Konobarica s tastature
ponedjeljak, 04.04.2022.
S***** i ja
Nakon posla u danima kad ne idem u teretanu vozeći prema doma obično skrenem u prvu narednu uličicu iza skretanja za Bazene Kantrida. Onu koja vodi do lučice Kantrida. Do atletske dvorane. Do legendarnog Zapada na stadionu... Ustvari vodi me do polusatne šetnje i nakon toga meditacije od barem kvarat ure, uz more. Današnju mi je meditaciju zamijenio razgovor, smijeh, obnavljanje uspomena, punjenje duha. Srela sam S. Obožavam kako se uspijemo razumjeti, nasmijati, razgovarati, pa i kad se na prepoznamo na prvu. Sjedila je upijajući sunce. Uz nju je repom mahala znatiželjna Eli koja je dijelom zaslužna što sam u prvom điru prošla pokraj S. Sjećam se da je S imala bijelog psa glatke dlake. Eli je velika crna čupavka. Pa iako mi se vlasnica vesele čupavke učinila poznatom...produžih. U povratku, bez riječi na dva lica rastegnu se dva široka osmijeha. Zabavimo se činjenicom kako se nismo prepoznale, pa to pripišemo divnom danu, bonaci i činjenici da je svaka u vlastitom zenu.
Nismo se srele godinama, a priča nam poteče lakoćom.
Obnovio me razgovor sa dragom frendicom i sjetih se jednog starog teksta koji sam o njoj napisala sad već davne 2009.
Kako tada, tako i danas...trajemo.
U divnom odnosu koji poštuje i ne obavezuje.
I P.S. naravno da imam Starke. Visoke i crvene.
Tekst iz 2009. :
//S...kao S*****
...S kao Starke...
Ugodna večer uz druženje, ukusnu hranu i dobro vino. Nas šest „cura“. Cura je pod navodnicima, jer povod druženju je rođendan, četrdeseti. A i najmlađa među nama zakoračila je u četvrto desetljeće svog života. Ipak, duhom smo dovoljno mlade, da se svaka od nas punim pravom može tako prozvati. Curom.
Dobra energija kružila je cijelo vrijeme gornjim katom obiteljske kuće u kojoj S, slavljenica, obitava od djetinjstva. Ne znam da li od rođenja, ali za posljednjih trideset i četiri godine sigurna sam. Jer upravo toliko godina unatrag, krenule smo u prvi C, osnovne škole koja je na deset minuta hoda od njene kuće. I u istoj toj osnovnoj školi, posljednjih dvadesetak godina, ona, svake četiri godine preuzima novi prvi A, B ili C razred i u najljepše životno doba uvodi neke nove klince.
Kroz osnovnu školu prošle smo kao frendice iz razreda, nikad osobito bliske. Njena ekipa je bila D I ostala to do danas. Fascinantno. Neke veze raskidamo s lakoćom, neke nam, eto, ostaju kroz cijeli život. Njih dvije spadale su u dio razreda dobrih učenika. Ja sam bila u skupini enfant terrible. I zato mi se činilo da ova priča nikada neće nastati, jer lajtmotiv priče trebale su biti Starke, tenisice marke All star, iste one koje su obilježile našu generaciju i koje su se unatrag nekoliko godina vratile u modu u velikom stilu. Dobra djeca, uglavnom, nisu tada nosila Starke, pa nije ni ona. Osobno, tada, nanosila sam se Starki.
Tri para. Bojom: zelene, bordo i bordo. I sada mi nekako nisu napete.
Njoj su sada Starke toliko važne, da iz plamteće smočnice spomenute obiteljske kuće prvo spašava Starke svog Zakonitog, a potom neke druge stvari. Njoj su sada starke toliko drage, da se već godinama ne odvaja od para sivih i nemilo ih navlači na nogu i u sred ciče zime.
-Ej, vani je full hladno, a?- komentira dok se obuvamo nakon joge. Naravno da to izgovara dok vezuje lijevu starku. Trenutak ranije u svlačionici i ona i J umiru od smijeha što imam debele hulahopke. Jer one se protiv temperature od minus četiri plus umjereni udari bure, bore efikasnije. Jedna tanga gaćicama, preko kojih navlači hlače, a druga Starkama na sportsku čarapu...
Posljednjih nekoliko godina, sa S se družim intenzivnije. Dogodilo se slučajno, a nastavilo namjerno. Baš unatrag tih nekoliko godina ona je resetirala svoj život. Posložila ga onako kako treba. Uz P, svog zakonitog, tu su i A i M njihova dva remek-djela. I kako vidim, to je u punom smislu riječi OBITELJ. Obitelj u čije je bivstvo ugradila sebe, mudro i ne štedeći se. Jer je znala i zna da je to vrijednost čijom se esencijom hrani postojanje svakoga od nas.
I mogu ja sada napisati da je S odlična majka, da je strpljiva supruga, učiteljica zanimanjem, učiteljica nama nekima u životu, plivačica i trenerica plivanja, da odlično šiva kostime za karneval...ali neću...
Želim napisati sljedeće:
Rijetki su mi ljudi u životu kojima se ne moram bezuvjetno svidjeti i baš zato im se sviđam, koji razumiju ono što im govorim i kada ne kažem, na čiji se račun mogu našaliti, a da to ne uzmu za loše. I koji će doći kad ih zatrebam...uvijek...
... i baš zato, nije mi problem, dok ona priča na mobitel i izlazi na ulicu nezavezanih Starki, zaustaviti ju, bez razmišljanja sagnuti se, i svezati joj uzice na njenim najdražim sivima broj četrdeset i dva...
...S..kao S*****... i s kao Starke...
Pusa, generacijo...
Rijeka, ponedjeljak, 14.prosinac,2009.//
