….bijes njen vidljiv nije,
unutarnja oluja to je,
skrivena strancu prolazniku,
što djevu pod prozorom vidi,
na klupi kako sjedi,
raslinjem bujnim zakriljena,
pogleda u daljinu uperena,
možda malo namrštena je
i umorna,
čupava svakako,
tu ništa čudno nije,
pomalo divlja,
blijedih ruku,
što ih dugi prsti krase,
kako nemirno kosu razmrsuje,
drugo ništa vidljivo nije.
Ali zašto li je djeva bijesna?
Evo, reći ću vam,
tu tajne velike nema.
Dok je jutrom ranim pogaču mijesila,
iz ćupa ulje dodavala,
nadu je pustila,
iz ćupa ju izlila,
nehotice,
sasvim slučajno,
bez namjere ikakve.
Toj zadnjoj napasti,
boli i zlu svijeta,
bez koje bolje bi bilo,
i život lakše bi se trpio,
slobodu je dala,
a sad uloviti tko će ju,
u ćup vratiti ju
nemoguće je.
Povratka nema,
sad tu je,
cvrkutava,
naporna,
uporna,
dosadljiva,
i tako privlačno varljiva.
Crna djeva na sebe bijesna,
bijesno u nju zuri,
u tu nadu lepršavu,
pa opsuje,
ustane se i u kuću uđe.
Na put joj se ne ide,
i ne voli ljude,
i zašto pobogu da se druži s njima!
Ali riječ je riječ,
a dogovor dogovor,
pa krene da se sprema.
Nešto si u bradu mrmlja,
…neću im ništa donijet,
praznih ruku doći ću…
a onda bijesno u torbu
komad kulena utrpa,
i kruha domaćeg štrucu,
sira dimljenoga,
pogaču slatku,
još vruću,
oraha
jabuka,
i medovače bocu…
Ništa im donijeti neću,
Praznih ruku doći ću!
…podvikne,
a pauci u ćošku zadrhtaše.
Zagleda se u učinjeno,
pa se rukama za bokove primi,
i očajno pomisli…
Kako ću sada to sve nositi?
Post je objavljen 04.09.2020. u 07:54 sati.