Konobarica s tastature

četvrtak, 06.05.2021.

Branka - ulomak

Umočila je prste u kanticu s blatnom vodom, protrljala ruke i dlanovima obujmila vlažni grumen. Zatvorila je oči. Hladnoća grumena na unutarnjoj strani šaka smirivala je. Mjesecima nije osjetila vlažni grumen. Jednostavno nije imala potrebu. Svoj je umjetnički rad stavila na pauzu. Lakše je bilo sažaljevati se, čini se. I sada dok ovako spokojno sjedi i prima tu blaženu energiju ne može vjerovati da je dopustila da toliko vremena prođe bez tog magičnog dodira. Nogom je kvrcnula po prekidaču i kolo se zarotiralo. Položila je stopalo nježno na papučicu koja je regulirala brzinu vrtnje vretena i krenula. Nije imala pojma, kao ni mnogo puta do tada koji će oblik nakon dvadesetak minuta izrasti sa okrugle ploče. Jednostavno se prepustila.
Dok su vlažni prsti pritiskali smjesu, pokušala se sjetiti kada se uopće ičemu prepustila zadnji put. Osim kad bi osjetila onaj trenutak da je spremna, da pjesma traži, a ostali oko nje čekaju. Tad bi se prepustila bez razmišljanja, a njen duboki alt svom bi silinom prostrujao stihovima i zrakom. Osmjehnula se. Nije dugo bila na probi. Nije dugo pjevala. Nije dugo štošta...
Pritisnula je papučicu malo jače i zarila dva prsta u sredinu grumena. Neće ići duboko. Malo će obraditi glinu bočno, napraviti plitku rupu, možda dodati koju viticu na oblik. Bože, kako je ovo dobro. Sve je nestalo, postoje samo ona, vreteno i ta čarobna kuglica blata koju, za razliku od nepredvidivosti života, može oblikovati kako hoće.
Radi potpune kontrole zarivene prste dodatno je stisnula drugom rukom.


Fotografija preuzeta s Interneta.

06.05.2021. u 19:55 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.05.2021.

Ipak se kreće

Zove danas šef. Cijepljenje u četvrtak, čišćenje u srijedu, otvaranje u sljedeću srijedu. Ukratko. Razgovarali smo još, ali njegova je malena jednogodišnjakinja bila nestrpljiva, pa nismo mnogo.
Uglavnom, kreće se. Nešto.
Izjahalo se i isurfalo po valovima. Prvi, drugi, treći... Trpiš, trpaš, guraš, čerečiš sve čemere putem. Čuješ svega. Malo se i nasmiješ, okreneš telefon, čestitaš poneki praznik, blagdan, rođendan uz želju da sljedeći bude uživo. Drmaju virusi, potresi, odlaze dragi ljudi, odlaze poznati i neki nepoznati. Nekima je bilo vrijeme, drugi ne bi još da nije ove nevolje.
Misli su najjača energija. I usudimo se uvijek reći, da je to nemoguće jer eto, stvarno mislimo dobro i optimistično, a vidi što se događa. Nismo baš svjesni da te misli treba osjetiti iz nutrine sebe. Da trebaju biti baš oličenje našeg unutarnjeg bivstva (je li ovo uopće ispravna riječ?) i kad stvarno tako, a ne samo u silu jer moramo, mislimo one će se uistinu posložiti u hrpu dobre energije.
Ne znam. Mnogo sam puta u životu pala, dignula se, krenula dalje. Sa više ili manje uspjeha. Ali jesam. Ovaj protekli period bio je uistinu težak. Događale su se male iskrice koje ne bi dozvoljavale totalno potonuće u mrak bezdana. Bljeskalice što ponekad dolaze od bližnjih, nerijetko od nepoznatih. Svjetionici života koji drže glavu nad vodom i onda kad bi ona najradije klonula u tamnu vodu.
Hajde, daj još malo...
Pa dan po dan.
Pa pomalo.
I eto, danas poziv.
Eppur si muove.
Nešto.
Bit će sve okej. Hoće li kao prije? Naravno da neće. I ne mora. Neka svako vrijeme ispiše svoje.
Koje neće biti dijeljeno na staro ili novo normalno.
Nek bude ono dosadno, svakodnevno.

A svatko će ga za sebe već učiniti uzbudljivim.

Ja ću se za početak probati odmaknuti od turobne tematike novog normalnog. A za nastavak vratiti poslu. I čim mi se osjetila povrate, otvoriti onu bocu vrhunskog sauvignona koju vječno čuvam za posebnu priliku. Jer da mi je netko samo godinu dana unatrag rekao da će posebna prilika biti moći osjetiti njegovu aromu...
Ništa još gotovo nije.
Ali nadam se da je započelo.

03.05.2021. u 18:46 • 22 KomentaraPrint#

subota, 01.05.2021.

Nataša XIII

Prokleta nezdrava tupost!! Prožima me svo to vrijeme otkad smo Aleks i ja potrčale za mamom u dvorište. Prštale su bijele male pahulje. Božić kakav treba biti. Božić kakav nikome ne treba biti. Mama je vrištala, Aleks i ja smo upotrijebile zadnje atome snage da njeno tijelo smirimo. Pridržavale smo ju svaka pod jednu ruku. Otimala se. Njen glas parao je tišinu ranog Božićnog poslijepodneva. Bilo je neobično mirno. Ništa se osim neutješnog glasa moje mame nije čulo...A onda je u nemoći i taj glas nestao .Mama se jednostavno srušila. Ostala sam uz nju, Aleks je potrčala natrag u kuću. Policajac je pozvao hitnu pomoć. I tu je počeo moj black-out. Neko međuvrijeme nezdrave tuposti. Funkcionirala sam poput robota. Riječi su iz mojih usta izlazile mehanički. Pokreti su se slagali nekom čudnom inercijom. Sve radnje koje sam odrađivala, kao da me netko vodio kroz njih....Prokleta nezdrava tupost!!!Mrzim ju, mrzim, mrzim....ŽELJKOOOOOOO!!!!!
Vrištala sam u sebi po tko zna koji put u ova tri dana. Nije mi se odazvao. Niti će mi se ikad više odazvati. A ja jednostavno nikada u sebi neću prestati vrištati jer sa Željkom nekako...otišao je dio mene...zauvijek.



KAKO TO MISLIŠ??


....upitala me mama. Prošla su dva mjeseca. Mama je konačno krenula na posao. Dva teška mjeseca nije se htjela uputiti prema zgradi Pravnog fakulteta. Iako smo svi znali da bi zatrpavanje u posao bio najbolji put da se trgne i da ne razmišlja o Željku. Da ne sjedi satima na krevetu u njegovoj sobi. Da ne gleda u jednu točku isto tako saaaaatima. Da ne odgovara na naša pitanja totalno odsutno...I danas, po prvi put u posljednja dva mjeseca osjetila sam da se zaista zainteresirala za nešto što sam rekla. A rekla sam da bi se mi kao obitelj malo trebali pobrinuti za Dunju. Ipak, na kraju krajeva, za otprilike pet mjeseci, Dunja će na svijet donijeti Željkovo dijete.
-Kako misliš, kako to mislim?- ponovila sam ja
-Pa kako bi se mi to trebali pobrinuti za nju, mislim ima ona svoju obitelj. Dobro, nije da ćemo se distancirati od djeteta i nje, al što si točno mislila pod tim "pobrinuti za nju" ?
-Pa mislim da bi ju koji put trebali pozvati na ručak, kavu ili šta ja znam...Da se ne nalazim samo ja s njom po nekim kafićima. Da cura osjeti da će nas uvijek imati kad zatreba...- otkad je Željko otišao s Dunjom sam se našla nekoliko puta na kavi. Bila je odlična cura i teško sam se mirila s činjenicom da nisam kroz tih nekoliko mjeseci što su ona i Željko bili skupa znala za nju.
Mama je ispustila teški uzdah iz grudiju.
-Nataša, znaš da mi je teško. I znaš da smo mi oduvijek bili obitelj koja je prihvaćala izbor sve i jednoga od vas. Tvoji i Aleksandrini dečki, pa i ona jedna cura koju je Željko jednom doveo,svi su nam bili dragi. Ali nekako...meni treba još vremena. Ne znam. Teško mi se priviknuti na činjenicu da je Željko imao curu, koja sad nosi njegovo dijete. Na činjenicu da mi nismo znali za nju, i da sad, odjednom...on nije tu, a ona je tu. S djetetom. Ne znam. Samo...samo mi treba malo vremena...još.-
Gledala sam ju. Kopnila je nama na očigled. Kroz ova dva mjeseca ne znam ni sama koliko je smršavila. Njene nekad živahne zelene zjenice izgubile su sjaj, činilo mi se postale tamnije, a sada su počivale u crnim kolutovima oko očiju. Ruke su nerijetko bez nekog velikog posla uvijek počivale joj u krilu, ponekad drhteći same od sebe. Nisam znala kako i na koji način joj mogu pomoći. Dugo sam mislila da ju trebam pustiti da odtuguje na svoj način. Pa sam ju puštala. Tata i ona gotovo da i nisu komunicirali. Pitala sam se kad je vrijeme. Kad je vrijeme da ju pokušam trgnuti, barem malo. Jer, iako nisam bila majka znala sam da niti jedan gubitak u životu nije mjerljiv s onim kada izgubiš vlastito dijete. I sada, dva mjeseca nakon, još uvijek nisam bila sigurna jeli vrijeme da počnem vršiti pritisak na nju.

01.05.2021. u 18:18 • 16 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.04.2021.

Šugamani, šalabahteri

Neizmjerno cijenim učitelje, profesore, edukatore. Jedna od onih koju zaista cijenim, a bivša je Juniorkina profesorica prije koji dan izbacila je status na fejsu, meni nerazumljiv. Inače su joj postovi britki, kratki i uglavnom komentari svakodnevice. Samo da spomenem da smo na fejsu postale frendice onog dana kad je Juniorka, (inače u nje jedna od boljih učenica), u svakom pogledu prestala biti njena učenica. Takav je ona tip učitelja. Uglavnom, preskočim ja post o šugamanu, bilježnici i olovci, jer kao što rekoh pojma nemam o čemu ona to.
Danas, pročitam post, ustvari mišljenje o šugaman situaciji, jedne žene koju poznajem kao novinarku, ali da se iščitati da je i sama profesorica. I zainteresiram se.
Radi se dakako o slučaju profesorice fizike koja je svojim učenicima naložila da za vrijeme testa imaju preko glave staviti ručnik da ne bi varali na testu kojeg su rješavali putem online nastave.
Najprije sam se slatko nasmijala. Pomislih, žena je ubila, svaka joj čast. Komentara svakakvih. Od duševnih boli djece sa šugamanima na glavi, do pamfleta bivših učenika kako je to jedna odlična profesorica koja je uvijek tražila da se nauči, ali i beskrajno davala šansu za bolju ocjenu.
Komentari većinom od onih koji nisu nikada uronili u čari online nastave.
Jedna sam od dinosaurica koja je u školu išla u vrijeme kad je Blakeov telefon u autu bio osmo svjetsko čudo za koje sam vjerovala da će uvijek i samo postojati u Americi, u mega popularnoj seriji i da je nemoguće da se igdje drugdje dogodi. Već drugu godinu za redom, moja kći nastavu prati i rješava putem mobitela. Laptop koristi rijetko. Kaže lakše joj je preko mobitela, navikla je. Od Blakea do pandemije i prisilne nastave na daljinu skoro je četrdesetak godina razlike. Imam li pravo uopće išta pametno reći na temu "ručnik preko glave"?
Prevencija prepisivanja i varanja na ispitu uvijek je bila disciplina kojoj su se učitelji, profesori dovijali na svoj način. Mašti učenika kada je prepisivanje i varanje u pitanju malo je toga moglo stati na put. Uvijek.
Grupa A i grupa B. Razmještaj sjedenja. Neprekidno šetanje između klupa. Pitanja vješto postavljena da ni knjiga kojom se možeš služiti pri testu ne pomaže, ako nije prije pomno proučena.
Ispisivanje formula ili fraza na klupi. Šalabahter u rukavu. Šalabahter na dlanu. Šalabahter gdje god se mislilo da će ga biti lako iščitati.
Također, znalo se kod kojeg se profesora ne isplati uopće riskirati sa prepisivanjem, jer bi imao ovlasti da i na najmanju sumnju u prepisivanje oduzme test, zakelji na licu mjesta jedinicu, pa ako je dobre volje da šansu da se jedinica ispravi. Kod takvih se učilo i UVIJEK naučilo za dvojku.
U prvom razredu srednje ugostiteljske škole završila sam na produžnoj nastavi iz matematike i pazi sad - LIKOVNE UMJETNOSTI. I dok sam matematiku, koju zaista nisam voljela i gdje sam se zadovoljavala uvijek niskim ocjenama, prošla na prvom roku, LIKOVNU sam UMJETNOST uspjela prolongirati na drugi rok. Moji doma znali su samo za matematiku. Cijelo sam ljeto umjesto ičeg drugog iščitavala knjigu iz likovne umjetnosti. Trauma. Znala sam ju napamet. Na drugom roku ne da sam položila, nego mi je profesor V za zavidno znanje upisao zaključno ODLIČAN. Da rezimiram, cijelu školsku godinu ja znam likovnu umjetnost za jedan, ne ispravim tu jedinicu na prvom roku produžne nastave, a onda, nekim čudom, pred sam početak naredne školske godine znam za pet. I čudaka profesora V nitko nije preispitivao radi ovoga i sličnih slučajeva koje je imao. Uspješno je predavao dva predmeta u školi. Godinama.
Vrlo je jednostavno. U nekim drugim vremenima učitelji su imali mjesto u društvu. Njihove se metode nije toliko preispitivalo, niti dovodilo u sumnju. Ne kažem da nije trebalo. Ali da smo u današnjem sistemu pretjerane političke korektnosti i gotovo bolesne brige za duševne boli djeteta kojem nerijetko ne usadimo prave vrijednosti odgajajući ga, skloni od svake buhice napraviti nilskog konja - jesmo.
Prvi sam razred srednje završila sa dovoljnim uspjehom. Na kraju sam jedina u generaciji maturirala sa odličnim. I tu nije bio kraj mog obrazovanja.
Roditelji su mi išli u školu na informacije i roditeljske sastanke.
Sve ostalo rješavali smo doma.

P.S. A u kojim prilikama ona koristi laptop kod online nastave, stvarno ne bi bilo pametno ovdje napisati.

29.04.2021. u 22:27 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.04.2021.

Braća i sestre i zašto sam lagala

Imam polubrata.
Oduvijek.
Ne znam koja je priča između mog starog, te žene i mog polubrata. Znam da papir kaže da mi je on polubrat. I da se njegova majka grčevito borila za sve ostavine iza mog oca i oca mog oca koji je oporučno svu svoju imovinu ostavio meni. I razumijem. Neki bi mi smjesta odvalili "ma daj ne seri", ali ja stvarno razumijem tu ženu koja se kroz cijeli život probijala sama sa djetetom. Bila je tu očeva alimentacija, ali taj otac, moj otac, naš otac bio je u svemu prisutan samo u životu jednog svog djeteta. U životu pak tog istog djeteta nije bilo braće i sestara. Ne onih sa kojima se dijelila sobica, bicikl, kolač, kidalo živce roditeljima, svađalo i mirilo. Rasla sam kao jedinica. Kad sam od sela saznala da imam brata i to trijumfalno objavila svojima, nisu o tome htjeli razgovarati. Bila sam dijete, čini mi se negdje sedmi razred, i od činjenice da imam brata bila mi je važnija ona da me J, moja fatalna prva ljubav, svaku večer oslonjen na svoj crni bicikl, zelenih očiju i široka osmijeha čeka pokraj oraha na raskrižju u selu.
Kopkalo me neko vrijeme, potom sam zaboravila, a selo četiristotinjak kilometara udaljeno od rodnog grada posjećivalo se dva do tri puta godišnje kada sam, kako već rekoh, imala pametnija posla.
Danas ničim izazvana dobijem dvije priče o braći i sestrama. Jednu ujutro, drugu navečer, dvije osobe, ničim povezane, svaka sa identičnim omjerom i brojem braće i sestara. Onim koji diže demografsku sliku nacije i nasljedniku daje malo veća prava (jer eto klatilice među nogama.)
I obje priče nimalo one na kojima se zavidi.
Neću ih pričati, jer povjerene su mi i kod mene ostaju dok protagonisti sami ne odluče da trebaju ići dalje.
Jednom sam upoznala svog polubrata. Identičan moj stric. Pričali su onomad da stric ne može majku mog polubrata nacrtanu vidjet.
Moj se polubrat meni nije javljao. Nikad. Nisam ni ja njemu. Odrasli smo kao stranci.
Njegova mater nije propuštala niti jednu priliku da podsjeti da postoji. Meni je bilo uistinu svejedno dok se u jednoj sasvim zakonitoj prilici nije pojavila na nekom ročištu potpuno nezakonito, pa sam zamolila sutkinju da ju udalji.
Nema tome nekoliko godina unatrag, nazvao me polubrat. Živi u Srbiji. Čeka dijete. Pita mislim li prodati djedov grunt, jer ionako samo propada. Pripada mu šestina grunta.
Pitala sam ga misli li da bih trebala…
Kada je naš otac umro, dala sam mu i više nego što je zakonski određeno.
Uvijek sam se skanjivala svađa između braće i sestara oko podjele ostavine i obaveza prema roditeljima kad ostare.
Sa polubratom se nisam svađala.
Iako nisam taj tip, i to sam napravila tek tri puta u životu, žao mi je što mu nisam jednostavno poklopila slušalicu.
Nekima sam lagala da sam za polubrata saznala tek nakon smrti oca.
Nisam. Znala sam godinama.
Zašto sam lagala, iskreno, ne znam.
Da li bi bilo bolje da sam bila u prilici s nekim dijeliti sobicu, bicikl, kolač, kidati živce roditeljima, svađati se i miriti…isto ne znam, niti ću ikada saznati..
Grunt stoji. Neprodan.
Neka ga.

26.04.2021. u 23:05 • 24 KomentaraPrint#

subota, 24.04.2021.

Nataša XII


KAD ODLAZI DIO TEBE...ZAUVIJEK


Kuća je opet puna.Posljednji put bilo je tako unatrag četiri godine.Kada je Max sa svojim uzvanicima došao po Aleks...

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

U trenutku dok je tata pokušavao dobiti borbu s puricom petkilašicom, a mi ostali za stolom pokušavali ignorirati činjenicu da se Željko još nije pojavio, grubi, reski, preglasni zvuk zvona s ulaznih vratiju bezosjećajno je presjekao trenutak u kojem smo se našli. Znali smo da nas nitko neće posjetiti za vrijeme božićnog ručka. Nakon zvona utihnulo je sve. Čak je i Lovro prekinuo lupati žlicom o stol. Svi smo međusobno izmjenili poglede. I u sve i jednom mogao se pročitati panični strah. Sve je stalo. Nitko se nije micao. Sa stolice je prvi poskočio Maks Otišao je prema ulaznim vratima. Ja sam se htjela pomaknuti, ali tonu težak teret na prsima pritisnuo me na stolicu punom težinom. Nijemo sam gledala u ništa.Tišina je bila prejaka da ne bismo čuli razgovor policajca i Maksa...jutros..kod Potočnice...bijeli Golf...zavoj...brzina...nije bilo spasa...vidjeli...mještani...oko deset...identifikacija...osobne stvari...patologija...letjele su riječi nekog nepoznatog glasa kroz prostor. Nitko od nas nije niti riječ rekao. Lovro je potrčao u hodnik tati. Mama, tata, Aleks i ja, ostali smo za stolom. Šutke...Maks se vratio u blagovaonicu. Vidio je da sve znamo. Možda nije mogao izreći ono što smo znali, možda nije htio...
-Odvest ću Lovru k mojima, i otići do patologije na identifikaciju. Brzo ću, obećajem.-šapnuo je Maks Aleksandri u kosu držeći Lovru u naručju i poljubio ju nježno;-Daj mami pusu, ideš kod bake.-rekao je Lovri. Lovro je zagrlo Aleks, poljubio je i rekao:
-A puta baka, puta dida, puta Nata?- obožavala sam tog klinca. Izljubio nas je svih i veselo pomahao s vrata...Potom su policajci ušli u blagovaonicu...Mama je zavrištala i istrčala van, ja i Aleks krenule smo za njom...


xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx


Ležim na krevetu u svojoj sobi na katu i pokušavam se sabrati. Pogreb je za tri sata. Nova je godina za dva dana. U nju ćemo ući bez Željka, našeg malog brata. Otišao je onako kako je živio...U prebrzom, našpananom Golfu svog frenda .U košmaru protekla dva dana, odrađivala sam sve stvari rutinski, nekako mehanički. Kao da se sve ovo ne događa meni, nama. Grobno mjesto, prijave, potvrde, papiri Htjeli smo angažirati tvrtku koja to sve obavlja, međutim na području Grada to nije bilo moguće. Oni nemaju koncesiju, tako da smo sve morali obaviti sami. Glupost!! Ima li netko tko određuje takve propise uopće pojma kakav je osjećaj kad moraš birati lijes u kojeg ćeš položiti tijelo brata, sina, kojeg nisi dočekao na božićnom ručku. Nekog tko je namjesto božićnog blagdanskog stola, završio na hladnom, limenom stolu patologije gradske bolnice Ne znam. Znam da me težina iz grudiju ne napušta danima. Ne da joj se preseliti negdje drugdje. Voljela sam Željka, bez obzira koliko posljednjih godina nisam baš bila previše zainteresirana za njegov život. Znala sam da je sretan među svim onim auto-dijelovima. Toliko da je ujutro odlazio na posao u civilki, navečer dolazio u masnoj tuti. Ponekad bi jednostavno zaboravio da se treba presvući, ponekad je bilo prekasno da se presvuče, nerijetko je bio nesvjestan te svoje masne tute. Imao ih je tri. Sivu, plavu i crvenu. Imao je u ormaru još dvije nove .Reklamne .Željko je bio radnik. U punom smislu riječi .Baš ono šljaker. Dan nakon njegova odlaska, došli su nam njegovi prijatelji. I Dunja. Dunja je bila njegova djevojka. Nisam imala pojma. Cijelo sam vrijeme mislila da nema djevojku. Bili su skupa nekoliko mjeseci. Možda da nije bilo Dunje, možda da mu nije toga dana rekla...možda ne bi nikada Goran i on sjeli u taj auto i krenuli van grada da proslave, možda bi sve nekako otišlo drugim tokom...a možda je njemu jednostavno to sve bilo suđeno...Gledam u zelenkaste zavjese...Volim kad je neko drugo godišnje doba. Kad mogu otvoriti prozor i gledati ih kako se njišu Predivne su. Zašto sam uopće išla preurediti ovu sobu dva mjeseca nakon povratka iz stana kojeg sam dijelila sa Sašom? Možda mi je trebala ono, radikalna promjena. Možda da se osjećam svoja na svome.Ili sam htjela zelenkaste zavjese, a one se nikako nisu uklapale u namještaj narančaste dječje sobice, koju smo Aleksandra i ja dijelile godinama...ne znam. No u interijer nove sobe instalirala sam, kao i do tada, dva kreveta. Jedan za mene, jedan za Lovru ili nekog gosta koji će zabauljati k nama, i možebitno prespavati...
Ivan me stalno nazivao, došao tri puta u ova tri dana.I bilo mi je neizmjerno drago, bez obzira na status naše sex-bez-obaveza veze, da je bio tu.Prisutan. Kasnije će se pokazati da je od samog početka očajnički želio promjenu statusa veze. No imao je tek dvadeset godina. I sad je bio dolje. Skupa s Mirelom, Irenom, svojom sestrom i ostalim mojim frendovima. Došao je i Saša. Ja sam jednostavno morala doći ovdje i malo odmoriti oči na ovim predivnim zelenkasim zavjesama...pokušati odmoriti od žamora u prizemlju naše obiteljske kuće. Samo malo...samo na kratko...Željko, kamo si tako požurio?? Koliko je dobrih godina moglo biti u tvom životu još...Dobrih godina punih svega što bi želio...dobrih godina s Dunjom i...sa tim malim bićem koje će doći za sedam mjeseci otprilike. Kojem će najbliže njegovome tati biti njegove dvije tete...Nisam sigurna da to mogu. Izdržati još nekoliko sati. Jednostavno ne znam. Ne osjećam ništa, samo golemu želju za disanjem. Želim disati onako nepokretno. Kao u najdubljoj meditaciji koju sam prestala primjenjivati prije nekoliko mjeseci, ni sama ne znam zašto. Želim ustvari uroniti u to blaženo stanje ničega. Želim da sve ovo nestane. I soba i zeleni zastori, i žamor iz prizemlja, i... i ova spoznaja da je jedna sekunda, jedna faking sekunda na Božićno jutro promijenila toliko života. Mamin, tatin, Aleksin, Dunjin, moj, Goranov...Goran je s teškim ozljedama prebačen na JIL...veliko je pitanje hoće li on uspjeti...Ne znam da li mogu, uistinu ne znam...ne znam zašto još nisam plakala...Išle su mi neke suze niz lice, ali su uglavnom vlažile moje obraze dok bih gledala mamu...Odbijala je bilo kakve sedative i bila je budna preko 40 sati kad smo joj na prevaru u čaj udrobili Praxiten. Koji ju je zabetonirao. Spavala je preko 10 sati. Što je bilo dobro. Nakon toga nije htjela razgovarati ni sa kim od nas slijedećih pet. Osjećala se prevareno. Nije bilo ni važno.Bilo je važno da se odmori, kako god.

24.04.2021. u 23:44 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.04.2021.

Sve je okej

Pluća su okej. Kaže RTG
Krvna slika je okej. Kaže laboratorij.
Osim što sam usporena i tu i tamo kraćeg daha i ja sam okej.
Dok ne pukne mamina demencija na koju se još uvijek privikavam.
Osim demencije i dekubitusa koji uspješno zarasta, i mama je okej.
Zakoniti malo češćće zadrijema na kauču no inače, al i on je okej.
Juniorka stalno zijeva. I nervira se oko online biser nastave.
Inače je okej.
Tako.
Dobro smo.
A i ovaj najćudljiviji april ikada, čini se da je odlučio otić kraju.

Evo fotka mog sretnog mjesta.



Na kojem vršim uzemljenje,
oslobađam teške misli i puštam da putuju dalje
lišavam se negative i još svašta nešto
Uglavnom ovako:


Niti pedeset metara od mene lokalci u kupaćim kostimima i gaćicama ubiru sunčeve zrake i lamentiraju kako je more taman, na otprilike pestnaest do šesnaest stupnjeva dok mokri izlaze iz plićaka
Na plažu dolaze u jaknama.

Super sam si,
i baš okej.
A vi?


22.04.2021. u 22:23 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.04.2021.

Ponos, istinski

Nekoliko me životnih situacija učinilo ponosnom. Onako doista ponosnom.
Prije par godina položila sam sommelijerski ispit. Ako se zadovolji prolaznost od 66% na pismenom, pristupa se praktičnom dijelu ispita. Manje me strah bilo ovog drugog, jer to već neko vrijeme odrađujem na poslu, a ovdje treba samo paziti na korake i neka pravila. Pismeni obuhvaća stvarno široko i šaroliko gradivo. Zemljopis, agronomija, kemija, tehnologija proizvodnje, arome, karakteristike određenih sorti vina, bon ton, vinorodne regije i podregije. Zatim piva, kave, čajevi, destilati, rakije, cigare…Obimno. Uistinu. Tresla sam se za pismeni, al ipak ostvarila nekih osamdeset posto, prošla i red je bio na praktičnom dijelu.
A u ispitnoj komisiji uz eminentnog sommeliera F moj bivši učenik D. Ja polažem pred njim. Ponos do neba. Inače je na pristojnoj funkciji u opatijskoj hotelijerskoj kući. D je sa mnom radio u dva lokala. U oba sam mu bila šefica, no u ovaj drugi je došao kao već formirani konobar. U prvom restoranu bio je naučnik. I dobar materijal. Isprofilirao se, završio faks i eto ga.
Iako me praktičnog dijela ispita bilo manje strah uspjela sam napraviti jednu baš onako početničku grešku. Na rezultate, koji će stići mailom trebalo je čekati do narednog dana. No istu večer nakon polaganja D mi se javio porukom, da ništa ne brinem, da je ispitivač F bio poprilično zadovoljan i da će sve biti okej. Nije spominjao prolaznost ili ne, tek smo malo proćaskali, o poslu, životu i najdražem nam nogometnom klubu, naravno.
Ne znam uopće kako sam svojevremeno, godinama unatrag, imala strpljenja čekati objavu rezultata ispita na oglasnoj ploči fakulteta. Internet je bio debelo u povojima, s profesorima ili asistentima moglo se razgovarati isključivo u terminima konzultacija, a na rezultate ispita znalo se čekati i po tjedan dana. U odnosu na današnje vrijeme, tadašnje izgleda kao neko kameno doba, jer nakon ovog ispita jedva sam dočekala mail sutradan.
A on je donio dobre vijesti. Uspjela sam. Bila sam stvarno sretna.
Ali uz svu tu sreću, veliku radost i neizmjeran ponos donijela i činjenica da sam ispit položila pred bivšim mi učenikom.
Nema tome neki dan, vidim objavu na fejsu da mi kolega L, također bivši učenik započinje raditi u riječkom Hiltonu. Hilton je svjetska hotelska kuća sa visokim standardima i posao u Hiltonu nije mala stvar. Htjela sam ispod napisati da sam ponosna na njega, ali mi se učinilo malo cmoljavo, pa sam samo udarila lajk. Isti tren je doputovala njegova poruka, a u njoj između ostalog „Učio sam od najboljih“. Učas porastem za koji centimetar, jer da se ne lažemo, pohvale gode. Napišem mu da znam da sam ponekad davila, al sa dobrim materijalom poput njega isplati se. Odgovorio je „…i neka si…“ Osjetim u njegovim kratkim rečenicama ushit novim poslom, ali osjetim i svoj ponos što sam bila onaj edukacijski dio njegova profesionalnog puta, jer posao nije dobio na lijepe oči.
Imam sličnih priča. Djevojke i dečki koje sam uz svoje kolege pokušavala naučiti poslu, poučiti životu. Tvrdoglavi, nabusiti, buntovni, svoji. Ispod te kore tinejdžera otkrivala sam njihove jezgre željne učenja i znanja na način drugačiji od onog iz školskih praktikuma. Danas odrasle osobe. Imaju obitelji, djecu, grade karijere… Okrenuli se u dobro.
Moja je oštrica malo otupjela. Trendovi se mijenjaju, ne šefujem osim sebi, mislim da i ne davim kao nekad, no odgovornost prema poslu ne prestaje nikad. Ponekad znam biti pain in the ass i svjesna sam toga. Ali uvijek nastojim biti dobra učiteljica i podijeliti znanje. Ako su djevojke i dečki spremni prihvatiti i usvojiti, neprocjenjiva je to investicija.
A kad te zasluženo prerastu i veliki ponos.



19.04.2021. u 19:10 • 24 KomentaraPrint#

subota, 17.04.2021.

Nataša XI

Mama je stajala na sred kuhinje. Podigla je ruke u poziciju kirurga koji čeka da mu sestra u sali natakne sterilne rukavice pred operativni zahvat.Imala je na sebi pregaču na kojoj je pisalo „Najbolja kuharica, ikad“. Pregača je govorila istinu.Iako se od jedne sveučilišne profesorice, docentice, najmanje očekivalo da zna dobro kuhati, mama je odlično kuhala. Oduvijek. Kao da u onim noćima kada je bdjela nad knjigama baveći se znanstvenim istraživanjima nije radila upravo to. Istraživala. Već proučavala raznorazne kuharice, recepte i tehnike kuhanja. Tko će ga znati. No sumnjam da je u ijednoj kuharici opisana tema njene pravne doktorske disertacije. Kuhanje je vjerojatno bio njen ispušni ventil. U kojem smo svi uživali.
-I šta sad? Njega nema doma?.-yep! Unatoč doktorskoj tituli ponekad su joj izlijetala i ovakva pitanja...a meni je bilo dosta. Znam, bio je Božić i trebala bih pokazati malo više tog duha razumijevanja, ljubavi, dobrote, bla, bla, ali jednostavno sam bila na rubu. Srknula sam kavu u koju sam zaboravila dodati šećer. Aaaarghhh! Još i to!!
-Da mama, njega nema doma, a šta sad nemam pojma!-otresla sam se opet i krenula po šećer. Mama je stajala na putu do staklenke sa šećerom i kad sam se htjela provući pokraj nje nije se pomaknula ni milimetar. Šta?? Šta sad??!!
-Nataša.-opet čvrsto „Š“. Pogledala sam ju ravno u oči.
-Molim mama?- malo sam popustila.
-Ne razgovaraj samnom takvim tonom. To kao prvo. Kao drugo zovi tatu i reci mu da Željka nema doma. Ja nemam pojma šta da radimo. Nikad još nije ovako ostao vani cijelu noć. Joj kakav Božić!!-odložila sam šalicu sa gorkom kavom na pult pokraj nabujale purice, prišla sam još pola koraka i zagrlila mamu. U tom trenutku shvatila sam da sam bila sebična trenutak ranije kad sam se onako otresla.
-Bit će sve u redu, mama. Pa uvijek mora biti prvi put. Željko je dečko. To je normalno. Ustvari nije normalno da do sada nije proveo noć van kuće. Molim te nemoj paničariti. Znaš da nisi baš najbolje sa tlakom.-odmaknula sam se i pogledala je u vlažne oči:-Okej?-Kimnula je glavom.
-Dobro. Samo odi po tatu.-
-Dobro.Idem.-
Ne znam šta mi se preokrenulo, ali odjednom nisam osjećala ni nervozu ni iscrpljenost, niti sam bila ljuta na činjenicu da sam se morala dignuti nakon samo tri sata sna na božićno jutro. Sve to zamijenio je novi osjećaj. Strah. U najboljem scenariju, Željko je pijan ostao prespavati kod nekoga, legao u šest ujutro npr. i još spava. To je bio odličan scenarij.I toga sam se morala uhvatiti. Da počnem vrtiti u glavi druge mislim da bi i moj tlak skočio do neba. A to si sada ne mogu priuštiti. I ako se nedajbog nešto dogodilo tata i ja ćemo morati podnijeti veći dio bilo kakvog tereta jer mama to neće biti u stanju, a Aleks ima svoju obitelj. Odlučila sam da Aleks nećemo zvati. Ionako će biti tu za koji sat. Nisam imala pojma od kuda da počnem i dali je uopće vrijeme za dizanje neke uzbune. Max će vjerojatno znati što bi trebalo napraviti. Max je bio moj šogor, Aleksin muž, genijalac. Jedan od onih tipova koje uporno bacaš u zrak i oni se, ali baš uvijek, dočekaju na noge. Kako mi nije palo na pamet njega nazvati!! Da, ako nazovem njega, alarmirat ću i Aleks. Huuuuuh!! Tata je pokušavao pronaći grešku u koracima kod napajanja lampica kojima smo opasali dva mala borića na prilazu kući. Okitili smo ih prije nekoliko dana i do jučer, funkcioniralo je. Jučer je negdje došlo do greške i oni su bili onakvi kao i u ostatku godine. Mračni. I sada je tata pokušavao pronaći kvar. Kako mi se činilo bezuspješno.
-Tata?- zazvala sam ga
-Mhmm?- promromorio je udubljen u promatranje lampica koje je poskidao s borića i položo na pod.
-Odi unutra.-r ekla sam
-Ma bit će da su pregorile...- okrenuo se prema meni;-Struje ima, al one ni da bi. Šteta. I to baš danas, pa da su još bar danas izdržale. Evo sad ću.- opet se okrenuo lampicama.
-Tata! Molim te, trebamo te mama i ja unutra, odmah.-
-Ha? Šta je bilo?- skužio je po tonu moga glasa da nešto ne štima
-Odi.- pokazala sam glavom prema ulaznim vratima. Pomaknuo se i krenuo.
-Šta se odgodilo?upitao je kad mi se približio.
-Željka nema doma, nije uopće došao od jučer, cijelu je noć negdje ostao, i još se nije vratio. Trebam te da se dogovorimo šta ćemo napravit. Zvala sam ga na mobitel.Isključen mu je. Zvala sam i neke njegove prijatelje od kojih imam broj, nitko se od njih ne javlja. Ustvari svima su mobiteli isključeni. Nije mi baš jasno sve to skupa i moram ti priznat da me pomalo strah. Mislim, nije nikada prespavao vani tako. A mislim da bi se javio bilo kako da je odlučio pespavat kod nekog prijatelja ili neke cure..-
-Da.Ako je kod neke cure sigurno bi mu prvo palo na pamet nama se javiti.-namignuo mi je tata. On to sve, ipak nije vidio tako crno.
-Tata...- taj muški code ponekad mi je išao na živce. SVE treba stat ako je u pitanju seks. Pa i moj vlastiti otac misli tako.

17.04.2021. u 13:36 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.04.2021.

Slow motion live

Idem danas malo do Lidla pješke. Na spisku 5 stavki. Od mamine zgrade do Lidla jedno su tri minute. Ponekad budem tako koma da i to odem obaviti autom. A ponekad odem autom jer znam da se neću moći zaustaviti na spisku. Aha. Dogodilo mi se dva puta da sam lipsala do zgrade pod teretom koji i mazgici ne bi bio olagan, al to je bilo prije virusa, pa se donekle moglo.
I tako krenem ja, lagano. Dan sam prije junački uhvatila se pranja podova, usisavanja, posteljine i još koječega. Pa me satralo poslijepodne. Post covid umor je zajeban, baš. Samo klepne i moraš leć. Al leć, nema da ćeš sjedit i odmorit se. Ako oš da umor ode, lezi. Ako oš doć do daha, isto lezi. Zatvori oči i jednostavno čekaj da prođe. Ako imaš sreće, vratit se tog dana neće, al meni se uglavnom vrati i po nekoliko puta dnevno.
I nogu na nogu, odaberem ja trasu uz cestu. Ima i druga, stepenicama kroz šumičak. To jest kroz nekad bio šumičak, sad je pokušaj šumička. Al reko ova mi je uz cestu nekako laganija (ipak ja imam, ono, sto godina). Sunce, bura, hladno. Idealno za trominutnu šetnju. Pitam se putem hoće li biti proljeća ove godine. Već je malo dosadila ova zima. I ova zima.
Idem dakle lagano, jer to mi je ionako jedini dnevni izlazak.
Kupim pet stavki sa spiska i naravno dodam još jednu jer bila je na akciji i nisam stvarno mogla ne kupit, a sjetim se još jedne koju nisam stavila na spisak, pa uzmem i nju.
I krenemo ja i torba na ramenu opet onako lagano natrag.
Putem uočim, a nisam ni sama svjesna jel to bilo lagano utvaranje ili stvarnost, da se svi s kojima se mimoilazim nekako usporeno kreću. Vuku. Dvije nonice sjede na zidiću, pričaju. Imam dojam da su sjele da se odmore. Gledam ženu preko ceste, vodi malo dijete pa i ona polako. Ispred mene čovjek, uz njega pas klate s noge na nogu. Pomalo. Pet -šest koraka iza one što vodi dijete, ide djevojka u crvenim starkama, lijeno.
Brate ko u usporenom filmu.
Ispred susjedne zgrade na stepeništu isto sjedi neki lik.
Kad sam izlazila iz stana na stubištu srela susjedu. Pitam ju kako je, kaže jedva se dovukla od doktora...
Slow motion uživo.
Jel do situacije ili do proljeća kojem se nekako ne da...
Iskrcala sam sedam stavki na stol, na štrik prostrla rublje koje je mama u međuvremenu posložila, presvukla se i sjela.
A onda i legla.
Do ručka.
Točnije do spravljanja ručka, jer na željezničkoj stanici kod mame se ruča u tri termina, a kuha samo ona koja povremeno mora zaleć.
Al dobro sam i prošla, jer eto čujem da i kosa otpada u post virus periodu. A nemoš irokezu furat bez kose.
Nikako.

15.04.2021. u 21:50 • 21 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2021  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/marival01
https://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi
https://blog.dnevnik.hr/litterula

Arhiva

Dok ne shvatim kako sve djeluje, samo ova rečenica
Kasnije dodam.
Nešto.
Valjda.