Danas sam iščitala nekoliko zaostalih novinskih podlistaka. U njima i kratki pregled aktualnih dnevnih zbivanja kroz minuli tjedan. I ni primijetila ne bih anomalije u tim stupcima opisane uz kratki zaključak komentatora, da posljednjih dana ne gledam putopisne reportaže Gorana Milića po Australiji. Reprize su to snimljene još u prošlom desetljeću. No kako me svaki put uhvati žal za činjenicom da rasni, obrazovani, elokventni novinari poput Milića odumiru kao vrsta, tako me uhvati i tuga kada vidim kakvih divnih društvenih uređenja po svijetu ima.
U jednoj takvoj Australiji, primjerice, osobe koje su kroz radni vijek stekle dovoljno svojim radom, mirovinu od države ne primaju. Imaju dovoljno. Priskrbili su vremenom. Kažu, ne osjećaju se zakinuti ni centa, jer zahvalni su zajednici što su imali mogućnosti stjecati dovoljno tijekom radnog vijeka. Osobe koje pak iz ma kojeg razloga nisu priskrbile dovoljno pa bi spadale bi u tužni socijalni prosjek i ne bi mogle živjeti od neke brižne mirovinske svotice, imaju pravo na državnu mirovinu od 1400 australskih dolara sa kojom mogu solidno živjeti. Ukoliko nemaju uvjete za normalni život u toj trećoj dobi, na raspolaganju im stoje domovi. Država im u tom slučaju daje 200 dolara džeparca, a ostatkom plaća dom u kojem imaju kompletne uvjete za dostojan život. Smještaj, hranu, aktivnosti, medicinsku skrb. Zvuči kao moderna Arkadija. I ti su ljudi zahvalni zajednici što skrbi o njima.
Ima i ona sredina koja je zaslužila mirovinu radom. I od te mirovine živi spokojno. Bez straha od preživljavanja.
Divota.
Poželi se čovjek u ovim mojim pedesetima teleportirati na taj začudni kontinent državu i živjeti tamo dok ne skonča. Bez straha od preživljavanja.
Mnogi ljudi srednje klase vikendom volontiraju u raznim sportskim klubovima, pri određenim aktivnostima i u tom ne vide ništa čudno niti traže posebne statuse. To je za dobrobit zajednice, kažu.
Svako malo se tijekom razgovora pojavi ta riječ. Zajednica. Prosto je nevjerojatno koliko državljani Australije poštuju pojam zajednice.
Meni, rođenoj, odgojenoj, školovanoj, odrasloj i ostvarenoj u ovoj zemlji koja od stoljeća sedmog borbe vodi da bi joj najbitniji pojam bio i ostao NACIONALNI PONOS riječ ZAJEDNICA i njeno štovanje zvuči pomalo nadrealno.
I gotovo se naljutim sama na sebe kada nakon takve odgledane reportaže idem čitati zaostale novinske priloge i dnevne preglede aktualnosti u ovoj zemlji. Muka kad pročitam riječi i pojmove poput: zakašnjela obnova, imovinska kartica, rekonstrukcija vlade, medijska pismenost, bomba ili ne, premijer ili predsjednik; ma kad samo pročitam nešto (a zaista se trudim to izbjegavati) vezano uz ovu dvojicu. Jer zajednica kojoj oni su na čelu uistinu je osuđena na izumiranje. Nažalost.
Srećom, za završetak dana koristim Život na sjeveru. Opet jedan, iako fikcijom opisan, dio svijeta u kojem zajednica više je od otkačenih pojedinaca. Jer ona ih, ma kakvi da jesu, prihvaća i zna da su upravo oni njeno osnovno, nosivo, vrijedno tkivo. U kojem je iznad svega bitno poštivanje osobe.
Na sreću, sve sam zaostale priloge Pogleda iščitala.
Sutra mi na programu zaostali Mediterani.
Malo kulturnije štivo.
Post je objavljen 21.04.2022. u 22:56 sati.