvom skupinom. I njihove roditelje bih voljela sresti. I njima bih imala dosta toga za reći.

Dakle, dragi mladi ljudi… Vi, koji mislite kako ste ‘zdravi’… Te osobe, koje nazivate ‘bolesnima’ nisu bolesne. Oni samo neke stvari ne mogu obaviti kao vi, a neke obavljaju drugačije od vas. Oni su drugačiji. Svi smo mi drugačiji. I svi smo posebni, svatko na svoj način. Okrenite se oko sebe kad sljedeći put uđete u autobus i prije nego što nekoga nazovete pogrdnim imenom – pogledajte kako vas ljudi gledaju. Zapitajte se – tko je zapravo u cijeloj priči ‘bolestan’? Tko zaslužuje prijezir i podsmjeh? A tko sažaljenje… Na žalost, neke stvari shvatit ćete prekasno, a neke nikad i nećete shvatiti.

S ljudima koji su rođeni bez ikakve anomalije, ali su odgojem dobili svakakve anomalije – ne mogu živjeti. Ne želim. Odbijam. Jer njihove anomalije stvaraju tumor na ovom društvu. Društvu izvrnutog sustava vrijednosti.

S ljudima koji imaju anomaliju kromosoma 21 mogu živjeti. Dragi su mi i volim ih. Uljepšaju mi dan. Nasmijani su i vedri. Zaista prava djeca Sunca.

Oznake: down, djeca, autobus

22.01.2014. u 19:32 • 0 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 23.05.2011.

Kako su me prepoznali...

Sjetilo me danas...događaj koji nije bitno utjecao na moj život ali mi se urezao u pamćenje... Dan kad su me prepoznali!

Idem na posao. Ulazim u bus. Pola jedan je i vrijeme najveće gužve u zaprešićkom busu.

Ipak, uspijevam doći do sredine busa i tamo je na moje iznenađenje "otok" bez ijednog čovjeka. Nešto mi tu ne štima ali ipak, užasavam se ljudi i njihovih "mirisa" pa ostajem sama na "otoku".

Tek sada primjećujem da ima i mjesta za sjesti ali to je ipak prečudno pa ostajem stajati ispred starijeg gospodina koji sjedi sam. Uskoro mi postaje jasno zašto u tom dijelu busa vlada pustoš. Zašto? Zato jer gospodin koji sjedi sam počinje pjevati: "U proljeće....kad procvatu jabuke...ja se sjetim...jedne divne djevojke..."

Sad već malo preplašena, krajičkom oka pokušavam sama sebi dokazati da je sve ok i da nije lud. I nije. Pijan je. Pijan kao...kao rijetko tko.

I počinje on priču: "Jebem vam mater...SVIMA!!!! On će meni...balavac! Gdje si ti bio kad sam ja gradio ovu državu? GDJE?!?!" Tu se ja malo trznem, ali još uvijek se hrabro držim i ne mičem se.

"Majku vam jebem....SVIMA!!!! Šta je?! ŠTA GLEDAŠ?!?! MRŠ!!!" Opet oko blago skrene prema njemu - uh, dobro je, ne govori meni.

"U proljeće, kad procvatu jabuke....šta je STOKO?!?! On će meni!!! Šta ćete vi meni?!?! On će meni otkaz?! MRŠ!!! Ja se sjetim jedne divne djevojke... Šta je seljačine?! Sve ću vas porazbijati!!! MRŠ!!!" Tu sam malo zadrhtala ali još uvijek se ne dam... Molim se da što prije dođe moja stanica ali šofer uspješno hvata svako crveno na semaforu, a velikodušno propušta i pješake - bio pješački ili ne.

"Recite jooooj, da je bilaaaa....Stoko!!! Svi ste došli i uništili ono što sam JA napravio!!! I sad će on meni...otkaz... Majmun! U proljeće...kad procvatu jabuke... Gdje ste vi bili kad sam ja pjevao onu našu staru: u proljeće kad procvatu jabuke... STOKO! Svi ste vi STOKA i GAMAD! Sve ću vas poubijati!!!"

I evo nas...prilazimo stanici na kojoj silazim. Najsretnija sam u busu! Dolazim do vrata. Bus skreće na stanicu. Ohrabrim se i pogledam lika ravno u oči. I pogledi nam se sretnu. "Ajme, majko, gotova sam!"

On se zadere: "Mala!!!" Ja ga opet pogledam. Bus nikako da se zaustavi. "Mala moja, tu smo samo ti i ja hrvati! Ovo sve drugo je gamad!"

Bus napokon staje i ja ponosno izlazim van... Znači, spasilo me to što sam hrvatica i što me netko prepoznao kao takvu. Napokon!

Oznake: autobus, pjesma, pijanac

23.05.2011. u 11:23 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.