... patak crnog perja,
suncem obasjan sav se blješti,
leti preko šumaraka,
preko zemlje crne,
brazdi međašnih,
preko polja neobrađenih,
i onih što znojem odišu,
što su ih ruke mrvile,
i noge gazile,
zemlje ravne dokle oko seže.
Umori se tako krilima mašuć,
pa pod sobom vodu ugleda,
svježu,
zlatnu,
sleti na nju da odmori,
a kad tamo labudica neka,
bijela,
punašna,
očiju crnih zavodljivih,
nije dvaput promislio,
odmah do nje zaplivao.
I dok je on labudicu ofiro,
nožicama kroz vodu veslajući,
poruka se namoči,
iz veza sklizne,
na površini ljeskajućoj malo zapleše,
pa ju struja vodena niže odvuče,
uz obalu u travu zapetlja,
što se nad vodom nagnula
ljepoti svoju diveći se.
Nakon što se dovoljno,
s labudicom nadružio,
preko svake mjere zadovoljan,
patak iznova na put krene,
bez poruke njene.
I tako pisamce ne dođe do spasitelja,
kojem se djeva crna nadala,
već u bujnom zelenilu,
na suncu se odmara.
Mislite,
izgubljeno,
propalo,
spasa nema!
Ne znam, možda,
možda nema,
možda ima,
to tek vidjeti treba,
što dalje bješe počujmo,
još malo u priču zavirimo.
U taj čas,
jedna ruka pisamce iz vode izvadi,
malo ga otrese,
a kako masno bješe,
raspalo se nije,
na suncu posušilo se,
slova čitka su,
papir svojih svojstava drži se,
poruka u rukama krivim je!
Što ćemo sad?
Post je objavljen 09.09.2020. u 07:47 sati.