...vrijeme prije prošlih vremena…
….gledala nas je kao da u našim očima piše
i godina i dan i sat…
…na obalama mora živjeli ljudi,
obični kao ti i ja,
radili i umirali,
kao što suđeno je i tebi i meni.
Ali zlo ih snađe,
nesloga izbi,
podijele se,
brat protiv brata,
svađe,
mržnja,
pobiše se među sobom!
Od buke silne,
što ju ljudi stvoriše,
neman morska oči otvori,
mrzovoljno zrak ispuhne,
zapjeni more,
i s dna duboka izroni,
ljeskajuću površinu probi.
Pojavila se grdosija silna,
dvije glave ima,
po tri oka svaka glava nosi,
svako oko vatrom sijeva,
tisuću zuba u raljama se stiska,
bijelih šiljaka čela puna,
leđa, kičma, rožnatih ljuski nakupina,
Kostiju sivih što vire sa svih strana,
Dugačkog hrapavog tijela ne vidi mu se kraja!
Ljudi od prepasti zanijemiše,
Slediše se udovi njihovi,
Ukopani poglede podigli,
Pred čudovištem jezike pregrizli.
Tisuću godina spavalo je,
Na buđenje spremno bilo nije,
Stoga prijezirno upita:
- Tko to buku stvara?
Još bi spavo,
Ali mogo bi i nešto prigristi…
Otpuhne svoj vrući dah u ljude,
pa oni kumiti počeše,
moliti,
vapiti!
- Smislite nešto, ali brzo,
dok me još snovi k sebi zovu!
Drekne čudovište na njih.
Brže bolje, skupiše se ljudi,
svi oko vatre iste
pa pregovaraše,
složni u nevolji što ih snađe.
Što li mogu ponuditi,
oni tako mali,
čudovištu velikome?
Post je objavljen 02.09.2020. u 07:43 sati.