... djevojče bješe mlado,
u šetnji naišlo,
na uobičajenom mjestu,
promjena neka,
papir se bijeli,
doziva,
poruku ona pročita,
razmisli,
sve odmah shvati,
jer pametno je bilo,
to djevojče mlado,
čak i previše malo,
ako takvo što reć smijemo.
Do kućice svoje male,
cvijećem obrasle,
pohita djevojče,
vrijeme ne gubi,
ni riječi suvišnih izgovara,
čizme navuče,
ogrtačem se zaogrne,
vikne na izlazu
pozdrav svojima,
i već za volanom sjedi,
za pokret spremno je.
Pali stroj,
grdosiju neku,
metalnu,
grubu,
izguljenu,
boje prohrđale,
u kojoj ona malenom se čini,
iako inače sasvim velika je.
Kroz otvorenu kapiju na makadam izveze,
ubrza koliko dopušteno je,
oblak prašine iza se ostavlja,
i sve susjede bukom
do ograda doziva,
pa se pitaju kamo li će,
što ju proganja,
nema druge,
glavom odmahuju,
to djevojče poludjelo je.
Kotačima grabi,
ripnama velikima,
put drobi,
zemlja podrhtava,
ona ne staje,
pravac svoj ona zna,
samo njim se upravlja,
kriva skretanja ne vidi,
za nikog ona sada ne mari.
...
U to vrijeme isto
patak na cilj stiže,
eno ga,
spasitelja djeve crne,
kroz prozor vidi ga,
pa si zamisli uletjeti
i na kauč spustiti,
elegantno,
ponosno,
poruku predati.
Ali jao!
prozor bješe zatvoren,
a stakla čista,
novinskim papirom zglancana,
kao da ih nema činilo se,
ali patka zaustavilo je.
Udarac glasan bješe,
krila prozorska se zatresoše,
i srećom izdržaše,
ne popucaše.
Slomljen patak jadan
na dasci leži sada,
od šoka k sebi doći ne može,
jer vrti mu se,
i zvjezdice broji,
pa se pita…
Od kud su li se pojavile,
usred dana bijela?
Post je objavljen 10.09.2020. u 07:35 sati.