Mama Mima

srijeda, 22.01.2014.

Tko je zapravo bolestan u našem autobusu?



Svaki dan putujem na posao i s posla autobusom. Nije to neki predugačak put – 3-4 stanice. Ali dovoljno da već imam ‘face’ koje surećem svaki dan i svrstavam ih u poznanike. S nekima se i pozdravljam. Ovo nije priča o javnom prijevozu. Ovo je priča o ljudima iz javnog prijevoza.

Svaki dan susrećem jednog lijepog, mladog dečka. Zapravo, i nije toliko mlad koliko je ‘mladolik’. Izdaje ga tu i tamo poneka sijeda vlas u gustoj crnoj kosi. Nije previsok, ali ne bih rekla ni da je nizak. Zašto baš od njega krećem? Zato što je stvarno poseban. Uvijek je u društvu prijatelja. I jasno je na prvi pogled kako je u tom društvu omiljen. Svi ga grle i svi bi pričali s njim. Također, svatko od prijatelja će upravo njemu sačuvati mjesto. A on je uvijek nasmijan. Ima topli pogled i oči mu se smiju. Ako vam se susretnu pogledi, gledat će te ravno u oči. I ne možeš se ne nasmijati.

Upravo tako je došlo do toga, da smo se počeli pozdravljati. Sad me ponekad pita i kako sam, je li hladno i jesam li umorna… Nekoliko puta sreli smo se u gradu, dok sam šetala s djecom. I njima se svaki put nasmijao i podragao ih po glavama. Što sam vam rekla? Stvarno je poseban.

Zašto pišem baš o njemu? Po čemu je on toliko poseban? Po čemu se ovaj divni čovjek razlikuje od mene, vas, bilo koga? On ima anomaliju kromosoma 21. On ima Downov sindrom. I to je sve. To je jedino po čemu je drugačiji.

A njegovi prijatelji? Svatko je poseban na svoj način. Prijatelji su zato što idu skupa u školu, putuju autobusom skupa, druže se. Svi su pristojni i dragi. Brinu jedni za druge, pričaju, smiju se… Dignu se starijima u autobusu. Svakog pozdrave. Za svakoga imaju osmijeh i toplu riječ. Eh, ni ne pamtim koliko mi je puta taj osmijeh popravio težak dan. Nikad nisam srela roditelje nekog od njih, a kad bih ih srela ne znam kako bih se suzdržala da im ne pružim ruku i čestitam na odlično obavljenom poslu.

A ostali putnici? Također kao zaista posebne, izdvojila bih skupinu mladića i djevojaka, koje isto tako često susrećem. I oni se druže i pričaju. Nešto glasnije nego prva skupina. Ne čuvaju si mjesta, nego se guraju – tko prvi uđe – sjeda! Nikome se ne dižu. Sve to mogu ‘prožvakati’. I ja sam bila srednjoškolka. I ja sam imala mušice, smijala se u autobusu i ostalim putnicima vjerovatno išla na živce.

Ono preko čega ne mogu prijeći je podsmijeh i izrugivanje s prvom skupinom. I njihove roditelje bih voljela sresti. I njima bih imala dosta toga za reći.

Dakle, dragi mladi ljudi… Vi, koji mislite kako ste ‘zdravi’… Te osobe, koje nazivate ‘bolesnima’ nisu bolesne. Oni samo neke stvari ne mogu obaviti kao vi, a neke obavljaju drugačije od vas. Oni su drugačiji. Svi smo mi drugačiji. I svi smo posebni, svatko na svoj način. Okrenite se oko sebe kad sljedeći put uđete u autobus i prije nego što nekoga nazovete pogrdnim imenom – pogledajte kako vas ljudi gledaju. Zapitajte se – tko je zapravo u cijeloj priči ‘bolestan’? Tko zaslužuje prijezir i podsmjeh? A tko sažaljenje… Na žalost, neke stvari shvatit ćete prekasno, a neke nikad i nećete shvatiti.

S ljudima koji su rođeni bez ikakve anomalije, ali su odgojem dobili svakakve anomalije – ne mogu živjeti. Ne želim. Odbijam. Jer njihove anomalije stvaraju tumor na ovom društvu. Društvu izvrnutog sustava vrijednosti.

S ljudima koji imaju anomaliju kromosoma 21 mogu živjeti. Dragi su mi i volim ih. Uljepšaju mi dan. Nasmijani su i vedri. Zaista prava djeca Sunca.

Oznake: down, djeca, autobus

22.01.2014. u 19:32 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.