Konobarica s tastature
četvrtak, 25.04.2024.
Krečili smo i opet ćemo
Panem et circenses.
---Dvadeset i pet minuta centralnog dnevnika potrošeno je na ushićenu vijest, izvještaj, intervjue, pa skoro i reportažu dana. Na dragocjenost za koju smo platili neke milijarde, a koja će nam jamčiti sigurnost u budućnosti. Okej. Valjda nam ta dragocjenost treba u vremenima u kojima kada bi se nedajbože ponovile devedesete ne bi imali onakav entuzijazam i vještine branitelja što su prošli obavezne vojne rokove bivših armija. I odmah potpisujem, neka tim čudima dvadeset i pet minuta centralnog dnevnika. Jer sjećam se vijesti centralnih dnevnika devedesetih. I ne ponovile se.
---//Oni žele reviziju programa dubrovačkih ljetnih igara, da bude hrvatskiji. Žele mijenjati udžbenike iz povijesti, žele iz lektire izbaciti vulgarne knjige. Žele da javna televizija promovira domoljublje i vojsku u udarnom terminu. Žele kroatizaciju javnog prostora i obračun s protuhrvatskim aktivnostima, što god to značilo. To su ljudi za koje je glasalo 200 000 ljudi u Hrvatskoj, i koji sada odlučuju o budućoj vlasti. Borci protiv woke ideologije i ćirilice, borci za hrvatstvo, neki od njih su i zmajevi.//* Ne znam treba li što dodati osim pitanja - jel vam žao krečenja? Ja ne krečim već neko vrijeme, pa mi možda i džaba ovog piskaranja. Želimo li zaista svi skupa takvo društvo? Upitajmo se malo kada za četiri godine budemo ponovno izvlačili rodule za još jedno uzaludno krečenje. Džaba, pardon, ćaba krečenje.
---Riječki glumac. Nisam mu vjerovala ni kada je vjeru propovijedao srednjoškolcima. Onim istima koji su ga mladi i naivni transparentima zazivali da ostane. Upitao li se je barem jednom čime će oprati ruke kada se transaprenti spuste, a mladost ostane još jednom uskraćena za sve ono čemu ih je on učio i onda to svjesno i pobjedonosno pregazio lakim korakom. Još jednom je prevario. Ovaj puta cijeli set pametnih glava izbacivši dvije intelektualno superiornije od njegove. Nisam fan bračnog para niti njihovih političkih uvjerenja. No da bivši propovjedatelj vjere može takvom lakoćom prodavati priče, gaziti po kršćanskim vrijednostima i uvjerenjima koja je srčano tek nekoliko godina unatrag branio i smaknuti dvoje profesora sa političke scene i iz istog plemena - tužno je i odraz vremena u koje smo se dali zatočiti.
Panem et cicrcenses, dragi moji.
Uhvatimo se kakve dobre knjige.
Zdravije je.
četvrtak, 18.04.2024.
Lomljenje travnja
Dan ko bombon. Kristalno čist i plav.
Posjet groblju. Laštim crni granit. Prljave kiše ostavile tragove. Dva puta perem, jednom prolazim gumom za stakla, sušim krpom vodene crtice koje ostaju. Zakoniti mi donosi čistu vodu, pali svijeće. Zatičem novo plastično, preskupo kao da je svježe, cvijeće u kamene vaze. On baca ono staro izblijedjelo.
Pristižu prvi bijeli pahuljasti oblaci.
Odlazimo s groblja.
Vozimo se na susjedno brdo. Brdo bunkera. On je kao klinac sa ekipom istraživao te utvrde sa kojih su se okupatori branili dok su osloboditelji nadirali iz pravca Grobnika, Pašca osamdeset godina unatrag. Pristižu sad već sivkasti oblaci, a mi uživamo u izletničkoj zelenoj prirodi kao da nismo u gradu. Pada nam pogled na dio kanjona Riječine, na brdašca zaleđa Rijeke, na more s druge strane i onda konačno, nakon što se nauživamo pogleda u daljinu, pada i na tlo. Šparoga. Ona tako sama ničim izazvana, bez pripadajućeg grmića stoji na putu. I krećemo, jer lako se navučeš na branje kad ta prva padne. Pa sve i da ih samo pet ubereš - radost je. Tražimo, ubiremo, grmića je mnogo, neki su već obrani, ali izrasle su nove. U nepunih pola sata sakupimo dva lijepa maca. Bit će za barem dvije fritaje i jedan rižoto. Odlično!
Na nebu se izmjenjuje, plavo, bijelo i sivo. Zadovoljni, laganim korakom idemo prema automobilu ne prestajući se čuditi kako nikada nismo sa Juniorkom, dok je bila manja, pohodili znamenito brdo bunkera iznad Grada.
Kratko do Plodina. Pa do mame. Doniramo joj dio ulova, ona presretna. U zamjenu uzimamo već ranije dogovoreni lonac graha (mamina kuhanja su uvijek mamina kuhanja, kako god okreneš).
Stajemo na izbornom mjestu.
Dolazimo doma.
Pada blanširanje, kuhanje tvrdih dijelova za temeljac rižota i kooooonačno fritaja. Fina, slasna. Grah ćemo drugi dan. Ionako je najbolji kad odstoji.
Nebo se već totalno zatvorilo, preuzela ga sivulja i krenule su prve kapi.
Kava.
Tuširanje.
Kuma dolazi po mene, krećemo na rođendansku feštu frendici.
Odlično druženje u kućnom ambijentu.
Pola dvanaest je i stižem na zadnja dva penala.
I na fešte u svim izbornim stožerima.
I dok se pitam zašto pobogu SVI slave, pjevaju, plješću, euforija kao da su SVI pobijedili kroz glavu mi kao zaključak jednog fenomenalnog dana prolazi misao.
Đaba se krečilo. Opet.
četvrtak, 11.04.2024.
xxx
Sjedim u autu, stojim na zadnjem crvenom semaforu. Djevojčica plave kosice skakuće dok joj otac pokušava na lijevu stranu glave ubosti šnalicu sa mašnicom. Ne vjerujem da joj je četiri. U preslatkoj je kariranoj haljinici na tregere, bijeloj majici, tamnih hulahupki i lakiranih gležnjača. Tata konačno zadjene šnalicu, uhvati je za ručicu. Čekaju još koju sekundu, a onda im se, kao i meni pali zeleno. Skrećem lagano, propuštam njih i ostale pješake preko pješačkog, a veseli par ispraćam pogledom. Zadnja vesela stvar. Sigurno je i on njoj tako stavljao šnalice, držao je nježno a čvrsto za ručicu, prelazili su preko pješačkog i svijet je bio njihov.
Nakon toga na uzbrdici naredne ulice parkirati ću na „sva četiri“, sa suvozačeva sjedala uzeti lampion, u džepu napipati upaljač, izići iz auta i spustiti se nekoliko koraka. Na ulazu u zgradu hrpa je lampiona. Na prozoru iznad ulaza, crna zastava. Vrata su otvorena. Palim lampion i odlažem ga na stepenicu, u mnoštvo ostalih, kao da tamo pripada oduvijek. Kao da nije mogao spokojno ostati na polici trgovačkog centra. Čekati nekog drugog. Ne dočekati nikog.
Suze same kreću. Provirujem iza otvorenih vrata. U najljepšu aulu svih srednjih škola Grada. Stol. U okviru fotografija sa maturalne večeri. Tuga u očima koje su, nadam se, pronašle mir kakav nije bio suđen do unatrag dva dana, tu među nama što koračamo, dišemo. Danas, ranije, pročitala sam u novinama kako je jedan L, opraštajući se posljednjim pozdravom napisao da mu je žao što su prekratko plesali zajedno. On i djevojka tužnih očiju, ljubav njegova. Ovo njeno nešto drugo bilo je jače. Nadjačalo ljubav i život sam.
Na okviru krunica, pokraj trepere dvije bijele svijeće. Položen nježni buketić bijelog cvijeća. Bjelina što zavija u crno. I bilježnica je bijelih listova. Pokrivena riječima pozdrava. Upisujem par svojih, potpisujem nas.
Nisam ju poznavala. Ona čiju ću majicu pola sata kasnije prianjati na lice i tješiti se umirujućim mirisom, jest. Nisu bile generacija, samo školske. Nisam ju poznavala, a dotaklo me do srži sve ijedne koščice u tijelu.
Sjedam u auto. Plačem dušu. Traje.
Kasnije, vozim. Dva dječaka idu na romobilima, žena hoda prebačene sportske torbe preko ramena, po prvi put stojim na crvenom a skuteraš se ne probija ispred mene, već stoji uredno iza, ide autobus sa poznatim natpisom o ljubavi prema Gradu, na Pomeriu se spušta skupina mladosti niz ulicu, desno u parku skakuće dijete pod budnim okom majke. Čudan mlaki vjetar aprila povija grane stabala. Poznate ulice voljenog Grada u ritmu života. Sve teče. Toplo je i nemirno. Proljeće. U meni sve se kida.
Koliko je tanka granica, i koliko sam ustvari, sva ovako jadna – sretna.
Ulazim u veliku, bijelu, novu zgradu. I po prvi put u životu, ne uživam. Samo odrađujem. Automat guta dvije koje vraćam, automat bilježi dvije koje uzimam. Izlazim. Šuplja. Tupa. Progutalo me danas.
Dijete drago, pronađi svoj mir tamo negdje…
ponedjeljak, 08.04.2024.
Stoljećima
Pa nije to ništa od jučer i nije to ništa što nismo već vidjeli, čuli.
I zato djecu trebamo učiti uvažavanju.
Poštivanju.
Nenasilništvu.
Stoljećima smo bile uvjeravane u drugotnost.
I stoljećima su se matanići tolerirali.
Rađaj, budi lijepa, budi neprimjetna, škole su za muške kojima ćeš asistirati, a oni će kupiti nagrade sa svojim imenom na njima...
Mudraci, madraci...
Sve je ovo samo nasljeđe,
tih proteklih vremena
od iskona pa naovamo.
Koja nadam se, nadajmo se, idu svom izumiranju.
četvrtak, 04.04.2024.
Smak svijeta
Završavali smo treći ili četvrti razred osnovne. R je imao nove traperice i majicu sa maskotom svjetskog nogometnog prvenstva u Argentini. Školom se pronio glas da će za par dana smak svijeta. Tada sam prvi put čula za tu složenicu. Smak svijeta. U modnom trendu tada su bile treperice sasvim otkinutih ili otkinutih pa ponvno prišivenih, nešto niže od originalne pozicije, stražnjih džepova. Dan prije smaka svijeta R je došao u školu potpuno otrgnutih stražnjih džepova sa novih traperica. Pitala sam ga zašto je uništio nove traperice.
-Sjedim doma i gledam. Preksutra je ionako smak svijeta. Šta će mi. I frrr. Otrgnem ih.
Ležerno mi je objasnio, zavrtio košarkašku loptu na prstu i frknuo je prema koš tabli. Pojma nemam je li lopta prošla kroz obruč. No cijele se scene sjećam kristalno jasno. Narednog dana, na dan smaka svijeta, apsolutno se ništa smaknulo nije.
Pošlo je otada nekoliko desetljeća. Periodično se najavljivalo smakove svijeta nekoliko puta. I svaki put, blaženo nesvijesni zablude, očekivali smo rušenje svih građevina, grmljavine, poplave i potrese. Pogrom koji će uništiti i sa zemljom sravniti ljude, prirodu, floru, faunu, spojiti more s nebom i iza sebe ostaviti veliko ništa. Možda poneku tek amebu da se ispočetka krene sve graditi od teške nule.
Čekajući oduvijek tako taj trenutak gruvanja, urušavanja, potpunog zamračenja smicali smo i smičemo sve i sva. I svijet.
Strijeljali cijela sela, bombardirali gradove, mučili po otocima i gulazima, trpali u plinske komore, vadili oči, lomili udove, silovali spolovilima i svime što je ulazilo, gušili u vodi, palili žive.
A onda smo u jednom malom, maleckom trenutku stali. Iz petnih žila vikali da smo odbacili sve fašizme.
Osim onog jednog. Tog jednog malog fažizma.
Kad smo kao jedinka, svatko od nas počeil puštati da konformizam postane općeprihvaćen obrazac življenja.
Vrtiti glavom u nevjerici na svako nasilje i mostruoznost, nakon toga odmahnuti rukom uz uvjerenje da ionako ne možemo ništa tu promijeniti i krenuti dalje.
I ti su nam malecki fašizmi postali normalni.
Kada nam se to dogodilo i kako je to postalo normalno?
Kako dođeš do toga da odeš gledati utakmicu, a završiš paljenjem i čupanjem stolica sa tribina i nasrtanjem na svakoga tko ne nosi majicu istih boja kao ti?
Da ubiješ autom dvogodišnje dijete, zatrpaš ga na smetlištu pa se priključiš tražiteljima tog istog djeteta?
Da sa balkona bacaš vlastitu djecu, njih četvero, jedno po jedno, i gledaš kako pljuskaju i razbijaju se na betonu poput jaja?
Da u se u štivima lektire nađu supruge koje pijane muževe opravdavaju da su tek eto mrvičak slabi kad popiju pa zatuču vlastito dijete, a inače su baš dobri ljudi i nisu oni ništa krivi?
Moj se jedan smak svijeta dogodio danas kada sam zaokupljena dugačkim redom ispred boksova samoposlužne autopraone na pola uha slušala vijest sa Giornale radio Radio Rijeke o curici koju su pronašli. Hvatala sam komadiće talijanskog sa nedovoljno pažnje, jer
iznervirao me toliki red pred autopraonom. Odlučila sam se okrenuti i otići i svu pažnju usmjerila u to okretanje i odlaženje.
Ionako ne mogu ništa promijeniti.
Kada mi se, kada nam se, to dogodilo?
četvrtak, 28.03.2024.
Pomoćnica
-Ne. Najprije moraš zatvoriti dokument, vidiš tu ti je otvoren. Ali prije toga moraš ići na spremi da ti se ne pobriše to što si kreirao. Znači prvo ga spremi.
-Aha. Okej.
Pauza. Promišljanje kako zatvoriti jedva kreirani dokument. Nakon što promišljanje ne donosi rezultata, pa tako ni rješenja:
-Kako da ga spremim?
-Odi tu lijevo gore na ovaj kvadratić
-Tu?
-E tu, da. Klikni.
Klik!
-Okej, sad zatvori.
I ide strelica prema križiću gore desno.
-Tu?
-Tu.
Klik!
-Super. Sad odi na ovu spajalicu.
Klik!
-Odlično! E sad u ovaj kvadrat. Super. Sad, gdje ti se nalazi taj dokument?
-Kako to misliš.
-Na kojoj površini si ga kreirao?
-Pa tu na ekranu.
-Okej na ekranu, ali gdje? Tu? U dokumentima? Na radnoj površini? Gdje?
-Pa u onim tablicama što mi je Ivan stavio za vježbu.
U sebi ona koluta očima. Nikada nije bila od nikakvih brojčanih ili informatičkih znanja. No osnovno je znala, savladala. Basic, fuckin basic. Basic koji on u četrdeset godina života nije bio sposoban savladati. Okej, u svih četrdeset nije ni mogao. Ali u posljednjih deset zasigurno jest. Ne samo mogao, već morao. Da je imalo htio. No kad u firmi funkcioniraš na temelju dobro ispričane priče, tomu dodaš poznavanje nekih vještina koje drugima nisu toliko bliske ni poznate i kad se uljuljaš u tu postelju tih sigurnosti, zanemariš druge aspekte putem kojih cijeli svijet funkcionira. Ma što će ti. Uvijek će biti onih što znaju više, a vrijede manje.
Poslati mail. SF.
Lagani udah, izdah, idemo. Find a document.
-Kako ti se zove dokument?
-Ponuda Beti. Sa dva t i ipsilonom.
-Ok.
Traži ona. Nađe.
-Evo. Tu ti je u mapi Klaudio vježba. Idemo sad...
-Pa da, reko sam ti da mi je Ivan to stavio za vježbu.
Malo joj fali da ga ne tresne nekim registratorom sa police u glavu.
-Jesi, da. Ajmo sad, našli smo ga. Idemo natrag na mejl.
-Tu?
-Da, znači odi na spajalicu. Super. Sad u ovaj kvadrat. Odlično. Sad, šta smo rekli gdje je?
-U vježbi.
-Aha. A vježba je gdje?
Opet pauza. Promišljanje.
-Ovo, Klaudio vježba.
Bingo!
-Bravo. Klikni tu. E i sad koji od ovih dokumenata?
-Aha. Evo, ponuda Beti.
-Je. Odaberi. I klikni tu dolje na otvori.
-Al ne treba ju otvarat, to je.
Ključa. Iz nje šišti.
-Samo klikni.
Klik!
-Evo sad si spojio taj dokument na mejl. Kužiš zašto treba kliknut na otvori?
Kima glavom, ali ona to ne puši pa za svaki slučaj pojašnjava.
-Znači ne da bi otovrio dokument, nego da bi ga prikačio u mejl
Da joj je ovo netko pričao prije šest mjeseci ne bi povjerovala ni u jedan zarez prethodne konverzacije. Još joj se nevjerojatnije čini da je to isto radila lijevom nogom, unatrag šest godina kad je prvi put sjela u ovu stolicu gdje sada on sjedi.
-Jel to sada to?
-Je. Provjeri još jednom tekst, tu ispravi ovo malo u veliko slovo, potpiši se i pošalji.
Iskreno, radi sve ovo da mukom stečene klijente firma ne izgubi radi krivog kadroviranja, da ne upotrijebi jednu u ovom društvu poznatiju i popularniju riječ, novih vlasnika.
Uzima cigarete i upaljač iz ladice radnog stola u kutu i kreće na zrak.
-Ej, gdje sad mogu provjerit jel to poslano?
Odzvanja iza zatovrenih vrata ureda.
Nema ni najmanju namjeru odgovoriti.
ponedjeljak, 25.03.2024.
Spremačica
Jednostavno je žurila.
Jer sve je uvijek bilo hitno. Hitno još jedan jastuk u 312, hitno veliki prozor u donjem restoranu, hitno muški wc u lobby baru, hitno uskoči na valjak za veš u praoni, hitno generalka u 415 na koju se zaboravilo, hitno u kantinu...
I ta zadnja stepenica na ulazu u kantinu i njena nova ortopedska radna papuča, iz serije sigurne ortopedske radne obuće od provjerenog dobavljača i pouzdanog proizvođača kojim ih je firma pred 3 mjeseca počastila, nisu pronašle sklad. A ona u tom prezadnjem radnom satu više nije razmišljala kako biti stabilna. Nije razmišljala da bi mogla otklizati, zapeti još dodatno u prečku koja dijeli nešto od nečeg i baš se tamo ispriječila. Mislila je kako je u kantini hitno potrebno pokupiti vodu i srediti pod nakon što je jutros vodoinstalater sanirao problem sa puknućem cijevi. I mislila je kako je još samo sat vremena dijeli do slobode od 40 sati u kojima se neće približiti ribanju kada, čišćenju kupatila, laštenju parketa, mijenjanjnu posteljine, ispiranju balkona, ni udisati reski miris vlastitog znoja koji bi pokreuo propusnost svih kožnih pora, nemilice klizio njenim tijelom i vlažio joj radnu uniformu. 40 sati u kojima će bol ispod desne lopatice mrvu popustiti, i u kojima će možda skočiti i do plaže ovaj put. Slobodan dan i još mnoge nakon njega provesti će u bolnici, potom na kućnoj njegi i na kraju na tko zna koliko sati rehabilitacije.
U tom trenutku kada je stopalo odlučilo skliznuti iz nove najpoželjnije ortopedske radne klompe ikada, u toj jednoj jedinoj skundi nije mislila ništa. Jednostavno je sletila na mokri pod kantine, stopalo se izokrenulo na stranu suprotnu onoj prirpodnog položaja, zapela je u prečku desnim ramenom i našla se u mraku.
Kad je mrak isčezao, osjetila je oštru bol, mokru kožu, kosu i odjeću. Polijevali su je vodom da se vrati.
Kasnije su joj rekli, oni što su proglasili hitnoću, da kuda je toliko jurila i zašto nije išla polakše.
I kako im je jako žao radi svega.
A još kasnije, puno puno kasnije, cijeli je kolektiv postao dodatno osiguran putem promo police respektabilne osiguravateljske kuće.
Polica je u konačnici koštala manje od odštete.
Ona će pauzirati još neko vrijeme.
I odraditi još nekoliko terapija.
A onda se
možda
vratiti na posao.
četvrtak, 21.03.2024.
bez interpunkcije
i onda se sve jedan dan uruši ko da ničeg nije bilo i često me tako dok korak po korak prošetavam nekim kamenim pločama ili oblucima plaže u zimskom periodu ponekad pokraj nekih građevina ulovi misao da njih će biti dugo još dugo kada nas ili mene više ne bude
svi prolazimo i svi prolazni smo
trebao je večeras ići post o jednom od zanimanja u skladu sa prethodna dva koja sam objavila no kako je vijest stigla između mojih redovnih dana objavljivanja taj će se prolongirati
nažalost neke tajminge ne možemo prolongirati i kao što je on pisao u svom posljednjem postu tajming je vražja stvar
drago mi da sam ušla u krug onih koje je komentirao jer iako svoj i poseban nerijetko jedini mirotovorac sa pravim argumentima bio je gotovo uvijek u pravu
nek sada nađe mir
i dao bog da se sretnemo tamo jednom negdje
hvala šuški što je u ime svih nas napravila predivnu stvar sa buketom
pokušajmo shvatiti da ako se potrudimo ovaj prostor uistinu može biti lijepo mjesto ma koliko god se ne slagali ponekad
počivaj u miru dragi čovječe
kebidž moj
ponedjeljak, 18.03.2024.
Konobarica
Žuljevi peku. Kičma otkida u lumbalnom dijelu. Nedajbog zategnuti stopala vrhovima prstiju prema gore. Grč mišića profesionalnih nogometaša u 23. minuti produžetka utakmice, nakon regularnih 90, nije ništa u usporedbi s onim koji bi uslijedio nakon prethodno opisane radnje. Palac lijeve ruke trne, kosti u dlanu pucketaju na najmanji dodir, biceps je dodatno ojačao. Uho zavija bolom uzrokovanim inzistiranjem onih s dvadeset dvojke da malo otvoriš prozor dok im dekantiraš vino, jer je njima vruće. Što su i ventilacija i klima uključene, veze s njima nema. U lijevo ti se uho narednih pet minuta uvlači sol iz prekrasnog pogleda i pripadajuća tramontana jer njima je vruće.
Prvo se oslobađaš crnog novčanika i pohranjuješ ga u garderobni ormarić. Odvezuješ čvor na pregači i bacaš je preko naslona jedine plastične stolice u prostoru. Izvlačiš komadić kartona otrgnut s pakiranja od šest komada rajnskog rizlinga. Bacaš ga pred stopala s kojih polako i metodično stružeš radne cipele. One koje si platila suhim zlatom, jer su radne, dobro amortizirajuće, protuklizne (što god to značilo), đon ispod pete podignut je barem 2 centimetra da sačuvaš koljena, na njima stojiš, hodaš, trčiš, minimum osam sati dnevno i moraju biti kvalitetne. Oljuštene su. Trenutak olakšanja ravan postkoitalnom. Blaženstvo. Polažeš vruća, brideća stopala na komad kartona koji te štiti od eventualne upale mjehura.
Pomičeš glavu uhom prema ramenu. Desno. Krccc. Lijevo. Krrrrcccc. Javljaju se kosti vratne kralježnice. Malo je lakše. Skidaš nimalo mirisnu košulju koja je prije samo nekoliko sati bila svježa, snježnobijela. Skidaš s nje name tag i za svaki je slučaj, prije gužvanja u tekstilnu grudu, pomirišeš. Ritual nikome objašnjiv. Možda ipak toliko ne smrdi. Smrdi. I više od toliko. Znoj, dim, para, nekoliko vinskih kapljica, miris rada i vječne težnje za normalnijim sutra, u kojem će otići ovi zahtjevni, dok je surova istina da će doći još naporniji...
Pogledavaš prema tuš kabini. Imaš svu opremu za jedno dragocjeno tuširanje. Ne da ti se. U potkošulji slijepljenoj za tijelo si i lijepo ti je. Vadiš iz ormarića vješalicu s civilkom i zatakneš je za vratašca garderobnog ormarića. Stropoštaš se u jedinu plastičnu stolicu uz veliki uzdah olakšanja. U iskušenju si zategnuti stopala vršcima prstiju prema gore. Znaš da ne smiješ. Odustaješ. Otkopčavaš hlače, podižeš stražnjicu, spuštaš ih do gležnjeva. Sjediš trenutak - -dva tako u wc pozi dok se plastika ne zagrije pod toplom kožom.
Za nekoliko trenutaka oslobodit ćeš se hlača, čarapa i vlažne potkošulje. Prije no što navučeš civilku prići ćeš lavandinu i malo saprati sad već poluznojne pazuhe. Zatim ćeš u njemu, jedno po jedno, oprati vruća, brideća stopala, ignorirajući činjenicu da bi ti bilo neupitno lakše to odraditi u tuš kabini. Sušiš pazuhe pa stopala. Navlačiš čarape.
I ostatak civilke.
Ponovno uzimaš crni novčanik. Istresaš osmijehe, šale, ljubaznost, progutane neugodnosti, bol u lumbalnom dijelu, žuljeve koji peku, isflambirane palačinke, dotočene čaše vina, istrčane kilometre... Istresaš sve to formirano u papir i kovanice. Smiješiš se, ili ne. Guraš formaciju u stražnji džep. Ili ne guraš, ima i takvih dana. Vraćaš novčanik natrag u garderobni ormarić. Uzimaš prljavo rublje u naramak. Zaboravila si vrećicu, pa ga motaš u malu smrdljivu lopticu. Ostaje ti u ruci. U torbu ga ne stavljaš, da ne oskrnavi što već. Ključevi. Bravica. Škljocaj kojim zatvaraš krvavih osam-devet, u sezoni i više (jer nema poštenog kadra koji to može odraditi, pa ako možeš malo produžiti...) sati.
Do auta imaš četrdeset i sedam stepenica.
I pedeset metara uzbrdo.
četvrtak, 14.03.2024.
Peračica
Vazelin.
Reče joj kolegica da je on najbolji.
Utrljava masnu teksturu u raspucale dlanove, prste, oguljene zanoktice. Kad su se šake dovoljno zasjajile pod mutnim svjetlom noćne lampice zatvori bijelu kutiju sa crvenim natpisom na poklopcu i odloži je na noćni ormarić. Kupila je onu veću, jer što će joj malena. Da je potroši u dva - tri dana. Taman posla.
Udahne, izdahne, ugasi lampicu i zavuče se među plahte koje su je dočekale spremne, hladne taman dovoljno da gostoljubivo zagrle njeno toplo tijelo. Odmah se zarolala na lijevi bok, privukla koljena ka prsima i udahnula poznati miris sa druge strane kreveta. Uvijek je nosio sa sobom taj miris drveta. Ustvari više bi to bile daske no drvo. Tako je mirisao na početku, tako miriše i sad. Slavlje za njene nosnice koje su punih osam sati upijale teške, trome, trule, tuste mirise ostataka hrane ukrštene sa onima prigodnih deterdženata pomiješanih s toplom vodom, ne bi li bolje rastalili tanku ili debelu masnoću.
Bijelo suđe, crno suđe, lupine krumpira i luka, strugotine sa mrkava, celera, jabuka, Domestos; pa u krug. Ponekad joj se činilo da se mikro dlačice iz njena nosa rasipaju pod jačinom mirisa i smradova koje udiše tijekom tih osam sati. Prekratke pauze nudile su mali odmak, a miris dima cigarete koji bi snažno povlačila duboko u pluća i iz njih ga vraćala isključivo kroz nosnice, bio je pravi blagoslov.
Primakne koljena još malo prsima. Tako. Mrvu je lakše. Ubija je taj bol u donjem dijelu leđa. Kaže joj doktorica da nek vježba. Pomalo, koliko može, ali svaki dan. Kao da ima kad. U vrijeme kad bi možda i mogla mora s njim u šetnju. Sam neće, boji se nakon druge operacije. A mora. Kad ju kači popodnevna smjena izlaze nakon doručka i kave. Ujutro kad radi, nizašto nije popodne. A opet - izlaze.
Polako se spuštaju sa trećeg kata, lifta nema, i treba im nekoliko minuta da siđu. Naprave nekad veći, nekad manji krug po kvartu. Ponekad svrate do trgovine, kupe par stvari, pa lagano natrag. Uspinju se dugo i polako.
Kada bi barem uspjela dobiti onaj gradski stan. Na prvom je katu. Bilo bi im oboma lakše. Jeftinije.
A možda i bude.
Nikad se ne zna. Bilo bi dobro da to riješi u ovih par godina pred mirovinu.
On spokojno diše.
Kroz škrto svjetlo koje prodire između rupica roletne gleda u prekrivač koji se lagano podiže i spušta. Udahne još jednom miris dasaka. Izdahne, zatvori oči. Ruke su već upile bezmirisnu masnoću vazelina. Spoji dlanove.
Preko usnica, bez glasa, tiho šapčući krene Oče naš, iže jesi.. I puno prije Amin otme ju san.
