...
mene zovu djevom zlatnom,
pratnja mi treba,
na putu dugom,
preko vrhunaca gorskih,
do obala morskih.
Meni rečeno je,
na vratim ovim
odbijena biti neću.
Molim stog' pomoć vašu.
Promotri gospodin
djevu što pred njim stoji,
nit naprtnjaču ima,
nit ranca kakvog,
makar zavežljaj,
torbicu,
halja joj lagana,
cipela nema,
štoviše,
stopala bosih
kao da ovaj tren iz bašte izrasta.
I ona na put bi krenula?
Pomislio gospodin još mnogo toga,
izreko ništa nije,
nije zgodno djevama
razbijat iluzije,
upozoravat ih
na kamenje oštro,
i noći hladne,
na gladna jutra,
il stvarnost objašnjavat,
kako stvari u svijetu stoje.
Od čega te djeve žive,
čime li se hrane,
što im žile grije?
Pita se on,
al ne progovara.
Sumnjivo je to,
možda i pogubno,
u okrilju djeva putovati,
ali druge nema,
dužnost je pristati,
kad djeva pomoć moli.
- Trenutak samo.
stog' on odgovori.
Pa spremnu opremu
iz ormara uzima,
sve tu je,
što trebat bi moglo,
navika stara,
što glavu spašava.
Samo obuje se
i vrata zaključa.
- Svratit do prijatelja ćemo,
tu je blizu,
sigurniji ćete biti
u pratnji dvojce.
Istovremeno pomisli,
Sigurniji ću biti ja,
s prijateljem na svojoj strani.
….
U to isto vrijeme,
na istoku dalekom,
evo bager tutnji,
pred kapijom crne djeve
on se zaustavi.
Viče djevojče mlado:
- Tu sam!
Što treba raditi?
Post je objavljen 15.09.2020. u 07:45 sati.