Kockavica

srijeda, 30.09.2020.

Najava...

Okej ekipa, sad već znate o čemu se radi (za one koji su pozabili, svaki dan jedan crtež na temu zadane riječi), nema strahova, svi mogu sudjelovati, rukama, nogama, zubima, bojicama, motornim uljem, tak svejedno, pustite vaše unutarnje dijete van na zrak, na sunce i kišu i neka crta. :)

Za Nisu upute, za Kupusa dokaz o geometirjskoj osnovi crtanja. :)

utorak, 29.09.2020.

:))))

ponedjeljak, 28.09.2020.

Kad budem na proljeće ...

nedjelja, 27.09.2020.

Ljubav, vatra...

subota, 26.09.2020.

Trenutak začeća

petak, 25.09.2020.

Kolačići

četvrtak, 24.09.2020.

Na dijeti

utorak, 22.09.2020.

Viđeo nema veze sa tekstom 2

Imam problem.
Točnije dva.
Eh, da nije bilo prvog, ne bi bilo ni drugog.
Imaju ti problemi naviku pupanja.
Razmnožavaju se kao hidre.

Uglavnom, išla sam sa starim gledati djedovinu.
Međe.
Hoće mi stari prepisati šumu.
Prvu ili drugu. Ili obje.
Mogu birati.

Kao da je teško žabu u vodu gurnut.

"Ana, hoćeš li ovaj hrast da ti bude vjeran sto godina i pravi ti hlad?"

"Da, hoću!"

Imam zvjezdice u očima od same pomisli.

Za uć' u šumu trebalo je prvo prokrčit put,
kroz trnje, kupine, i nesretno pikavo grmlje.
Eh sad, da sam stala u svoje lovačke hlače,
sad ne bih imala trn na nezgodnom mjestu.
Malo niže od mjesta gdje me ljetos upikla osa.
Haiya!

Ali nema ja samo probleme,
imam i dobre vijesti.

Dovršili smo ajvar,
i djedu pjevali sretan rođendan.
Devedeset tri.
Fuiyoh!

ponedjeljak, 21.09.2020.

I...

...dok karakterni likovi,
oko vatre se vesele,
ovoj priči došao je kraj.

petak, 18.09.2020.

Kamo...

... sreće,
kad i posljednje ideje odbaciše,
kao neprovedive,
neke škakljive,
neke sulude,
krajnje neizvedive,
spas stiže,
bager ih sustiže,
s društvancem malim,
čudnovatim,
u kabini stisnutim.

Djeva crna,
mrkom se čini,
kosti joj se ispremiješale,
ipak čudom nekim,
dobre volje puna,
patak što glavu svoju čuva,
živ se ne čini,
zna,
mjesto mu ovdje nije,
slučajno na putu se našao,
čovjek maljav,
mjerka volan,
uvjeren da baš bi on
bagerom upravljat trebao,
i djevojče mlado,
što nikome bager svoj ne da.

Gospodu razbijanja mozgova oslobode,
zlatnoj djevi noge poštede,
sve ih k sebi prime,
smjeste se kako gdje koji,
u kabini tijesno postalo,
pa sada već i na krovu putnika imamo,
i sprijeda, i straga sjede,
gdje god komad ravne kovine je.
i ravno prema gorju se upute.

A u tom gorju,
nakon vožnje duge,
što ju većina prespavala je,
samo djevojče budno,
ozbiljno cestu prati,
stog jedina samotnog junaka vidi,
kako odmara kraj puta.

Zakoči naglo,
sve ih probudi.

- Gdje si ti zapeo?
svi uglas pitaše.

- Šta gdje sam zapeo?
Mene je na početku priče pokrenula,
s dalekog juga na magarcu poslala!
Stražnjica mi utrnula,
pregladnio dovde sam,
cijelim putem potpuno sam,
dok se vi zabavljate,
i patka za tingul spremnog imate!
Više nikad junak priče biti neću!

Magarca straga svezaše,
junaku mjesta napraviše,
i voze se,
još dobar komad puta,
i gorje prijeđoše,
i more ugledaše,
dok sunce za zalazak sprema se.

Duše napuniše,
svi utihnuše,
isprati ih sunce pospano,
zadnji komad puta,
pa do vrata dođoše,
crvene ratnice kuću nađoše,
prozori topli,
osvjetljeni,
kroz mrak ih dozivaše.

Zaustavi se bager,
brundanje zamre,
umorni od puta,
ispadaju iz kabine,
poput krumpira iz prikolice.

Crvena djeva vrata otvara,
pa progovara:

- Što vam je tako dugo trebalo!

četvrtak, 17.09.2020.

- Šta...

... 'šta s tobom'!
Što si patku uradio?

- Šta 'šta sam patku uradio'!
Odložio sam torbu da…

… e sad,
nije bilo zgodno
rečenicu tu dovršiti,
u nekom drugom društvu
možda prikladno bi bilo,
ali ne pred djevom i djevojčetom,
stog' on proguta riječ,
drugačije završi…

…nije važno.
Pobjeg'o mi iz torbe.
Eto ti ga sad,
posla s njim više neću imat'!

- No,
dost' si odmar'o,
izlazi iz trnja toga,
penji se na bager,
kasnimo!

Nemila scena,
tu završila se,
sad složno voze se.


I dok bager napreduje,
polako i bučno,
drobeć' put pod sobom,
nešto dalje,
gospodin zlatnu djevu,
s prijateljem svojim upoznaje.

S dječarcem,
što na stepenicama betonskim sjedi,
u odjeći širokoj,
pogubljen sav u rukavima dugim,
nogavicama dužim,
s kapuljačom na glavi,
lica skrivena.
Mladac zaigrani,
tako čini se bar,
dok mu pogleda ne uloviš,
kratki bljesak uhvatiš,
dok oči ne progovore,
starost iz njih izbije,
od one proživljene vrste,
kad godine trostruko se broje.

Šutljiv nakav,
kad rekoše mu
što od njeg' se očekuje,
samo kimnuo je glavom,
svoje stvari na leđa uprtio,
skup s njima putovanje započeo.

Do trećeg zavoja došli nisu,
kad djeva zlatna žulj dobije,
jaukne,
stane.
Ni koraka više!,
odluči i kaže.

U problemu
gospodin i dječarac našli se,
ni krivi ni dužni
stat su morali,
odmaknu se u stranu malo,
pa šapuću,
dogovaraju,
što li će sa djevom zlatnom?

Da ju nose?
Ne usude se.
Il da u selu prvom tačke posude?
Ni to zgodno nije.

Što će?

srijeda, 16.09.2020.

Izlazi...

... iz dveri svojih djeva crna,
pa u čudu gleda,
čudovište hrđavo,
što joj skoro cinije
ljupke i šarene,
pred ogradom uništi.

Već zausti podviknut
srdžbi se prepustiti,
kad djevojče mlado spazi,
što sa grdosije silazi,
za rad spremno
s osmjehom na licu,
gleda ju i maše,
srdžbe više bilo nije,
crna djeva razveseli se.

- Zar je patak poruku tebi predo'?

- Nije.
Patka vidjela nisam,
u potoku poruku našla sam.

- Ah,
kad već tu si,
dođi,
torbe prenesemo,
na bager ih uglavimo.

Ali gdje li je patak,
što mu bi?
Crna djeva pomisli.
Nema druge,
usput tražit će ga.

Pa njih dvje
jedna za drugom,
iznose pakete,
torbe
i zavežljaje,
na bager ih tovare.
A onda na njeg' sjedaju,
ne troše vrijeme,
već na zapad kreću.

I tako,
na pola puta,
do grada velikoga,
spaze onog
što na vukodlaka sliči,
prašnjavoga,
znojem oblivenoga,
cijelog slijepljenoga,
kako patka rasčepušanoga hvata,
za njim trči
pa se spotiče,
pa psuje,
po šipragu,
što uz put razras'o se,
eno u kupinama,
trnini,
zapetljali se
i jedan i drugi,
sad zapomažu nesretnici.

Djevojče već skočit želi,
pomoć,
spasiti,
ruku pružit,
ali crna djeva ju za rukav zgrabi,
drugom rukom se za trbuh drži,
guši se od smjeha,
i suza suzu roni,
ovog puta nije ona u trnini.

A kad se smiri,
riječi čarobne izgovori,
patak sam ispetalja se,
i k njojzi dođe,
u krilo joj sjedne,
i u miru zaspe.

Upetljani sve to gleda,
dok mu trnje stražnje meso bode
pa ljutito dovikne:

- A što je sa mnom?

utorak, 15.09.2020.

- Gospodine...

...
mene zovu djevom zlatnom,
pratnja mi treba,
na putu dugom,
preko vrhunaca gorskih,
do obala morskih.
Meni rečeno je,
na vratim ovim
odbijena biti neću.
Molim stog' pomoć vašu.

Promotri gospodin
djevu što pred njim stoji,
nit naprtnjaču ima,
nit ranca kakvog,
makar zavežljaj,
torbicu,
halja joj lagana,
cipela nema,
štoviše,
stopala bosih
kao da ovaj tren iz bašte izrasta.
I ona na put bi krenula?

Pomislio gospodin još mnogo toga,
izreko ništa nije,
nije zgodno djevama
razbijat iluzije,
upozoravat ih
na kamenje oštro,
i noći hladne,
na gladna jutra,
il stvarnost objašnjavat,
kako stvari u svijetu stoje.
Od čega te djeve žive,
čime li se hrane,
što im žile grije?
Pita se on,
al ne progovara.

Sumnjivo je to,
možda i pogubno,
u okrilju djeva putovati,
ali druge nema,
dužnost je pristati,
kad djeva pomoć moli.
- Trenutak samo.
stog' on odgovori.

Pa spremnu opremu
iz ormara uzima,
sve tu je,
što trebat bi moglo,
navika stara,
što glavu spašava.
Samo obuje se
i vrata zaključa.

- Svratit do prijatelja ćemo,
tu je blizu,
sigurniji ćete biti
u pratnji dvojce.

Istovremeno pomisli,
Sigurniji ću biti ja,
s prijateljem na svojoj strani.

….

U to isto vrijeme,
na istoku dalekom,
evo bager tutnji,
pred kapijom crne djeve
on se zaustavi.

Viče djevojče mlado:
- Tu sam!
Što treba raditi?

ponedjeljak, 14.09.2020.

Reklame

Nakon mjeseca i mjeseca nagovaranja, ovog vikenda pristala sam odigrati ovu igricu. Kao osoba koja preferira nalivpero, 8B olovku i papir, u rekordnom roku sam svladala lijevu ruku na tipkovnici i desnu na mišu, i popela se na vrh planine. :)

E sad, zašto vam ovo kažem?

Mislite da ja priču pišem zbog vas?

Jesam li vam već rekla da mi ništa ne smijete vjerovati?

Uglavnom, buraz me nagovara da naučim crtati u digitalnom obliku i osmislim priču, a on će iz programirati igricu.

Jer to je budućnost umjetnosti.

Živi bili pa vidjeli. :))

- Ljetu...

.... pozdrave šaljem,
poljupce
i snove!

Odgovara mu zlatna djeva
s osmjehom punim malina.

- Jutrokosa, zašto se pozdravljaš s ljetom?
Ljeto gotovo još nije.
Zar nisi poštu svoju pregledala,
naredbu dobila?
Od rod'ce moje,
vrhovne zapovjednice?
Svi se kod nje skupiti moramo.
Zapovijed je to.

- Jesam, sve znam,
i odavno spremna sam,
na more me se ganjat ne mora,
od morske soli satkana sam,
iz pjene morske rođena sam,
iz krijesti valovlja iskoračila sam
prve svoje korake napravila,
na more ganjat me se ne mora.
Ali kad se vratimo,
ovdje ljeta više biti neće,
magle krenut će,
guste i bijele,
kiše tužne,
neumjerene,
jutra hladna,
s mrazovima kičastim,
i dani kratki,
tako bolno kratki
da oka moga sjaj gase.

A i ovo ovdje ljeto moje je,
ovakvo zlatno,
sparno i vruće,
bez ružmarina i pjene morske.
S njim stog' pozdravljam se.

- Ajd ti kreni,
pozdravljanja je bilo dosta,
i pokupi onu dvojcu,
što nećkaju se uporno,
ljepotu tvoju odbiti neće,
ja patka vratiti moram,
eno zalut'o je k meni,
da ne završi na tingul,
kad skupimo se svi,
napast bi to velika bila,
nitko do nas tol'ki karakter nije.

Razdvoje se djeva zlatna
i ovaj što na vukodlaka liči,
on na istok,
ona na zapad krene.

……….

Ispod vrata taktovi sonate
lagano provlače se,
posjetitelju uši miluju.
Zlatna djeva pritisne zvono,
i harmoniju poremeti,
note utihnu,
zatim dugo tišina se čuje,
nekoliko koraka,
i vrata se otvore.
Na vratima gospodin,
uspravno stoji,
a miris duhana neke nove snove rađa,
jer s lulom u rukama on pita:

- Izvolite?

nedjelja, 13.09.2020.

petak, 11.09.2020.

Otvara...

... prozor,
zvuk škripanja se čuje,
muška ruka teška,
što na metal miriše,
crnih malja puna,
na prstima polumjeseci crni,
motorno ulje pod noktima to je,
naviruje se glava crna,
sva obrasla i zarasla,
pa patka za krila zgrabi,
u sobu ga unese
pa ga gleda
pa se smije.

- Što je sad napravila?
Jel' te otjerala,
il' si pobjego?
Da te vraćam njoj,
il' da te od nje čuvam?
Na koje da se kladim?
Ako te vratim
a otjerala te,
slušat ću ju do sudnjeg dana…
Ako te ne vratim,
a ti si pobjego,
slušat ću ju do sudnjeg dana…
Isto mi se piše…

Kad sudbu strašnu izbjeć ne možeš,
najbolje ju je spreman dočekat.
Stog patka napoji,
da uludo ne lamaće,
krila mu poveže,
pa ga u torbu spremi,
samo mu glava van viri,
iz frižidera potom kutiju uzme,
u džep bočni tutne,
bez bananka na put on ne ide,
i sladoled bi ponio,
al' otopit će se
na babljem suncu jarkom,
nek' ga čeka,
povratak njegov,
utjeha trebat će mu,
ako preživi djevu crnu.

....


Kad je već iz grada odmakao,
u polju nekom,
među klasjem žutim,
što na povjetarcu se leluja,
vidi on djevu zlatnu,
svjetluca se na suncu,
šal joj crven oko vrata pleše,
haljina bijela u korak ga prati,
a ona bosa,
zanesena,
gleda što drugi ne vide,
vidi što drugi ne gledaju.

- Zlatokosa, što radiš u tom polju?

četvrtak, 10.09.2020.

To...

... djevojče bješe mlado,
u šetnji naišlo,
na uobičajenom mjestu,
promjena neka,
papir se bijeli,
doziva,
poruku ona pročita,
razmisli,
sve odmah shvati,
jer pametno je bilo,
to djevojče mlado,
čak i previše malo,
ako takvo što reć smijemo.

Do kućice svoje male,
cvijećem obrasle,
pohita djevojče,
vrijeme ne gubi,
ni riječi suvišnih izgovara,
čizme navuče,
ogrtačem se zaogrne,
vikne na izlazu
pozdrav svojima,
i već za volanom sjedi,
za pokret spremno je.

Pali stroj,
grdosiju neku,
metalnu,
grubu,
izguljenu,
boje prohrđale,
u kojoj ona malenom se čini,
iako inače sasvim velika je.

Kroz otvorenu kapiju na makadam izveze,
ubrza koliko dopušteno je,
oblak prašine iza se ostavlja,
i sve susjede bukom
do ograda doziva,
pa se pitaju kamo li će,
što ju proganja,
nema druge,
glavom odmahuju,
to djevojče poludjelo je.


Kotačima grabi,
ripnama velikima,
put drobi,
zemlja podrhtava,
ona ne staje,
pravac svoj ona zna,
samo njim se upravlja,
kriva skretanja ne vidi,
za nikog ona sada ne mari.

...

U to vrijeme isto
patak na cilj stiže,
eno ga,
spasitelja djeve crne,
kroz prozor vidi ga,
pa si zamisli uletjeti
i na kauč spustiti,
elegantno,
ponosno,
poruku predati.

Ali jao!
prozor bješe zatvoren,
a stakla čista,
novinskim papirom zglancana,
kao da ih nema činilo se,
ali patka zaustavilo je.

Udarac glasan bješe,
krila prozorska se zatresoše,
i srećom izdržaše,
ne popucaše.

Slomljen patak jadan
na dasci leži sada,
od šoka k sebi doći ne može,
jer vrti mu se,
i zvjezdice broji,
pa se pita…

Od kud su li se pojavile,
usred dana bijela?

srijeda, 09.09.2020.

Leti...

... patak crnog perja,
suncem obasjan sav se blješti,
leti preko šumaraka,
preko zemlje crne,
brazdi međašnih,
preko polja neobrađenih,
i onih što znojem odišu,
što su ih ruke mrvile,
i noge gazile,
zemlje ravne dokle oko seže.

Umori se tako krilima mašuć,
pa pod sobom vodu ugleda,
svježu,
zlatnu,
sleti na nju da odmori,
a kad tamo labudica neka,
bijela,
punašna,
očiju crnih zavodljivih,
nije dvaput promislio,
odmah do nje zaplivao.

I dok je on labudicu ofiro,
nožicama kroz vodu veslajući,
poruka se namoči,
iz veza sklizne,
na površini ljeskajućoj malo zapleše,
pa ju struja vodena niže odvuče,
uz obalu u travu zapetlja,
što se nad vodom nagnula
ljepoti svoju diveći se.


Nakon što se dovoljno,
s labudicom nadružio,
preko svake mjere zadovoljan,
patak iznova na put krene,
bez poruke njene.

I tako pisamce ne dođe do spasitelja,
kojem se djeva crna nadala,
već u bujnom zelenilu,
na suncu se odmara.

Mislite,
izgubljeno,
propalo,
spasa nema!

Ne znam, možda,
možda nema,
možda ima,
to tek vidjeti treba,
što dalje bješe počujmo,
još malo u priču zavirimo.

U taj čas,
jedna ruka pisamce iz vode izvadi,
malo ga otrese,
a kako masno bješe,
raspalo se nije,
na suncu posušilo se,
slova čitka su,
papir svojih svojstava drži se,
poruka u rukama krivim je!


Što ćemo sad?

utorak, 08.09.2020.

Djeva...

.... crna nagne glavu.

Malo na stranu jednu,
pa malo na stranu drugu,
zatim stol obiđe,
haljinom šušti,
sa strane jedne,
pa s druge malo.

Torba se sva napela,
šavovi drže jedva,
ne stane ni igla više,
stvar je ozbiljna,
nema druge,
pomoć zvati mora.

S police neke,
hvata papira parče
što otrgnut bješe tko zna kada,
požutio sasvim,
rubova neravnih,
i s flekom masnom u sredini.

Potom olovku malu jedva nađe,
u kredencu bijelom,
na dnu ladice jedne,
stisnutu i uplašenu,
posve izgriženu,
pa svega par riječ utisne
u papir žuti,
kad mina pukne,
a ona vrisne.

Ali ne bila ona čarobnica strašna,
kad taj problem riješit ne bi znala,
stog noktima vršak među prstima uglavi,
i poruku dovrši.

U dvorište pohita,
iza kuće stare,
pismo poslat mora,
tu poruku kratku, malu.
Mislite sada sigurno,
ima goluba pismonošu!

Ne, ne, nema,
ima patka svoga,
divljeg razbojnika,
njoj samo poslušnoga.

Oko nožice njegove
pisamce sveže,
vrpcom kožnom,
mekom,
nježnom,
pa mu riječi čarobne šapne,
tamo gdje uši biti bi trebale,
kad bi patke uši imale,
i patak u trk se dadne,
zalet uzme
pa poleti.

Sad kad mogućnosti su se otvorile nove,
uzme ona torbu drugu,
spremi još sitnicu koju,
ma svega par njih,
pretjerati neće,
malo pečenja,
i kolača suhih,
krastavaca,
paprike,
i rajčica krasnih,
teglicu vrhnja gustog
što miriše po staji,
i ajvara teglicu,
onu malu zalutalu,
još od godine prošle,
u špajzi skrivenu,
da se ne pokvare dok je nema.

I dok djeva crna sve to sprema,
kome li je poruka namijenjena?
Kome to patak u susret leti?
U pomoć doći će tko li?

ponedjeljak, 07.09.2020.

Viđeo nema veze s tekstom

Jučer sam dobila ponudu za posao.
Nešto između terenskog rada i rada u uredu.
Plaća vrlo dobra.
Putovanja.
Pogled kroz prozor svaki put iznova oduševljavajuć.

Di je kvaka?

Budući poslodavac mi je malke sumnjiv.
Za vrijeme razgovora je izvadio veliki bunt novčanica od dvjesto kuna.
E da bi dokazao neku svoju poantu kako je onu socijalnu radnicu trebalo ubiti.

Tu sam trebala možda odmah glavu u torbu i put pod noge.
Ali bila sam duboko impresionirana njegovim strojem, koji je ujedno jako bučan, pa zapravo čovjeka nisam ni slušala.
Samo sam se smješkala.

Mislim, muškarci su super i sve to, ali jeste li se ikada vozili u ogromnom traktoru koji u par sati sravni sa zemljom hektar zemlje?

subota, 05.09.2020.

Amy Dalaj Ljama

petak, 04.09.2020.

No...

….bijes njen vidljiv nije,
unutarnja oluja to je,
skrivena strancu prolazniku,
što djevu pod prozorom vidi,
na klupi kako sjedi,
raslinjem bujnim zakriljena,
pogleda u daljinu uperena,
možda malo namrštena je
i umorna,
čupava svakako,
tu ništa čudno nije,
pomalo divlja,
blijedih ruku,
što ih dugi prsti krase,
kako nemirno kosu razmrsuje,
drugo ništa vidljivo nije.

Ali zašto li je djeva bijesna?
Evo, reći ću vam,
tu tajne velike nema.

Dok je jutrom ranim pogaču mijesila,
iz ćupa ulje dodavala,
nadu je pustila,
iz ćupa ju izlila,
nehotice,
sasvim slučajno,
bez namjere ikakve.

Toj zadnjoj napasti,
boli i zlu svijeta,
bez koje bolje bi bilo,
i život lakše bi se trpio,
slobodu je dala,
a sad uloviti tko će ju,
u ćup vratiti ju
nemoguće je.

Povratka nema,
sad tu je,
cvrkutava,
naporna,
uporna,
dosadljiva,
i tako privlačno varljiva.

Crna djeva na sebe bijesna,
bijesno u nju zuri,
u tu nadu lepršavu,
pa opsuje,
ustane se i u kuću uđe.

Na put joj se ne ide,
i ne voli ljude,
i zašto pobogu da se druži s njima!
Ali riječ je riječ,
a dogovor dogovor,
pa krene da se sprema.

Nešto si u bradu mrmlja,
…neću im ništa donijet,
praznih ruku doći ću…
a onda bijesno u torbu
komad kulena utrpa,
i kruha domaćeg štrucu,
sira dimljenoga,
pogaču slatku,
još vruću,
oraha
jabuka,
i medovače bocu…

Ništa im donijeti neću,
Praznih ruku doći ću!
…podvikne,
a pauci u ćošku zadrhtaše.

Zagleda se u učinjeno,
pa se rukama za bokove primi,
i očajno pomisli…

Kako ću sada to sve nositi?

četvrtak, 03.09.2020.

Uz...

...plamen crveni,
dogovoriše se,
pa najhrabrijeg među sobom
naprijed gurnu,
neka govori,
neka umiri,
smiri,
neman probuđenu.

- Dobri ćemo biti.
započe on,
Složni ćemo biti,
buku stvarati nećemo,
tebe čuvat ćemo,
tvoj mir,
tišinu tvoju,
leđa ti češkat,
i buhe trijebit,
štetočine otjerati.
Dobri ćemo biti.

Čudovište,
kojem ionako samo do sna bješe,
naglo,
dužinom obale cijele,
ispruži se.

Svoj rep dugi, na sjever treskom spusti,
a glave dvje na jugu u zemlju gurne,
samo šiljci bijeli proviruju,
poput greda oštrih visine paraju.

Ljudi potom zapjevaše,
uspavanku staru u višeglasju tužnom,
ma u skoro zaboravljenom,
dvanaestercu južnom.

Riječ danu čudovištu održaše,
mir sačuvaše,
Velebitom ga zvaše.
Planinare dan danas kukovima,
hrptovima, rebrima njegovim,
štetočine tjeraju,
i buhe trijebe,
pjesmom tihom večeri krate,
i mole se,
i nadaju se,
ne ponovilo se.


…

Prene se junak naš,
iz sjećanja starih,
pa pogled prema nebu podiže,
a sunce već visoko bješe.

Zakasnit će na sastanka,
na dogovor važan,
stoga ostavi prošlost duhovima,
sjećanja u škrinju pospremi,
žustro torbu zgrabi,
i krene.
…

U to isto vrijeme,
na sjeveru dalekom,
crna djeva bjesni…

srijeda, 02.09.2020.

U...

...vrijeme prije prošlih vremena…
….gledala nas je kao da u našim očima piše
i godina i dan i sat…
…na obalama mora živjeli ljudi,
obični kao ti i ja,
radili i umirali,
kao što suđeno je i tebi i meni.

Ali zlo ih snađe,
nesloga izbi,
podijele se,
brat protiv brata,
svađe,
mržnja,
pobiše se među sobom!

Od buke silne,
što ju ljudi stvoriše,
neman morska oči otvori,
mrzovoljno zrak ispuhne,
zapjeni more,
i s dna duboka izroni,
ljeskajuću površinu probi.

Pojavila se grdosija silna,
dvije glave ima,
po tri oka svaka glava nosi,
svako oko vatrom sijeva,
tisuću zuba u raljama se stiska,
bijelih šiljaka čela puna,
leđa, kičma, rožnatih ljuski nakupina,
Kostiju sivih što vire sa svih strana,
Dugačkog hrapavog tijela ne vidi mu se kraja!

Ljudi od prepasti zanijemiše,
Slediše se udovi njihovi,
Ukopani poglede podigli,
Pred čudovištem jezike pregrizli.

Tisuću godina spavalo je,
Na buđenje spremno bilo nije,
Stoga prijezirno upita:

- Tko to buku stvara?
Još bi spavo,
Ali mogo bi i nešto prigristi…
Otpuhne svoj vrući dah u ljude,
pa oni kumiti počeše,
moliti,
vapiti!

- Smislite nešto, ali brzo,
dok me još snovi k sebi zovu!
Drekne čudovište na njih.

Brže bolje, skupiše se ljudi,
svi oko vatre iste
pa pregovaraše,
složni u nevolji što ih snađe.

Što li mogu ponuditi,
oni tako mali,
čudovištu velikome?

utorak, 01.09.2020.

Vizualno pomagalo br. 1

Dok...

...su se prve zrake svjetlosti sapletale,
o vrhunce bijele češale,
samotni junak priče naše,
spusti se niz obronak zadnji,
do izvora,
do vode hladne.

A vrilo to bješe jako,
eto rijeka iz njega odmah poteče,
pa kroz šumarak zavija,
putem svojim kreče.

Nažuljane stražnjice
s magarca sjaše,
noge protegne,
na kamen sjedne,
šešir skide,
pa košuljom,
što nekad bijela bješe,
znoj otare s glave umorne.

Hladne se vode napije,
pa pomisli,
pa zažali,
što ranije krenuo nije
pa bi vile budne zatekao,
kako stopalima ponad vode
korake plesane izvode.

Nego ih eto pozaspale nađe,
polijegale po šumarku,
dok jutarnje sunce haljine im raspršuje.

Pogleda svog magarca,
što bezazlena pogleda dušu ne zamara,
pa mu reče:
- Kii će nas vake?
Bolje što ih ne nađosmo budne.

Izvadi iz torbe stare, kožne, sjajne,
kruha komad,
otkine dio,
pa ga žvakaše dok slatkoća iz njeg ne poteče.
Uto se sjeti smokve,
koju bura u naletu na zemlju poliježe
i majke mu drage što pričala je priče.

Onomad gol na kamenu sjeđaše,
tek dječarac od pet šest ljeta,
na pragu kuće kamene,
kraj sestre raščupane.

A smokve slatke ko grijeh
što mu ko momku omili,
u rukama držaše njih dvoje,
očiju širom otvorenih.

…Ma koje li su to samo riječi bile,
Kako li je priču počimala?
Pa se sjeti,
pa se osmjehne…

Znate li priču o Čudovištu Velebit?...

<	rujan, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Srpanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (1)
Prosinac 2023 (3)
Studeni 2023 (3)
Listopad 2023 (2)
Rujan 2023 (2)
Kolovoz 2023 (4)
Srpanj 2023 (3)
Lipanj 2023 (4)
Svibanj 2023 (8)
Travanj 2023 (3)
Ožujak 2023 (17)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (8)
Prosinac 2022 (24)
Studeni 2022 (16)
Listopad 2022 (11)
Rujan 2022 (8)
Kolovoz 2022 (17)
Srpanj 2022 (13)
Lipanj 2022 (13)
Travanj 2022 (10)
Ožujak 2022 (2)
Veljača 2022 (12)
Siječanj 2022 (16)
Prosinac 2021 (28)
Studeni 2021 (6)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (30)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (21)
Travanj 2021 (26)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (20)
Prosinac 2020 (21)
Studeni 2020 (19)
Listopad 2020 (50)
Rujan 2020 (32)
Kolovoz 2020 (30)
Srpanj 2020 (26)
Lipanj 2020 (13)
Svibanj 2020 (7)
Travanj 2020 (48)
Ožujak 2020 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv