Mama Mima

subota, 21.09.2013.

Druženja i izlasci


Tulumi nekad...

Otvoreno ću priznati – teška sam osoba i teško sklapam prijateljstva. Mislila sam kako nisam, ali kako vrijeme odmiče shvaćam kako itekako jesam.

Postoje dvije verzije mene, malo kontradiktorne – ali takva sam.
Prva je ta, da se prebrzo, previše otvorim. Volim grliti, dodirivati, mahati rukama, puno pričati… Ako se upoznamo i ja dobijem osjećaj kako mogu biti takva, pričat ću bez prestanka. Možemo odmah o porodu i menstrualnom ciklusu.
Druga je – misliš kako te mrzim. Ovo je zapravo uobičajena Mima. Znači, upoznamo se i ja mislim kako si baš simpatičan/a. Onda čujem od zajedničkih prijatelja kako misliš da sam uobražena i mrzim te. E, pa ne mrzim. Brbljava jesam, ali ako je sugovornik brbljaviji, opustit ću se i zašutjeti. Jer mi je zanimljivo i tako. I nemam potrebu nikoga zabavljati, a i sama se zabavljam slušajući. Ponekad sam pravi Kišni čovjek što se toga tiče. Neki ljudi, koji su mi danas najdraži na svijetu, mislili su kako ih mrzim kad smo se upoznali. Muž je mislio kako ga mrzim kad smo se upoznali.

Već sam spomenula kako smo se preselili kad sam ostala trudna. I to je bitno utjecalo na naš društveni život.
Sa društvom smo ostali u kontaktu (dijelom jer smo svi kumovi!) ali sve se svelo na telefoniranje. A to baš i nije nešto. Muž i ja se volimo družiti, volimo biti u društvu, dio društva, volimo pričati…
Tijekom porodiljnog uglavnom sam se družila sa bebom, trenirkom i tv-om. Tu i tamo sa peglom, kuhačom i krpom za prašinu.
Kad je porodiljni prošao, a ja počela raditi, počela sam opet oblačiti traperice i cipele, šminkati se, odlaziti frizeru…
Nekako je bilo prirodno i prešutno smo počeli čeznuti za društvom.

Osobno već duže vrijeme imam pravilo – ne miješati posao i privatni život. Znači, u uredu se možemo šaliti, smijati, pričati, plakati, ali kad izađem iz ureda više vas ne znam. I ne želim vas znati. Jer to se uglavnom svede na tračanje šefa i kolega, što mi se nikako ne da. I ne želim na dočeku Nove godine saznati, kako će kasniti plaća ili kako sam dobila otkaz. A nije da se nije događalo!

Uskoro smo upoznali bračni par sa djetetom i činilo se kako bismo mogli postati prijatelji. Ali nikada nismo postali. Zato što su depresivni. Depresivna je ona – na svom super plaćenom poslu. Depresivan je on – nezaposlen. Depresivno je hiperaktivno prvo dijete i depresivno je osjetljivo drugo dijete. Shvatili ste. Čista depresiva. Razgovor se svodi na – katastrofa, jad i bijeda, bolest, tuga, ljutnja… Ja to ne mogu. Odnosno, mogu neko vrijeme. Ali iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, stalno jedno te isto…ne mogu. Došlo je do toga da samo šutim i čekam da završe sa jadikovanjem, pa da se izgubim. Muž bi isto zašutio, i odmah mi je bilo jasno, kako to nisu ljudi s kojima on može ostvariti neko prijateljstvo. On je jako brbljav. I kad u društvu s nekim zašuti, meni je jasno o čemu se radi. I jasno mi je kako tu od druženja neće biti ništa.


...tulumi sad!

Dok je Mia bila sama, rijetko smo izlazili. Bio je to odlazak u dućan po tjedne namirnice. Nju bismo ostavili baki na pola sata-sat, a mi smo se zaletjeli u kupovinu. Između mojih napadaja krivice i njegovih ispada na moje napadaje, zapravo smo uživali u druženju. Sami sa sobom. Onda je došao Mislav i druženje se svelo na druženje sa djecom. Uključujući i kupovinu.

Neko vrijeme smo, priznajem, forsirali druženje. Sa svim i svakim. A kad smo prestali forsirati – dogodilo se! Pronašli smo ljude, koji nam apsolutno odgovaraju, s kojima ne šutimo, s kojima se smijemo, a ako treba – mogu pričati i o menstrualnom ciklusu.

I tako, malo po malo, krug se počeo širiti i mi sad opet imamo neki pristojan broj ljudi sa kojima „možemo“.
Istina, to se svodi na kućna druženja i nadvikivanje s djecom, ali to je takvo vrijeme. Vrijeme kad smo svi mladi parovi, sa malom djecom i kužimo se. Možemo čak svi skupa ignorirati djecu, ako treba. Kužimo se, jel… Jedino što moram priznati: pošto mi je čišćenje mrsko (zapravo – mrzim ga!), ako se netko najavi da će doći u goste, na brzinu brišem samo ono što ocijenim da je oku vidljivo. Zato od visokih prijatelja, imamo samo Vjeku. I kunem se, gori je od bilo koje babe. Mislim…zapravo – sigurna sam, kako zaviruje iza ormara kad se maknemo iz sobe!

Osobno sam dugo odgađala izaći sa „curama“, zbog grižnje savjesti. Malo zato što djecu ostavljam bez svoje malenkosti, malo i zato što ih nije lako čuvati, pa onaj tko ostaje s njima zaslužuje barem moju grižnju savjesti.
No, muž je osnovao band. Da. Moj muž ima band. Pravi. I sviraju i pjevaju i sve… Band jednom ili dva puta tjedno ima probu. Tako sam dobila čast, jednu ili dvije večeri tjedno provesti sama s djecom. A on je dobio grižnju savjesti, zato što me ostavlja samu. Tako je došao na ideju kako bih i ja trebala izaći. I ja sam mu beskrajno zahvalna na tome. Eto, i tu barijeru smo probili.
Moram priznati kako zaista uživam u „ženskom“ izlasku. Iako sam bila samo s jednom ženom. I to samo jedan put. Ali bilo nam je super i nadam se kako ćemo to ponoviti!

Moram reći kako sam u izlazak počela ubrajati i odlaske frizeru. Ali to je došlo sasvim spontano. Jer kad negdje odete, pa tamo provedete 3 sata, popijete kavu, napričate se, nasmijete, natračate – što je to nego izlazak? Nema veze što na glavi imam folije, a ogrnuta sam narančastim plaštem! Uživam i veselim se svakom odlasku Igoru i Jeleni. Izlazak? Apsolutno!

I tako… Često sam na Internetu. Imam smrknutu facu. Imam djecu i volim ih ali ne moram stalno pričati o njima. Volim debatirati o politici i filozofirati o vjeri. Volim grozne filmove i mjuzikle. Čitam jeftinu beletristiku ili novine. Ne volim glasna i prenapučena mjesta. Volim plesati ali samo na svadbama. Volim se vratiti kući do ponoći. Osim ako sam sa Kristinom. Vjerovatno imam više kila nego vi. Svako malo pogledam na telefon ali uredno propustim svaki telefonski poziv. Znam većinu pjesama Jelene Rozge i Magazina na pamet. Silom prilika, ali eto – znam. Ludo dobro čuvam tajne. Kad sam ušla u 30-e, prestala sam se truditi impresionirati sve oko sebe. Sada je dovoljno da sam sama sobom impresionirana. Često tulumarim na Facebook-u. Imam puno prijatelja, koje nikad u životu nisam vidjela, ali su jednako nestabilni i nesavršeni – kao i ja. Pa eto, ako se poželite družiti – navratite! Kod mene su vrata uvijek otvorena.

P.S. Ako ste bili s nama vani, a muž i ja smo šutjeli, nemojte očekivati onaj telefonski poziv koji smo vam obećali!

Oznake: prijatelji, Druženje, izlasci, djeca

21.09.2013. u 19:08 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.