.... pozdrave šaljem,
poljupce
i snove!
Odgovara mu zlatna djeva
s osmjehom punim malina.
- Jutrokosa, zašto se pozdravljaš s ljetom?
Ljeto gotovo još nije.
Zar nisi poštu svoju pregledala,
naredbu dobila?
Od rod'ce moje,
vrhovne zapovjednice?
Svi se kod nje skupiti moramo.
Zapovijed je to.
- Jesam, sve znam,
i odavno spremna sam,
na more me se ganjat ne mora,
od morske soli satkana sam,
iz pjene morske rođena sam,
iz krijesti valovlja iskoračila sam
prve svoje korake napravila,
na more ganjat me se ne mora.
Ali kad se vratimo,
ovdje ljeta više biti neće,
magle krenut će,
guste i bijele,
kiše tužne,
neumjerene,
jutra hladna,
s mrazovima kičastim,
i dani kratki,
tako bolno kratki
da oka moga sjaj gase.
A i ovo ovdje ljeto moje je,
ovakvo zlatno,
sparno i vruće,
bez ružmarina i pjene morske.
S njim stog' pozdravljam se.
- Ajd ti kreni,
pozdravljanja je bilo dosta,
i pokupi onu dvojcu,
što nećkaju se uporno,
ljepotu tvoju odbiti neće,
ja patka vratiti moram,
eno zalut'o je k meni,
da ne završi na tingul,
kad skupimo se svi,
napast bi to velika bila,
nitko do nas tol'ki karakter nije.
Razdvoje se djeva zlatna
i ovaj što na vukodlaka liči,
on na istok,
ona na zapad krene.
……….
Ispod vrata taktovi sonate
lagano provlače se,
posjetitelju uši miluju.
Zlatna djeva pritisne zvono,
i harmoniju poremeti,
note utihnu,
zatim dugo tišina se čuje,
nekoliko koraka,
i vrata se otvore.
Na vratima gospodin,
uspravno stoji,
a miris duhana neke nove snove rađa,
jer s lulom u rukama on pita:
- Izvolite?
Post je objavljen 14.09.2020. u 07:59 sati.