Konobarica s tastature
četvrtak, 28.04.2022.
Rublje lepeće
Zavedrilo. Bura caruje tiramolima i jedra rublja vijore ko da im je zadnje. Lepet hlača, majica, posteljine, zimskih jakni, pidžama. Propinju se štrikovima mirisni od lenora, persila, cocolina, felce azzura, osigurani dodatnom kvačicom za nedajbože.
Sjećam se jedne ledene riječke zime tamo negdje osamdesetih. Mama je modrih prstiju sa štrika skidala skoreno rublje. Ukočeni komadi tekstila transportirani su u kupaonicu. U kadi su dočekali jutro. Ne znam tko je tu mijenjao agregatno stanje, vlaga u rublju na štriku ili rublje u kadi. Ne znam ni u koju svrhu smo te komade pohranili u kadu. Vjerojatno radi straha da se onako drveno ne bi polomilo od udaranja o balkonske stupiće i ogradu.
Susjed do nas kad stavi veš na sušenje učini ga najsretnijim na svijetu. To se suši po nekoliko dana. I po kiši. Ne zamara se čovjek ukloniti ga sa štrika, jer što će, pa ionako se smočilo. Nek se suši.
Susjeda kat iznad po dijagonali ima sušilicu, al nema njoj, kako kaže, osušene robe, ako se nije malo na vjetru istarlahala. Njeno je rublje uvijek najljepše poredano od svih. Ako nije po veličinama komada, onda je po nijansama boja. Uredno. Nepogrešivo.
Susjedi kat iznad po drugoj dijagonali, oboje lijepo nižu rublje po konopu. Milina za pogledati. Možda sitnu ulogu u tome ima i činjenica da im je tiramol direkt iznad južnog ulaza u zgradu
Susjeda iznad, ono baš baš iznad nas, rijetko kad ima rublje na štriku. Ustvari gotovo nikad. Vjerojatno ima sušilicu i nema porive poput njene susjede desno.
Mladi samac iznad nje, kao i onaj iznad onih po dijagonali broj dva iznenađujuće uredno i smisleno suše rublje koje se na njihovim tiramolima vijori uglavnom vikendom. Skidam kapu ženama u njihovim životima koje su ih tome podučile.
Meni to pak kod Zakonitog nikad nije uspjelo, a očito je da neke njegove žene prije mene isto nisu bile efikasne u disciplini "posloži rublje na štrik po veličini".
I nemoj da mi sad netko tu kaže šuti, budi sretna što ti uopće stavlja robu sušit.
Uglavnom, veselo je, šareno i lepršavo po tiramolima ovih dana. Onako baš proljetno lepetavo i razigrano.
ponedjeljak, 25.04.2022.
Lamentacija
Ponekad mi se čini, u ovom svijetu koji nezaustavljivo juri a da ni sam ne zna kamo, da smo se svi skupa podobrano pogubili. Neki dan kolega reče da mu se srce slama kad vidi kako sve ide kvragu. Nije kolega od lirskih izričaja pa njegova izjava dobiva na težini. U konkretnom slučaju mislio je na radno okruženje i posao. I nije jedini.
Često se pitam gdje su nestale radna etika, odgovornost, svijest... Gdje se pogubile?
Sve nešto ničiji problem nije, nikog nizašto briga.
Na kraju dođeš do zaključka da se najviše trude oni neki istrenirani dinosauri koje su na prvim poslovima odgajali stariji kolege, a do tada strogi roditelji. Odrasli u vremenima kada je bilo sramota biti neradnik, lijen, nepoštivati radno mjesto ili stariju osobu. Da se razumijemo, zabušanata i ljenčina je uvijek bilo. No bili su u manjini i većina ih je prokazivala i ignorirala. Danas, na krilima opće nebrige za posao koji obavljaju, mnogi uopće nemaju prilike naučiti se odgovornom obavljanju radnih zadataka. Plaća se danak neznanju, jer došlo neko doba kad svi mogu sve raditi. Svi znaju sve, a sistemi se urušavaju. Nered. Nigdje hijerarhije niti piramide odgovornosti.
Spretniji potpisuju dobre ugovore i traju dok traju. Ruku na srce lakše je trajati pa i kratko sa dobrom bušticom, no oznojiti se da nešto se napravi.
Penala ionako nema.
Kazne plaćaju oni sa nemogućnosti izbora.
Katastrofa.
četvrtak, 21.04.2022.
Australija Hrvatska Aljaska
Danas sam iščitala nekoliko zaostalih novinskih podlistaka. U njima i kratki pregled aktualnih dnevnih zbivanja kroz minuli tjedan. I ni primijetila ne bih anomalije u tim stupcima opisane uz kratki zaključak komentatora, da posljednjih dana ne gledam putopisne reportaže Gorana Milića po Australiji. Reprize su to snimljene još u prošlom desetljeću. No kako me svaki put uhvati žal za činjenicom da rasni, obrazovani, elokventni novinari poput Milića odumiru kao vrsta, tako me uhvati i tuga kada vidim kakvih divnih društvenih uređenja po svijetu ima.
U jednoj takvoj Australiji, primjerice, osobe koje su kroz radni vijek stekle dovoljno svojim radom, mirovinu od države ne primaju. Imaju dovoljno. Priskrbili su vremenom. Kažu, ne osjećaju se zakinuti ni centa, jer zahvalni su zajednici što su imali mogućnosti stjecati dovoljno tijekom radnog vijeka. Osobe koje pak iz ma kojeg razloga nisu priskrbile dovoljno pa bi spadale bi u tužni socijalni prosjek i ne bi mogle živjeti od neke brižne mirovinske svotice, imaju pravo na državnu mirovinu od 1400 australskih dolara sa kojom mogu solidno živjeti. Ukoliko nemaju uvjete za normalni život u toj trećoj dobi, na raspolaganju im stoje domovi. Država im u tom slučaju daje 200 dolara džeparca, a ostatkom plaća dom u kojem imaju kompletne uvjete za dostojan život. Smještaj, hranu, aktivnosti, medicinsku skrb. Zvuči kao moderna Arkadija. I ti su ljudi zahvalni zajednici što skrbi o njima.
Ima i ona sredina koja je zaslužila mirovinu radom. I od te mirovine živi spokojno. Bez straha od preživljavanja.
Divota.
Poželi se čovjek u ovim mojim pedesetima teleportirati na taj začudni kontinent državu i živjeti tamo dok ne skonča. Bez straha od preživljavanja.
Mnogi ljudi srednje klase vikendom volontiraju u raznim sportskim klubovima, pri određenim aktivnostima i u tom ne vide ništa čudno niti traže posebne statuse. To je za dobrobit zajednice, kažu.
Svako malo se tijekom razgovora pojavi ta riječ. Zajednica. Prosto je nevjerojatno koliko državljani Australije poštuju pojam zajednice.
Meni, rođenoj, odgojenoj, školovanoj, odrasloj i ostvarenoj u ovoj zemlji koja od stoljeća sedmog borbe vodi da bi joj najbitniji pojam bio i ostao NACIONALNI PONOS riječ ZAJEDNICA i njeno štovanje zvuči pomalo nadrealno.
I gotovo se naljutim sama na sebe kada nakon takve odgledane reportaže idem čitati zaostale novinske priloge i dnevne preglede aktualnosti u ovoj zemlji. Muka kad pročitam riječi i pojmove poput: zakašnjela obnova, imovinska kartica, rekonstrukcija vlade, medijska pismenost, bomba ili ne, premijer ili predsjednik; ma kad samo pročitam nešto (a zaista se trudim to izbjegavati) vezano uz ovu dvojicu. Jer zajednica kojoj oni su na čelu uistinu je osuđena na izumiranje. Nažalost.
Srećom, za završetak dana koristim Život na sjeveru. Opet jedan, iako fikcijom opisan, dio svijeta u kojem zajednica više je od otkačenih pojedinaca. Jer ona ih, ma kakvi da jesu, prihvaća i zna da su upravo oni njeno osnovno, nosivo, vrijedno tkivo. U kojem je iznad svega bitno poštivanje osobe.
Na sreću, sve sam zaostale priloge Pogleda iščitala.
Sutra mi na programu zaostali Mediterani.
Malo kulturnije štivo.
ponedjeljak, 18.04.2022.
Poezija jutrom
Ako volite, ali samo ako volite... Kad imate neko slobodno jutro, onako lijeno i za sebe, uz doručak preporučam jednu dozicu poezije. Znači, odfrljit mobitel, ignorirat kompjutor ili laptop, skinut sa police neku knjigu poezije i nasumce otvoriti. Da se ne lažemo svi imamo po stalažama neke metere knjiga koji uglavnom podloga su prašini izgubljene isknoske funkcije.
Nije da se uvijek pridržavam ovog vlastitog savjeta. Počesto me ponese skrolanje po mobitelu, čitanje zaostalih članaka iz novinskih vikend priloga, ili nešto moram u jutro rano, iako mi je slobodan dan, obavezno riješiti mailom pa palim komp. Iskačem iz prosjeka kada se radi o slobodnim danima. Moji su rijetko vikendom. Obožavam obiteljske doručke, koji su uvijek opuštena rekapitulacija proteklog tjedna i blago planiranje budućeg, no ne mogu lagati pa reći da i u ovim samo za mene jutrima uz miran doručak i guštanje u kavi ne uživam.
U posljednje sam vrijeme počela skidati zbirke stihova sa polica i u jutrima uz doručak iščitavati ih. Neke mi poezije i ne legnu. Njih bez grižnje savjesti vratim na mjesto i prepuštam prašini. Računam, nekome će već doći na čitanje sa užitkom. Pogriješiti ne mogu nikad sa našim velikanima poezije, pa neke od njih sa jednakim zadovoljstvom iščitavam po nekoliko puta.
Nekada sam uvijek takvo štivo iščitavala na večer, pa bi se večer protegla u noć, nerijetko završavala u jutro rano naredni dan, jer teško mi se bilo odvojiti od stihova. Isto tako, nekada, mnogo sam više i sama slagala stihove. Veći dio njih bio je ljubavne tematike. One nesretnoljubavne. Danas puno starija i puno manje nesretno zaljubljena o ljubavi pišem sa veseljem, a verse mi zamijenila proza.
Poezija uistinu nije štivo koje će svatko s radošću čitati. Još dok je rima, pa štima, pa hajd' nekako. Kad se krene u stihove koji ne zvone veselim srokom i umom ne plutaju lakoćom onih koji se glasovno podudaraju, zna biti zahtjevno.
Ako imalo volite poeziju, ma kakvu poeziju, zaslužujete si priuštiti ponekad jedno spokojno, blagotvorno jutro.
Mirišljava kava, slastan doručak, ljekoviti stihovi.
Mir i okrepa.
Duha
i tijela.
četvrtak, 14.04.2022.
Adrenalin
...je nešto nevjerojatno dobro. Ekstaza koja traje. Svatko ima nešto svoje što aktivira taj kemijski spoj koji diže bolje od droge. Droga diže kratkoročno i ima negativne posljedice...ovo...ovo je nešto nevjerojatno dobro. Kaže jedna od definicija:
//Adrenalin je zaslužan za karakterističan "fright-fight-flight" učinak nakon pretrpljenog emocionalnog stresa. On priprema organizam za stanja kada treba hitno reagirati, boriti se ili pobjeći zbog opasnosti, a također povećava snagu i stanje budnosti. Naime, pod utjecajem adrenalina dolazi do stimulacije svih adrenergičkih receptora što uzrokuje pozitivno inotropni učinak na srce, pojačava se brzina rada srca, pojačava kontraktilnost srca, krvni tlak, protok krvi u bubrezima.//
Drugim riječima, pozitiva. Dobra vijest, dobar osjećaj...Kada krv neobjašnjivo prostruji žilama, kad se srce popne do grla i tamo bjesomučno udara, kada stope ostavljaju tragove po zraku deset centimetara od tla....kad osjećaš, kad tako prokleto dobro osjećaš svaki atom svog bića i kad toj armiji atoma kao da tvoje tijelo nije dovoljno. Kao da će puknuti pod pritiskom te vojske. Raspršit će tebe samog na hiljadu strana planete i možeš SVE ama baš SVE.
Adrenalin. Od njega mi se ponekad zavrti u glavi, a u prsima ponestane zraka. Ali doslovno. Nije ni čudo jer definicija dalje kaže:
//U isto vrijeme smanjuje se cirkulacija krvi u probavnim organima, a povećava se cirkulacija u skeletalnim mišićima i srcu. Bronhije se šire i ubrzava se frekvencija disanja što povećava koncentraciju kisika u krvi. Osim toga, iz jetre se oslobađa povećana količina glukoze koja postaje dostupna za pretvaranje u energiju u mišićima. Sve su to prirodni učinci koji osposobljavaju jedinku za blisku borbu ili bijeg od opasnosti.//
I rijetko sam kad razumjela kad netko kaže za bilo koji oblik emocije da je to neka kemija, kemijski proces čak. Jer za mene je kemijski proces nešto što se odvija u laboratoriju, pod paskom ljudi u bijelim kutama i sterilnim rukavicama, obučenih za provođenje i nadgledanje tih procesa i spojeva... Nesvjesna činjenice da je naše tijelo ustvari jedan veliki, misteriozni laboratoriji da bijele kute i sterilne rukavice čuče u našim stanicama smještenim među kostima lubanje.
Adrenalin je zasigurno, produkt jednog takvog procesa.
Kad ga osjetim pustim mu se nesvjesno. Pustim mu da me digne nekoliko centimetara od tla, pustim da me dovede u predinfarktno stanje, da mi oduzme dah iz pluća, da me zabrine za vlastito zdravlje, da me uzme i ponese.
Ekstatično.
I jako.
ponedjeljak, 11.04.2022.
Idem ti složiti stihove
Otkrij oblak iza sunca, pa nek' radost bude
da obasja lice ti, usne, oko, čelo,
oblaku od osmjeha obuci odijelo.
Oni će što ne razumiju, da ti se čude.
Jer lako je suncu na veselje se dati
nebo kad plavi i potok žubori
svijet raširen vrata kad otvori,
nimalo teško razvući osmjeh, stati...
A ti zastani ozaren u trenutku oluje.
Vjetar dok grane sapinje. Gole.
Nebo kad stazu munjama kuje
budi taj oblak, van kontrole.
I tada, vjeruj mi, shvatit ćeš - vrijedi.
Kreni! Godine idu, kosa brzo sijedi.
četvrtak, 07.04.2022.
Književni početak dana
Danas slobodna.
Ujutro uključim mobitel, a on isti čas počne zvrndati, brundati i izvještavati o silnim porukama i obavijestima koje su mi odaslane dok je miroavao, a ja spavala.
Bacim pogled i izdvojim jednu koju odmah moram pročitati, pa ju čitati krenem.
Lektorica. Dobre riječi i vijesti. Ne znam koliko ona uživa u tom poslu, ali kaže da joj se tekst jako sviđa. "Nasmijala si me, al i rastužila." između ostalog piše. A to je upravo ono što ja od svojih tekstova želim. Emocija. Hvala T :)
Zatim, taman zgotovim kavu i počnem smišljati što za doručak, kadli din don, din don...
Pogledam kroz špijunku, poštar. Zvoni dvaput. Ne očekujem nikakvu dostavu, pa mi prođe mislima kako donosi neku kaznu. Il službeni papir.
Otvorim.
-Jutroooo, evooo - pruža mi paket. Prepoznam rukopis na paketu u sekundi. Nasmijem se.
-Jutro, hvala. - uzmem paket, odložim na ormarić.
-Evo. - pruži mi onaj ekranić na potpis. Prođem prstom po njem i kao potpišem se; - hvalaaaa, đenjaaa.- veselo će barba.
Tko zna kad je ujutro započeo sa službom, budan je i čio. Ja pak još uvijek pokušavam moždane natjerati da se razbude i pokrenu.
-Đenjaaa, hvala vamaaa.- otpjevam mu natrag, dok je on već na stubištu.
Uzimam paket. Nisam ništa naručila, znam. Ali se veselo osmjehujem, znam što je unutra. Najprije ga par puta okrećem, gledam, iščitavam s njega sve podatke. Radost. A onda trgam papir iznutra obložen mjehurićastim najlonom. I eto je. Vukovar na moru. Ispod čekića. Nova, fina, glatka, još na tisak miriši, od autora potpisana, posveta doduše ne ide meni već Zakonitom kom je autor omiljeni pisac. Iako, ovu ću s veseljem pročitati i ja. Jako volim Pavličićeve knjige koje tematski nisu njegov karakteristični žanr. Tematika je topla, budi uspomene i divnim stilom opisuje neka ljepša vremena, ljude i stil življenja. Iz knjige izvlačim nekoliko markera (označivača za knjigu) s motivima izdavača knjige. Umjetnička organizacija Lađa od vode čiji su vlasnici Julijana Matanović i Pavao Pavličić izdaje njihove knjige. Za sada je Julijana direktorica i bavi se tehnikalijama, dok Pavao vrijedno puni biblioteku izdavaštva i trenutno u broju izdanih naslova vodi sa četiri naprama dva :). (Osobno, potajno se nadam nekom izjednačenju u skoro vrijeme.) Tehnikalije su u ovom slučaju nešto toplijih tonova, jer ona se eto brine i o ovakvim sitnicama. Vjernim poklonicima autora, ničim izazvana pošalje knjigu. S posvetom. Time direktno izbije komadić zarade iz profita umjetničke organizacije. Neki bi to nazvali marketingom. No energija emocije koja se ovakvim sitnicama izazove ionako novcem izražena ne može biti, a marketing sa tim veze nema.
Uostalom, Lađa od vode odavno je brend.
Dalje odoh u dan. S Juniorkom do ortodonta. I dok je ona dobrih četrdeset i pet minuta izdržavala montiranje novih žičica i žbičica i kopanje po usnoj šupljini, ja u čekaonici čekam i jedna sam od onih "gledam u busu svi normalni tapkaju po mobitelu, a jedan luđak čita knjigu". Čitav školski sat družila sam se s likovima hrvatske književnosti. Bez problema, jer Tko se boji lika još.
Po povratku, Juniorka i ja svratimo u naš GKR ogranak. Nakon pustih godina, eto nje opet u članstvu knjižnice. Konačno ću pročitat Kiklopa, kaže. Nisam sigurna da je bila ozbiljna. Za prvu posudbu iz knjižnice je izišla praznih ruku.
Za razliku od mame.
Uglavnom, odličan dan.
ponedjeljak, 04.04.2022.
S***** i ja
Nakon posla u danima kad ne idem u teretanu vozeći prema doma obično skrenem u prvu narednu uličicu iza skretanja za Bazene Kantrida. Onu koja vodi do lučice Kantrida. Do atletske dvorane. Do legendarnog Zapada na stadionu... Ustvari vodi me do polusatne šetnje i nakon toga meditacije od barem kvarat ure, uz more. Današnju mi je meditaciju zamijenio razgovor, smijeh, obnavljanje uspomena, punjenje duha. Srela sam S. Obožavam kako se uspijemo razumjeti, nasmijati, razgovarati, pa i kad se na prepoznamo na prvu. Sjedila je upijajući sunce. Uz nju je repom mahala znatiželjna Eli koja je dijelom zaslužna što sam u prvom điru prošla pokraj S. Sjećam se da je S imala bijelog psa glatke dlake. Eli je velika crna čupavka. Pa iako mi se vlasnica vesele čupavke učinila poznatom...produžih. U povratku, bez riječi na dva lica rastegnu se dva široka osmijeha. Zabavimo se činjenicom kako se nismo prepoznale, pa to pripišemo divnom danu, bonaci i činjenici da je svaka u vlastitom zenu.
Nismo se srele godinama, a priča nam poteče lakoćom.
Obnovio me razgovor sa dragom frendicom i sjetih se jednog starog teksta koji sam o njoj napisala sad već davne 2009.
Kako tada, tako i danas...trajemo.
U divnom odnosu koji poštuje i ne obavezuje.
I P.S. naravno da imam Starke. Visoke i crvene.
Tekst iz 2009. :
//S...kao S*****
...S kao Starke...
Ugodna večer uz druženje, ukusnu hranu i dobro vino. Nas šest „cura“. Cura je pod navodnicima, jer povod druženju je rođendan, četrdeseti. A i najmlađa među nama zakoračila je u četvrto desetljeće svog života. Ipak, duhom smo dovoljno mlade, da se svaka od nas punim pravom može tako prozvati. Curom.
Dobra energija kružila je cijelo vrijeme gornjim katom obiteljske kuće u kojoj S, slavljenica, obitava od djetinjstva. Ne znam da li od rođenja, ali za posljednjih trideset i četiri godine sigurna sam. Jer upravo toliko godina unatrag, krenule smo u prvi C, osnovne škole koja je na deset minuta hoda od njene kuće. I u istoj toj osnovnoj školi, posljednjih dvadesetak godina, ona, svake četiri godine preuzima novi prvi A, B ili C razred i u najljepše životno doba uvodi neke nove klince.
Kroz osnovnu školu prošle smo kao frendice iz razreda, nikad osobito bliske. Njena ekipa je bila D I ostala to do danas. Fascinantno. Neke veze raskidamo s lakoćom, neke nam, eto, ostaju kroz cijeli život. Njih dvije spadale su u dio razreda dobrih učenika. Ja sam bila u skupini enfant terrible. I zato mi se činilo da ova priča nikada neće nastati, jer lajtmotiv priče trebale su biti Starke, tenisice marke All star, iste one koje su obilježile našu generaciju i koje su se unatrag nekoliko godina vratile u modu u velikom stilu. Dobra djeca, uglavnom, nisu tada nosila Starke, pa nije ni ona. Osobno, tada, nanosila sam se Starki.
Tri para. Bojom: zelene, bordo i bordo. I sada mi nekako nisu napete.
Njoj su sada Starke toliko važne, da iz plamteće smočnice spomenute obiteljske kuće prvo spašava Starke svog Zakonitog, a potom neke druge stvari. Njoj su sada starke toliko drage, da se već godinama ne odvaja od para sivih i nemilo ih navlači na nogu i u sred ciče zime.
-Ej, vani je full hladno, a?- komentira dok se obuvamo nakon joge. Naravno da to izgovara dok vezuje lijevu starku. Trenutak ranije u svlačionici i ona i J umiru od smijeha što imam debele hulahopke. Jer one se protiv temperature od minus četiri plus umjereni udari bure, bore efikasnije. Jedna tanga gaćicama, preko kojih navlači hlače, a druga Starkama na sportsku čarapu...
Posljednjih nekoliko godina, sa S se družim intenzivnije. Dogodilo se slučajno, a nastavilo namjerno. Baš unatrag tih nekoliko godina ona je resetirala svoj život. Posložila ga onako kako treba. Uz P, svog zakonitog, tu su i A i M njihova dva remek-djela. I kako vidim, to je u punom smislu riječi OBITELJ. Obitelj u čije je bivstvo ugradila sebe, mudro i ne štedeći se. Jer je znala i zna da je to vrijednost čijom se esencijom hrani postojanje svakoga od nas.
I mogu ja sada napisati da je S odlična majka, da je strpljiva supruga, učiteljica zanimanjem, učiteljica nama nekima u životu, plivačica i trenerica plivanja, da odlično šiva kostime za karneval...ali neću...
Želim napisati sljedeće:
Rijetki su mi ljudi u životu kojima se ne moram bezuvjetno svidjeti i baš zato im se sviđam, koji razumiju ono što im govorim i kada ne kažem, na čiji se račun mogu našaliti, a da to ne uzmu za loše. I koji će doći kad ih zatrebam...uvijek...
... i baš zato, nije mi problem, dok ona priča na mobitel i izlazi na ulicu nezavezanih Starki, zaustaviti ju, bez razmišljanja sagnuti se, i svezati joj uzice na njenim najdražim sivima broj četrdeset i dva...
...S..kao S*****... i s kao Starke...
Pusa, generacijo...
Rijeka, ponedjeljak, 14.prosinac,2009.//
