Konobarica s tastature
ponedjeljak, 25.04.2022.
Lamentacija
Ponekad mi se čini, u ovom svijetu koji nezaustavljivo juri a da ni sam ne zna kamo, da smo se svi skupa podobrano pogubili. Neki dan kolega reče da mu se srce slama kad vidi kako sve ide kvragu. Nije kolega od lirskih izričaja pa njegova izjava dobiva na težini. U konkretnom slučaju mislio je na radno okruženje i posao. I nije jedini.
Često se pitam gdje su nestale radna etika, odgovornost, svijest... Gdje se pogubile?
Sve nešto ničiji problem nije, nikog nizašto briga.
Na kraju dođeš do zaključka da se najviše trude oni neki istrenirani dinosauri koje su na prvim poslovima odgajali stariji kolege, a do tada strogi roditelji. Odrasli u vremenima kada je bilo sramota biti neradnik, lijen, nepoštivati radno mjesto ili stariju osobu. Da se razumijemo, zabušanata i ljenčina je uvijek bilo. No bili su u manjini i većina ih je prokazivala i ignorirala. Danas, na krilima opće nebrige za posao koji obavljaju, mnogi uopće nemaju prilike naučiti se odgovornom obavljanju radnih zadataka. Plaća se danak neznanju, jer došlo neko doba kad svi mogu sve raditi. Svi znaju sve, a sistemi se urušavaju. Nered. Nigdje hijerarhije niti piramide odgovornosti.
Spretniji potpisuju dobre ugovore i traju dok traju. Ruku na srce lakše je trajati pa i kratko sa dobrom bušticom, no oznojiti se da nešto se napravi.
Penala ionako nema.
Kazne plaćaju oni sa nemogućnosti izbora.
Katastrofa.
