Konobarica s tastature
četvrtak, 04.04.2024.
Smak svijeta
Završavali smo treći ili četvrti razred osnovne. R je imao nove traperice i majicu sa maskotom svjetskog nogometnog prvenstva u Argentini. Školom se pronio glas da će za par dana smak svijeta. Tada sam prvi put čula za tu složenicu. Smak svijeta. U modnom trendu tada su bile treperice sasvim otkinutih ili otkinutih pa ponvno prišivenih, nešto niže od originalne pozicije, stražnjih džepova. Dan prije smaka svijeta R je došao u školu potpuno otrgnutih stražnjih džepova sa novih traperica. Pitala sam ga zašto je uništio nove traperice.
-Sjedim doma i gledam. Preksutra je ionako smak svijeta. Šta će mi. I frrr. Otrgnem ih.
Ležerno mi je objasnio, zavrtio košarkašku loptu na prstu i frknuo je prema koš tabli. Pojma nemam je li lopta prošla kroz obruč. No cijele se scene sjećam kristalno jasno. Narednog dana, na dan smaka svijeta, apsolutno se ništa smaknulo nije.
Pošlo je otada nekoliko desetljeća. Periodično se najavljivalo smakove svijeta nekoliko puta. I svaki put, blaženo nesvijesni zablude, očekivali smo rušenje svih građevina, grmljavine, poplave i potrese. Pogrom koji će uništiti i sa zemljom sravniti ljude, prirodu, floru, faunu, spojiti more s nebom i iza sebe ostaviti veliko ništa. Možda poneku tek amebu da se ispočetka krene sve graditi od teške nule.
Čekajući oduvijek tako taj trenutak gruvanja, urušavanja, potpunog zamračenja smicali smo i smičemo sve i sva. I svijet.
Strijeljali cijela sela, bombardirali gradove, mučili po otocima i gulazima, trpali u plinske komore, vadili oči, lomili udove, silovali spolovilima i svime što je ulazilo, gušili u vodi, palili žive.
A onda smo u jednom malom, maleckom trenutku stali. Iz petnih žila vikali da smo odbacili sve fašizme.
Osim onog jednog. Tog jednog malog fažizma.
Kad smo kao jedinka, svatko od nas počeil puštati da konformizam postane općeprihvaćen obrazac življenja.
Vrtiti glavom u nevjerici na svako nasilje i mostruoznost, nakon toga odmahnuti rukom uz uvjerenje da ionako ne možemo ništa tu promijeniti i krenuti dalje.
I ti su nam malecki fašizmi postali normalni.
Kada nam se to dogodilo i kako je to postalo normalno?
Kako dođeš do toga da odeš gledati utakmicu, a završiš paljenjem i čupanjem stolica sa tribina i nasrtanjem na svakoga tko ne nosi majicu istih boja kao ti?
Da ubiješ autom dvogodišnje dijete, zatrpaš ga na smetlištu pa se priključiš tražiteljima tog istog djeteta?
Da sa balkona bacaš vlastitu djecu, njih četvero, jedno po jedno, i gledaš kako pljuskaju i razbijaju se na betonu poput jaja?
Da u se u štivima lektire nađu supruge koje pijane muževe opravdavaju da su tek eto mrvičak slabi kad popiju pa zatuču vlastito dijete, a inače su baš dobri ljudi i nisu oni ništa krivi?
Moj se jedan smak svijeta dogodio danas kada sam zaokupljena dugačkim redom ispred boksova samoposlužne autopraone na pola uha slušala vijest sa Giornale radio Radio Rijeke o curici koju su pronašli. Hvatala sam komadiće talijanskog sa nedovoljno pažnje, jer
iznervirao me toliki red pred autopraonom. Odlučila sam se okrenuti i otići i svu pažnju usmjerila u to okretanje i odlaženje.
Ionako ne mogu ništa promijeniti.
Kada mi se, kada nam se, to dogodilo?
