...su se prve zrake svjetlosti sapletale,
o vrhunce bijele češale,
samotni junak priče naše,
spusti se niz obronak zadnji,
do izvora,
do vode hladne.
A vrilo to bješe jako,
eto rijeka iz njega odmah poteče,
pa kroz šumarak zavija,
putem svojim kreče.
Nažuljane stražnjice
s magarca sjaše,
noge protegne,
na kamen sjedne,
šešir skide,
pa košuljom,
što nekad bijela bješe,
znoj otare s glave umorne.
Hladne se vode napije,
pa pomisli,
pa zažali,
što ranije krenuo nije
pa bi vile budne zatekao,
kako stopalima ponad vode
korake plesane izvode.
Nego ih eto pozaspale nađe,
polijegale po šumarku,
dok jutarnje sunce haljine im raspršuje.
Pogleda svog magarca,
što bezazlena pogleda dušu ne zamara,
pa mu reče:
- Kii će nas vake?
Bolje što ih ne nađosmo budne.
Izvadi iz torbe stare, kožne, sjajne,
kruha komad,
otkine dio,
pa ga žvakaše dok slatkoća iz njeg ne poteče.
Uto se sjeti smokve,
koju bura u naletu na zemlju poliježe
i majke mu drage što pričala je priče.
Onomad gol na kamenu sjeđaše,
tek dječarac od pet šest ljeta,
na pragu kuće kamene,
kraj sestre raščupane.
A smokve slatke ko grijeh
što mu ko momku omili,
u rukama držaše njih dvoje,
očiju širom otvorenih.
…Ma koje li su to samo riječi bile,
Kako li je priču počimala?
Pa se sjeti,
pa se osmjehne…
Znate li priču o Čudovištu Velebit?...
Post je objavljen 01.09.2020. u 07:30 sati.